Štit grba podijeljen je u dva dijela. Gornje polje, smeđe boje, koja priziva stvarnost zemlje, daje prostor listu vinove loze s viticom, a u donje polje, ispunjeno plavom bojom, smještena je zvijezda s osam vrhova. Dva nosiva znaka u grbu su loza s viticom i zvijezda, a pozadine, smeđa i plava, pružaju naznake za šire čitanje biskupskoga poslanja mons. Mladena Vukšića.

»Ostani vjeran«

1. Temeljni motiv grba interpretira biskupsko geslo: »Ostani vjeran«, nadahnuto poticajem apostola Pavla Timoteju, marnom propovjedniku radosne vijesti: »Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.« (2Tim 3, 14-15). U nekim prijevodima Novoga zavjeta Apostolov je poticaj poznat po riječima: »Ali ti ostani vjeran onome čemu si poučen.« Pavao pismo učeniku Timoteju piše iz zatočeništva u Rimu, podsjećajući ga na zadaću koja mu je povjerena: »Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svome naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih.« (2 Tim 1, 6-10a)

2. Glagol iz Biskupova gesla ostati, iščitavan u evanđeoskoj mudrosti, tiče se vjernosti koja izvire iz životnoga zajedništva s Kristom. Evanđelje po Ivanu protkano je Isusovim pozivom učenicima da ostanu u njemu. U posljednjim poukama u dvorani Posljednje večere Isus upućuje apostole: »Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.« (Iv 15, 4-5). Vjeran Kristu je onaj koji živi s Kristom, štoviše, tko živi u Kristu, od njegova života, jer on je Život. U Evanđelju glagol ostati (ménein) znači boraviti, stanovati, imati dom (usp. Iv 1, 38). Kristov učenik ostaje vjeran ako je u Kristu pronašao dom, i ako u okrilju toga doma oblikuje sav svoj život. Stoga, ostati u Kristu znači biti u njemu, pa i kada sve treba napustiti. Štoviše, katkada je potrebno napustiti sve da bi se bilo u Kristu, da bi se moglo »ostati u njemu«. To je vjernost. Isusova slika trsa i loze ističe upravo takav životni odnos. Loza ostaje na životu, ostaje mladica, samo ako je životno navezana na trs. Odsječena, nepovezana s trsom, biva lišena životne snage, života, i stoga nestaje. Kristov učenik, kako na putu osobne vjere tako i u prihvaćanju službe koja mu se u Crkvi povjerava, pozvan je čuvati životnu sraštenost s Kristom jer samo tako »može« ostati vjeran. Vjernost je životna, očitovana povezanošću života sa svojim izvorom. Samo živeći od Krista, moguće je ostati s njime povezan. Izvan te životne sraštenosti, vjernosti nema.

List i vitice loze

3. Nosivi identitetski znak na grbu iščitava se u motivu lista loze (lat. vitis vinifera) i vitice što izrasta iz nje. U kulturama Sredozemlja list loze jedan je od najstarijih simbola života. Loza nosi poveznicu s božanskim, s radošću koja oplemenjuje život. Plodovi loze nisu uvijek vidljivi. Treba ih strpljivo čekati, truditi se oko njih, nadati se njihovu urodu. Listovi prethode plodu, ali nestaju ustupajući mjesto plodu. Listovi žûte i opadaju kako bi grozdovi mogli biti izloženi sunčevoj svjetlosti i toplini te tako dozrijevati u slatki plod. Stoga je list loze na grbu zlatno-žute boje, koja ujedno pokazuje i umiranje i slavu. Kristova mudrost kazuje da je slava u služenju životu drugih, u davanju života, u umiranju. Tako u zlatnome listu možemo raspoznati smisao biskupske službe: život koji služenjem i sebedarjem omogućuje da drugi »imaju život« (usp. Iv 10,10). To je put služenja u vjernosti koja nas drži povezane s Kristom, istinskim trsom.
Loza pripada porodici lozovki (vitaceae), prepoznatljivih po viticama s pomoću kojih se mladice izvijaju pred rodonosnom snagom sunčeva svjetla. Premda jedva zamjetljive, tanke i nježne, vitice (od prasl. viti, lat. viere, plesti) pletu čvrstu povezanost trsa i mladicâ s okolinom: kakvim zidom, granom stabla ili napetim žicama na koje se grane oslanjaju. Biskupska je služba često nalik viticama koje, premda skrivene ispod grana, omogućuju da mladice razgranatoga Krista/Trsa rastu i urastaju u svijet, šireći se raznim putevima svijeta, kako bi svi osjetili životnu povezanost s Kristom, Istinskim trsom (usp. Iv 15, 1). Vitice su, stoga, slika skrovitosti, skromnosti i služenja Životu koji ih nadvisuje. U vjernosti svome poslanju, biskup, poslušan Kristovoj riječi upućenoj apostolu Petru, nastoji »učvrstiti svoju braću« na putu vjere. Katkad će ta služba zahtijevati čvrstinu trsa od kojega je oblikovan štap, a katkada mekoću vitice koja traži put do čvrstine – sve kako bi braća i sestre u vjeri, mogli ostati na Kristu trsu. Slika trsa i loze priziva u sjećanje i misao o biskupovoj brizi za »vinograd Gospodnji«, u kojem se zrcali lice Crkve, novoga Božjeg naroda. Nošen tom brigom, pastir moli za Crkvu, svoju zaručnicu: »Zakrili što zasadi desnica tvoja […]. Gospodine, Bože nad Vojskama, razvedri lice svoje i spasi nas.« (Ps 60, 16.20).

