Budi dio naše mreže
Izbornik

Onaj koji oprašta i odustaje od svake mržnje i osvete prekida krug zla

Prečasni oče biskupe

Propovijed kardinala Franje Kuharića u Iloku, 23. listopada 1997.

Prečasni oče biskupe, draga braćo svećenici i redovnici, dragi vjernici, sestre i braćo u Isusu Kristu, poštovani predstavnici hrvatske vlasti i UNTAES-a!
Ovo naše zajedništvo ovdje u Iloku, na spomendan sv. Ivana Kapistrana, zajedništvo je molitve. Kao Kristovi učenici sabrani smo oko Božjeg oltara u jedinstvu vjere i iskrene molitve da se na ovim prostorima ostvari želja svih ljudi dobre volje za pravednim mirom.
Misa je žrtva ljubavi Isusa Krista, Sina Božjega, pa u tu Božju ljubav uključimo sve ljude hrvatskog Podunavlja da Božjim Duhom rasvijetljeni pronađu u pomirenju i iskrenoj otvorenosti prave načine suživota. Pravedan je mir dar Božji za koji molimo.
U evanđelju sv. Luke čuli smo kako Isus šalje svoju Dvanaestoricu da pođu propovijedati kraljevstvo Božje i dade im moć da liječe bolesne i dade im vlast nad Zlodusima koji su svojim bićem mrzitelji Boga i čovjeka.
To imaju činiti bez ikakvih osobnih interesa. Kraljevstvo je Božja pravednost, svetost, ljubav i mir. To je ponuda Božja ljudima, koju ljudi mogu prihvatiti ili odbaciti. Zato Isus kaže: “Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu, za svjedočanstvo protiv njih” (Lk 9,5).
Kraljevstvo Božje mora događati u ljudskim srcima, u čovjekovoj savjesti da bi kraljevstvo Božje bilo među ljudima. Ono se pak događa samo obraćenjem koje izvodi Duh Sveti u ljudima otvorene duše milosti Božjoj.
Isusova riječ stalno odzvanja poviješću i upućena je svakom čovjeku u svakom vremenu: “Približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15).
Ovdje, na području Podunavlja, na blagoslovljenoj zemlji tolikim Božjim darovima, dogodio se strašan rat. Natopio je zemlju suzama i krvlju. Zato riječ suživot ovdje ima posebnu težinu i dotiče ljudska srca i savjesti.
Nakon proživljenih nasilja i razaranja, protjerivanja i tolikih nepravdi, potrebno je izići iz te mračne prošlosti i ući u svjetlost novoga suživota i novih odnosa. Ali taj se život mora događati u ljudskim srcima. Ni zakoni ni policije, ni ugovori ni sporazumi ne mogu nadomjestiti ono što se mora dogoditi u čovjekovom duhu: to je unutarnje oslobođenje od svih zlih raspoloženja; to je očišćenje od svake mržnje; to je odreknuće svake pohlepe za tuđim. To je, jednostavno, iskreno obraćenje snagom Duha Svetoga.
Slobodan i siguran suživot mogu graditi samo ljudi slobodni od zla. To je Božja sloboda u čovjeku. Kada Božje svjetlo obasja dušu, gasi se svaka mržnja; nestaje svaka želja za osvetom. Treba se osloboditi od požude da se tuđe otima i da se oteto ne vraća; dok čovjek čovjeku ne prizna dostojanstvo i pravo na pravedan i miran život, teško je zamisliti čovječni suživot. Pravilo je suživota izrečeno u Sv. pismu, u knjizi Tobijinoj: “Što ne želiš da drugi učini tebi, ni ti nikad ne čini drugome” (Tob 4,16).
Savršeni zakon suživota može biti samo ljubav, opraštanje i pomirenje, a to je zapovijed samoga Isusa Krista, “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima…”
(Mt 5, 44-45).
Tko tu zapovijed vrši, dokazuje svoju slobodu i svoje dostojanstvo. Tom zapovijedi nije izbrisana razlika između dobra i zla, između pravde i nepravde, između žrtve i nasilnika.
Ta razlike je nepremostiva. Ali onaj koji je u sebi slobodan od raspoloženja da zlo vraća zlom i koji usvaja Božju zapovijed, spasava samog sebe i suradnik je Božji da i čovjek grešnik bude potaknut tom ljubavlju na obraćenje i na pomirenje s ljudima i s Bogom.
Tako onaj koji oprašta i odustaje od svake mržnje i osvete prekida krug zla i sudjeluje u Božjoj pobjedi nad mržnjom i grijehom. Takve Isus naziva sinovima Božjim. “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9).
Oproštenje je upućeno čovjeku, a što se tiče zlih događaja oni su podvrgnuti pravednom, objektivnom i istinoljubivom sudu.
Ove godine od 25. do 29. lipnja u Grazu održan Drugi europski ekumenski sabor. U tom je Saboru sudjelovalo 700 službenih zastupnika iz 33 Katoličke biskupske konferencije i iz 146 Crkava i crkvenih zajednica. Jedna od tema bila je tema o pomirenju: “Zauzetost za pomirenje među narodima i nacijama i usavršavanje nenasilnog oblika prevladavanja konflikata.”
