“Od sebične i tašte borbe za svjetsku slavu, do velikodušnog predanja u radu za Božju slavu. Doista, možemo reći da je Bog čudesan u svojim svetima”, riječi su kojima je u propovijedi opisao svetog Ignacija. Istaknuo je kako toga dana slave središnji događaj, njegovu kanonizaciju i službeno prihvaćanje Katoličke Crkve svega onoga što je sv. Ignacije učinio.

“Cijeli život sv. Ignacija možemo uokviriti u dvije misli – najprije onom kojom počinje svoju autobiografiju i u kojoj sažima svoj život do obraćenja, kad piše: do svoje 26 godine bio je sav u ispraznostima svijeta, vježbe s oružjem bile su mu glavna zabava u velikoj i taštoj želji da stekne slavu; i zatim ona koja se kao glas naroda grada Rima, poput vjetra proširila Rimom nakon njegova preminuća kada se govorilo: umro je svetac. Između tih dviju rečenica odvijao se jedan bogat i nevjerojatan život Iniga, plemića i viteza iz Loyole koji je htio pod svaku cijenu steći taštu svjetsku slavu; i Ignacija, osnivača Družbe Isusove – isusovaca; pisca knjige duhovnih vježbi, koji je sav svoj život uložio radeći na slavu Božju i tako postigao svetost.”

U nastavku o. Mirko zaustavio se na pojedinim mjestima kroz koja je sv. Ignacije prolazio tražeći volju Božju i tako ostvario svoj život i postigao svetost. Popratio je životni put nekoć taštog Iniga koji se na početku odazvao ispraznostima svijeta da bi nakon obraćenja sasvim se predao Bogu i cijeli svoj život uložio radeći sve na veću slavu Božju. „Sve na veću slavu Božju“ ostavio je i kao geslo isusovcima koji mu se pridružuju od njegova vremena pa sve do danas.

Od značajnih mjesta Ignacijeva djelovanja propovjednik je najprije spomenuo Loyolu – dvorac istoimene plemićke obitelji u Španjolskoj, koja je bila među 20-ak najbogatijih i najmoćnijih aristokratskih obitelji 15. stoljeća u toj pokrajini. Tu se Ignacije rodio 1491.g. i na krštenju dobio ima Inigo. Svoj život na kraljevskim dvorima provodio je na način koji ni malo nije obećavao da bi taj čovjek mogao postati svetac.

Propovjednik je zatim naveo Pamplonu koju su opsjedali Francuzi 1521. Svi su se htjeli predati osim Iniga koji je organizirao obranu. Tek kad mu je topovska kugla smrskala potkoljenicu, pao je Inigo, a s njime i obrana grada. Nakon pružene liječničke pomoći odnijeli su ga u njegov dvorac u Loyolu gdje je nastavio s liječenjem. Da skrati dosadu dugog oporavka, tražio je viteške romane za čitanje. Na sreću, nije ih bilo u dvorcu, ali donijeli su mu dvije knjige: „Život Kristov“ i „Životi svetaca“. U vrijeme dok ne čita, razmišlja još uvijek o svjetskoj slavi i kako je ostvariti, ali razmišlja i o onome što je pročitao.

Ubrzo počinje uočavati različite nutarnje duhovne pokrete. I dok bi razmišljao o slavi u svijetu, te su ga misli ispunjale, ali nakon toga je osjećao određenu prazninu i nezadovoljstvo, a dok je razmišljao o onome što su razni sveci činili, osjećao je potrebu da nešto slično i on učini, kazao je superior Nikolić. “Kad su mogli oni, zašto ne bih mogao i ja”, pitao je samoga sebe i te su ga misli ispunile nutarnjom radošću i zadovoljstvom. Nakon nutarnjih borbi donio je odluku da svjetsku slavu zamijeni s Božjom slavom. Odlučio je hodočastiti Svetom zemljom, obilaziti mjesta kojima je Isus prolazio i pomagati dušama u njihovu spasenju.

Iniga ništa nije moglo pokolebati u njegovoj nakani, pa ni velik otpor njegove obitelji. Ostavlja zauvijek Loyolu i na svome putu obavlja životnu ispovijed u Gospinu svetištu u Monseratu. Nakon toga, svoje je plemićko odijelo zamijenio hodočasničkom odjećom, a svoj mač i bodež ostavio na Gospinu oltaru i krenuo dalje. U gradiću Manrezi ostao je skoro godinu dana, gdje je obavio duhovne vježbe i napisao svoju knjižicu Duhovnih vježbi, koja je ujedno jedan od njegovih najvećih darova Katoličkoj Crkvi, rekao je propovjednik.

