Uvodno biblijsko čitanje: “I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: #!Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti eedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!#!” (Lk 1,41b-45).

1. U evanđeoskom izvještaju o Pohođenju, Elizabeta “puna Duha Svetoga”, primivši Mariju u kuću, povika: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina” (Lk 1,45). To blaženstvo, prvi izvještaj iz Lukina Evanđelja, prikazuje Mariju kao onu koja svojom vjerom prednjači Crkvi u ostvarenju duha blaženstava.
Pohvala koju je Elizabeta izrazila Marijinoj vjeri osnažena je usporedbom anđelova navještenja Zahariji. Površno čitanje dvaju navještenja moglo bi smatrati jednakima Zaharijin i Marijin odgovor Božjemu glasniku: “Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam, i žena mi poodmakle dobi”, kaže Zaharija; a Marija: “Kako ae to biti kad ja muža ne poznajem?” (Lk 1,18.34). Ali duboka razlika između nutarnjih raspoloženja glavnih ličnosti dvaju događaja proizlazi iz samih anđelovih riječi, koji Zahariji upućuje prijekor zbog njegove nevjere, dok odmah daje odgovor na Marijino pitanje. Za razliku od Elizabetina muža, Marija potpuno prianja uz Božji naum, ne uvjetujući svoj pristanak davanju vidljivoga znaka.
Anđelu koji joj predlaže postati majkom, Marija predočuje svoj naum djevičanstva. Ona, vjerujući u mogućnost ispunjenja navještaja, traži od Božjega glasnika objašnjenje o načinu njegova ostvarenja, da bi bolje izvršila volju Božju, uz koju namjerava pristati i pouzdati se potpunom raspoloživošću. “Tražila je način, nije sumnjala o Božjoj svemogućnosti”, tumači sveti Augustin (Propovijed 291).

2. I okolnost u kojoj se ostvaruju dva navještenja pridonosi veličanju izvrsnosti Marijine vjere. U Lukinu izlaganju uzimamo najpovoljniji Zaharijin položaj i neprimjerenost njegova odgovora. On prima anđelovo navještenje u jeruzalemskom Hramu, na oltaru ispred “Svetinje nad svetinjama” (usp. Izl 30,6-8), anđeo mu se obraća dok prinosi kad, dakle u vrijeme vršenja njegove svećeničke službe, u značajnom trenutku njegova života; Božja mu je odluka priopćena u viđenju. Te osobite okolnosti pridonose lakšem shvaćanju Božje vjerodostojnosti poruke i razlog su ohrabrenja za njegovo spremno prihvaćanje.
Navještenje Mariji događa se, međutim, u jednostavnijim i svakodnevnim prilikama, bez izvanjskih sakralnih pojedinosti koje prate navještenje Zahariji. Luka ne donosi točno određeno mjesto u kojem se događa Navještenje rođenja Gospodinova: izvješćuje samo da se Marija nalazila u Nazaretu, nevažnom selu, koje nije izgledalo predodređeno za takav događaj. Osim toga, evanđelist ne pridaje posebnu važnost trenutku u kojem se anđeo javlja, ne određujući mu točno povijesne okolnosti. U susretu s nebeskim glasnikom pozornost je usmjerena na sadržaj njegovih riječi, koje od Marije zahtijevaju pomno slušanje i čistu vjeru.
Ovo posljednje razmišljanje dopušta nam vrednovati veličinu Marijine vjere, nadasve kad se usporedi s nastojanjem upornog traženja, jučer kao i danas, osjetnih znakova za vjerovanje. Djevičin pristanak na volju Božju, međutim, obrazložen je samo njezinom ljubavlju prema Bogu.

3. Mariji je predloženo prihvatiti mnogo uzvišeniju istinu od one koja je naviještena Zahariji. On je bio pozvan povjerovati u čudesno rođenje koje će se ostvariti unutar neplodnog bračnog zajedništva, koje Bog želi učiniti plodnim: Božji zahvat istovjetan s onima kojima su se okoristile neke žene Staroga zavjeta: Sara (Post 17,15-21; 18,10-14), Rahela (Post 30,22), Samsonova majka (Suci 13,1-7), Ana, Samuelova majka (1 Sam 1,11-20). U tim je događajima osobito istaknuta nezasluženost Božjega dara.
Marija je pozvana povjerovati u djevičansko majčinstvo, o kakvome nema nikakvog spomena u Starome zavjetu. Doista, poznato Izaijino proročanstvo: “Evo, zalet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel!” (7,14), premda ne isključuje takvu mogućnost, izričito se tumačilo u tom smislu tek nakon Kristova dolaska, i u svjetlu evanđeoske objave.
Od Marije je zatraženo da pristane na istinu koja prije tog doba nije nikada bila izrečena. Ona je prihvaća jednostavnom i neustrašivom dušom. Pitanjem: “Kako će to biti?” izražava vjeru da Bog može uskladiti djevičanstvo s njezinim izuzetnim i jedinstvenim majčinstvom.
Odgovorivši: “Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti” (Lk 1,35), anđeo daje nepogrešivo Božje rješenje na Marijino pitanje. Djevičanstvo, koje je izgledalo zaprekom, postaje stvarnošću u sklopu u kojem će Duh Sveti izvršiti u njoj začeće utjelovljenoga Sina Božjega. Anđelov odgovor otvara put Djevičinoj suradnji s Duhom Svetim u Isusovu rađanju.

4. U izvršenju Božjega nauma ostvaruje se slobodna suradnja ljudske osobe. Marija, povjerovavši riječi Gospodnjoj, sudjeluje u izvršenju naviještenog majčinstva.
Crkveni oci često ističu taj pogled na Isusovo djevičansko začeće. Osobito sveti Augustin, tumačeći Evanđelje navještenja, tvrdi: “Anđeo naviješta, Djevica sluša, vjeruje i začinje” (Propovijed 13 u Nat. Dom.). I još: “Krist je vjerovan i začet po vjeri. Najprije se ostvario dolazak vjere u Djevičino srce, a onda je došla plodnost u Majčino krilo” (Propovijed 293).
Čin Marijine vjere podsjeća na vjeru Abrahamovu, koji je na početku Staroga saveza vjerovao u Boga, postavši tako praocem brojnoga potomstva ( usp. Post 15,5; Redemptoris Mater, 14). Na početku Novoga saveza i Marija svojom vjerom vrši odlučan utjecaj na ispunjenje otajstva Utjelovljenja, početka i sadržaja cijelog Isusova otkupiteljskoga poslanja.
Tijesna veza između vjere i spasenja, koju je Isus isticao u svojem javnom životu (usp. Mk 5,34, 10,52; itd), pomaže shvatiti također bitnu ulogu koju je Marijina vjera izvršila i koju i dalje vrši u spasenju ljudskoga roda.