U završnom dokumentu Sabora među ostalim čitamo slijedeće: “Potvrđujemo izričito da traganje za pravdom i istinom kroz poruku pomirenja nije stavljeno izvan snage. Riječ #!pomirenje#! je, na žalost, za mnoge ljude postala jeftina riječ, jer je ona često korištena da bi se umanjila krivica i da bi se raširila lepeza lažnoga obzira spram događaja koji zahtijevaju kritičko tumačenje. Tko trpi nepravdu, mora se pouzdati u pravni sustav koji zastupaju nepotkupljive sutkinje i suci i koji jamči pravi proces koji će mu vratiti čast i namiriti pretrpljenu štetu. Tko prekrši pravo, mora biti pripravan na kaznu.” (Vrhbosnensia; Sarajevo, 1997.,str. 118).
Oproštenje i pomirenje, dakle, nisu prazne riječi.
Silno su zahtjevne. Težinu tih riječi razumiju samo oni koji su pretrpjeli nasilja i nepravde. Za one koji nisu nikada doživjeli od drugoga zlo, te riječi gube svu težinu tog Božjeg zahtjeva. Zato kada pozivamo u ime samoga Boga na opraštanje i pomirenje od onih koji su žrtve nanesenih zala, pozivamo ih na junačku vjeru koja odgaja za junačku ljubav.
Zato se to raspoloženje i uvjerenje ne može nametnuti nikakvom silom izvana, jer ono je najosobnija odluka čovjekove savjesti i vjere. Radi se, dakle, o promjeni srdaca s to je Božji zahvat u samom čovjeku. I u ovom ratu smo susretali junake opraštanja.
Isus je poslao Dvanaestoricu da liječe bolesti i naviještaju kraljevstvo Božje protjerujući zloduhe.
Ali uz bolesti tijela ima teških oboljenja čovjekovog duha. Jedno od tih oboljenja je svakako mržnja. Strašnu odgovornost pred Bogom i poviješću nose oni koji potiču na mržnju, siju mržnju u ljudske duše, raspaljuju mržnju u nekom svom sebičnom interesu. Tu su izvori svih sukoba i svih nemira.
Stoga je poziv Crkve da liječi od tog oboljenja ljude, a lijek je Isus Krist, njegovo Evanđelje, sakramenti, molitva.
Stoga molimo u Očenašu: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!”.
U Podunavlju su živjeli Hrvati i mnogi od njih s punim pravom očekuju povratak na svoja ognjišta; ovdje žive i Srbi koji također ističu i svoja prava; tu žive i Mađari koji su s pravom osjetljivi i na svoj identitet; ovdje žive i Slovaci i još neke samosvjesne zajednice. Kako ostvariti suživot među njima?
Svaki od tih ljudi, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili koju drugu različitost, sigurno želi i očekuje da mu drugi čini dobro da ne mora živjeti u strahu u nesigurnosti, da ne bude izložen nasilju i diskriminaciji. Ali, posve je jasno da se ne može pozivati samo na svoje pravo a ne biti pripravan iskreno i pošteno priznati i prava drugoga i poštivati ih. Prava nameću i dužnosti u međuljudskim odnosima. Taj je zakon izrečen u Evanđelju. Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je doista Zakon i Proroci ” (Mt 7,1).
Pravedan se mir gradi na četiri temelja: Istina, pravda, sloboda i ljubav! Ne može se ostvariti pravi mir nikakvim prisilama i ucjenama.
Papa Ivan Pavao II. govorio je u Sarajevu 13. travnja ove godine: “Napetosti koje mogu nastati među pojedincima i etničkim skupinama kao baština prošlosti i kao posljedica blizine i različitosti, moraju u vjerskim vrijednostima naći ne samo razloge za trijeznost i razboritost, nego razloge sporazumijevanja koje ima u vidu suradnju što izgrađuje… Metoda koje se valja strogo pridržavati u rješavanju teškoća koje se pojavljuju u mučnome hodu jest dijalog prožet slušanjem drugoga i uzajamnim poštovanjem. Metoda dijaloga, koja, unatoč otporima, sve više dolazi do izražaja, od svih sudionika zahtijeva čestitost, odvažnost, strpljivost, ustrajnost. Trud će suočavanja biti obilato plaćen. Postupno će se moći izliječiti rane uzrokovane prošlim užasnim ratom i stvorit će se prostor za stvarnu nadu u budućnost dostojniju svih naroda koji zajedno žive u ovim prostorima” (Vrhbosnensia: Sarajevo 1997).
Pravedan mir za sve i svakoga dar je Božji. Za taj dar mi danas molimo ovdje u Iloku. Neka našu molitvu prati zagovor sv. Ivana Kapistrana, velikog branitelja prava i slobode. Povjeravamo svoju molitvu Presvetoj Bogorodici – Kraljici mira!
Neka se otvore putovi povratka, neka se otvore domovi prognanima! Neka se pronađu pošteni načini iskrene suradnje za zajedničko dobro u školama, bolnicama, općinskim, gradskim i županijskim ustanovama!
Neka se nada vrati u ljudska srca i dobra volja u svaku dušu da konačno i nad ovim izmučenim prostorima s Božjim blagoslovom i iskrenim naporima ljudi dobre volje svanu dani sigurnog mira u slobodi i sigurnosti za sve ljude. Tako neka ude! Amen!