Prolazeći kroz teške nutarnje borbe i kušnje, doživio je i velike milosti i razne mistične doživljaje. Jednom zgodom doživio je nutarnje rasvjetljenje, u kojemu je vidio sve novo na području duhovnog života, vjere i spoznaje. Zato je i geslo Ignacijeve jubilarne godine posvećene njemu u čast, uzeto upravo iz tog rasvjetljenja, kao poticaj i nama – Vidjeti sve novo u Kristu, rekao je propovjednik.

Upoznajući vjernike s ostalim crticama iz Ignacijeva života, podsjetio je na njegov odlazak iz Manreze u Rim kako bi od Pape dobio blagoslov za hodočašće u Svetu zemlju, u koju stiže 1523. Nažalost, zbog neprilika morao se vratiti u Europu, ali nije se dao odvratiti od nauma da bude potpuno Božji. Vratio se u Španjolsku i na teološkim učilištima odlučio steći teološku naobrazbu. Počeo je davati duhovne vježbe i oko njega su se ljudi počeli okupljati i slijediti ga u njegovom načinu života.

Sa svojim prijateljima sudrugovima koje je okupio oko sebe, 15.kolovoza 1534., krenuo je na Brdo mučenika u Parizu na kojemu su položili zavjete siromaštva i čistoće s namjerom da idu u Svetu zemlju, ili ako ne budu mogli ići, staviti se na raspolaganje papi u Rimu. U Veneciji su se zaredili za svećenike. Živjeli su siromašno, propovijedajući u okolnim mjestima, nazivajući se prijateljima u Gospodinu. Kroz molitvu i razlučivanje shvatili su da im je jedini vođa Isus i da bi im najbolji naziv za njihovu zajednicu bilo Družba Isusova. Krenuli su dvojica po dvojica raznim putovima prema Rimu. Stigavši u Rim odlučili su se povezati i zavjetom poslušnosti. Papa je, čitajući Ignacijev dokument – molbu za odobrenje novog reda, rekao: “Ovdje je prst Božji.” Ignacije je bio izabran za prvog poglavara, a on je molio da mu Bog obdari tri milosti prije smrti: da Papa odobri Družbu, da odobri knjižicu duhovnih vježbi i da napiše Konstitucije za novi red. Sve tri milosti bile su mu uslišane. Sv. Ignacije bio je doista apostol Rima, poduzimao je velika djela već za svoga života.

Svetim ga je proglasio papa Grgur XV., zajedno sa sv. Franjom Ksaverskim, 12.ožujka 1622. godine, prije 400 godina, riječi su kojima je o. Mirko Nikolić zaključio propovijed, te dodao: “Sve se ovo uklapa u današnju liturgiju, u ozračje Isusova preobraženja u kojima se doista očitovala slava Božja, za koju je sv. Ignacije svim svojim bićem radio i koju sad u punini uživa u nebu. Neka nam Gospodin udijeli da tako bude i s nama.”

Dekret kojim se dodjeljuje potpuni oprost vjernicima koji pohode jubilarne isusovačke crkve od 20. svibnja 2021. do 31. srpnja 2022. godine.

Vjernici mogu dobiti potpuni oprost u crkvama Družbe Isusove za sebe ili za pokojnika, pod uobičajenim uvjetima, tj. da se u prikladno vrijeme ispovijede, pričeste i pomole na nakanu Svetog Oca, te da pobožno i molitveno pohode neku od jubilarnih crkvi.

Posebnu mogućnost oprosta Dekret daje starima i bolesnima: „Svi stari i bolesni koji zbog teških razloga ne mogu izići iz vlastitog doma, mogu jednako dobiti potpuni oprost, nakon što se duhom odreknu svakoga grijeha i donesu nakanu da će čim bude moguće ispuniti tri uobičajena uvjeta, ako se pred nekom slikom svetog Ignacija duhom pridruže jubilarnim slavljima te milosrdnom Bogu prikažu svoje molitve, boli i teškoće života.“

U Hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove među oprosnim mjestima, tj. jubilarnim crkvama je crkva Navještenja BDM u Opatiji.