Zvijezda

4. Na donjemu polju istaknuta je zvijezda s osam vrhova. Priziva na kršćanski simbolizam broja osam, u kojem se čita ispunjenje koje je započelo Kristovim uskrsnućem. Ta »Punina nad puninama« nadilazi svaku ljudsku mjeru savršenosti i zaokruženosti, otvarajući svijet novosti neprolaznoga, vječnosti koje smo po daru Božjega Duha već sada dionici. Dionici smo te Punine na osobit način po slavlju Kristova otajstva, svakoga prvoga dana u tjednu, koji je ujedno i »osmi dan«, koji vječnošću prožima našu vremenitost i naš zemaljski hod. Tako, uranjajući u dar te novosti, već sada kušamo vječnost koja oplemenjuje našu sadašnjost.
Zvijezda s osam krakova znak je i zaštite Blažene Djevice Marije, zagovornice Crkve na njezinu putu. Presveta Djevica, prva od ljudi uvedena u zbilju Božje slave, poput zvijezde sja i obasjava put Crkve. Kršćani još od najranijih vremena stoga ju zazivaju kao »Zvijezdu jutarnju« i »Zvijezdu mora«, izričući vjerničku sigurnost u njezin moćni zagovor kod svoga Sina u slavi Očevoj. Kao što je zvijezda Sjevernjača (Stella polaris) moreplovcima smjerokaz u noći, tako je Marija svojim primjerom života i molitvenim zagovorom putokaz, kazivateljica puta, Crkvi koja hodočasti svijetom. Vjernici Kotorske biskupije rado časte Blaženu Djevicu Mariju u milome liku Gospe od Škrpjela, ili Gospe od hridi. Na tome čudesnome mjestu spomena na divna djela Božje dobrote, očitovane po Marijinoj nebeskoj zaštiti, obnavljaju povjerenje u nju kao Utočište u nevolji i Utjehu u kušnjama. Na tu »Hrid vjere« i biskup želi oslanjati svoju pastirsku službu i svoj osobni hod.

Zemlja (franjevaštvo) i more

5. Smeđa boja gornjega polja grba uprisutnjuje zemlju, tlo (humus) i ujedno je znak poniznosti (humilitas) koja odlikuje čovjekov stav pred Stvoriteljem. Zemlja nas podsjeća da smo stvorenja, a stav poniznosti otvara oči za spoznaju veličine Božjega dara, po kojem silazi među nas da bi nas ponovno učinio dionicima svoga božanskoga života. U smeđoj boji zemlje razaznaje se i bliskost franjevačke karizme malenosti i služenja. U duhu franjevaštva biskup želi i nadalje radosnim služenjem očitovati Kristovu blizinu svima kojima je poslan.

6. Razdjelnica dvaju polja grba doima se poput vala, ali je mišljena u ideji ocrtavanja zaljeva (Boka kotorska) koji na tome području povezuje živopisna mjesta dugostoljetne povijesti i kulture hrvatskoga puka, čvrsto povezanoga s Katoličkom Crkvom. Zaljev je sigurna luka, utočište, prostor sigurnosti i nade. Zaljev je prostor sigurnoga doma, mira, mjesto kamo se uvijek rado vraća nakon putovanja »valovima života« i gdje putnik rado »ostaje«. Sigurnost zaljeva ipak ne odvraća pogled od prostranstva mora, njegove neobuhvatnosti, neistraživosti njegovih dubina i prijetnje njegovih valova. U toj nepredvidivosti more je metafora života, baš kako je Ivan Gundulić iz Kotoru bliskoga Dubrovnika pjevao:

»Ah, nije život ljucki drugo neg smućeno jedno more,
neg plav jedna, ku udugo biju vali kako gore;
i sred ovijeh netom tmina čo’ek se rodi, mrijet počina.« (Suze sina razmetnoga)

Crkva je ‘zaljev’ u kojem lađa života pronalazi sigurnost i utihu i gdje se stječe okrjepa za nove putove koji nas nose ususret valovima života. U našemu »Zaljevu svetaca« – gdje su korijeni svetosti sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Ozane Kotorske i bl. Gracije iz Mula, uz sv. Tripuna, zaštitnika Kotora i Kotorske biskupije – sjeme svetosti daje razlog nadi da će iz kršćanske vjernosti izniknuti nove mladice života s Kristom i obnovljen polet za sve izazove života.

Biskup Mladen spreman je biti Mladica koja snagom vjernosti želi ostati združena s Kristom, istinskim trsom, kako bi Crkva među bokeljskim vjernicima urodila plodovima svetosti, kršćanskoga zajedništva i ljubavi. U tome Zaljevu pred očima nam je čvrsto utočište, hrid, milosno lice Gospe od Škrpjela, čijemu zagovoru biskup povjerava svoje biskupsko služenje i svoj život. Marijo, Zvijezdo mora, sjaj pred lađom Crkve kotorske i pred koracima našega života.