“Ljubav… ne pamti zlo” (1 Kor 13,5)

1. “Evo, uzlazimo u Jeruzalem” (Mk 10,33). Tim riječima Isus poziva učenike da pođu s njim putem koji od Galileje vodi do mjesta gdje će dovršiti svoje otkupiteljsko poslanje. Taj put prema Jeruzalemu, koji evanđelisti prikazuju kao krunu Isusova zemaljskog putovanja, model je života kršćanina zauzetog u nasljedovanju Učitelja na križnome putu. I današnjim muškarcima i ženama Krist upućuje poziv da “uziđu u Jeruzalem”. Posebno to snažno ističe u korizmi, vremenu koje je pogodno za obraćenje i ponovno pronalaženje punoga zajedništva s njim, putem tješnjeg sudjelovanja u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća.

Zato korizma za vjernike predstavlja povlaštenu prigodu za duboko preispitivanje dosadašnjeg življenja. U suvremenom svijetu, pored velikodušnih svjedoka evanđelja, ne nedostaje krštenika koji prema zahtjevnom pozivu da “uziđu u Jeruzalem” zauzimaju stav ravnodušnog opiranja, a katkad čak i otvorenog protivljenja. Postoje prilike u kojima se iskustvo molitve živi vrlo površno tako da Božja riječ ne uspijeva prožeti život. Sam sakrament pomirenja mnogi smatraju nevažnim, a nedjeljno euharistijsko slavlje tek obvezom koju valja ispuniti.

Kako prihvatiti poziv na obraćenje što nam ga Isus upućuje i u ovoj korizmi? Kako ostvariti ozbiljnu promjenu života? Potrebno je prije svega otvoriti srce dubokim liturgijskim porukama. Vrijeme priprave za Uskrs predstavlja dar Gospodinove providnosti i dragocjenu priliku da mu se približimo, povlačeći se u sebe i osluškujući njegov glas u nama.

2. Neki kršćani misle da mogu i bez toga stalnog duhovnog nastojanja, jer ne zamjećuju nužnost usklađivanja svoga života s evanđeoskom istinom. Da ne bi smetale njihovu načinu življenja oni riječi poput: “Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima” (Lk 6,27) nastoje obezvrijediti i učiniti nevažnim. Tim je osobama teško te riječi prihvatiti i prevesti u dosljedno životno vladanje. Doista, te riječi, ako ih se uzme za ozbiljno, zahtijevaju korjenito obraćenje. Bez toga u situaciji kada je netko uvrijeđen i nanesena mu je bol upada u iskušenje da podlegne psihološkim mehanizmima samosažaljenja i osvete, zanemarujući Isusov poziv na ljubav prema neprijatelju. Ipak, sama čovjekova svakodnevnica jasno pokazuje da su oproštenje i pomirenje nužni za stvarnu osobnu i društvenu obnovu. To vrijedi za međuljudske odnose ali i za odnose među zajednicama i narodima.

3. Brojni i tragični sukobi koji razdiru čovječanstvo i koji su izbili također iz pogrešno shvaćenih religijskih razloga ostavili su duboke tragove mržnje i nasilja među narodima. Povremeno se to događa i među skupinama i dijelovima istoga naroda. Ponekad smo, s bolnim osjećajem nemoći, svjedoci ponovnog izbijanja sukobâ za koje se vjerovalo da su definitivno okončani. To daje dojam da su neki narodi uključeni u spiralu nezaustavljiva nasilja koje nastavlja kositi žrtvu za žrtvom, bez konkretnog rješenja na vidiku. Nedjelotvorne su i želje za mirom koje se uzdižu iz svih dijelova svijeta, a ni nužni napor u pravcu željenoga dogovora ne uspijeva dublje pustiti korijena.

Kršćani ne smiju ostati ravnodušni prema tom uznemirujućem prizoru. Upravo zato sam, u upravo zaključenoj jubilejskoj godini, uime Crkve zatražio od Boga oproštenje za grijehe njezinih sinova. Itekako smo svjesni da su grijesi kršćana nažalost potamnili njezino bezgrešno lice. Ipak, pouzdavajući se u milosrdnu ljubav Boga koji ne uračunava zlo raskajanom grešniku, znamo da se uvijek s pouzdanjem možemo vraćati na pravi put.

Božja ljubav dolazi do svoga najvišega izražaja upravo kada se čovjek, grešan i nezahvalan, ponovno vrati punome zajedništvu s njim. U tome pogledu “čišćenje spomena” prije svega predstavlja obnovljeno ispovijedanje božanskoga milosrđa. To je ispovijedanje Crkva, na svojim različitim razinama, pozvana s uvjerenjem uvijek iznova izvršiti.

4. Jedini put prema miru je opraštanje. Prihvatiti i dati oproštenje omogućuje novu kvalitetu odnosa među ljudima, prekida spiralu mržnje i osvete i raskida okove zla, kojima su okovana srca suparnika. Za narode koji traže pomirenje i one koji se nadaju mirnome suživotu među pojedincima i narodima nema drugoga puta osim primanja i davanja oproštenja. Kako su bogate spasonosnim naukom Gospodinove riječi: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5,44-45)! Ljubiti onoga koji nas je uvrijedio razoružava neprijatelja i može bojno polje pretvoriti u mjesto solidarne suradnje.

To je izazov koji se tiče pojedinaca ali i zajednica, naroda i cijeloga čovječanstva. No, na osobit se način tiče obitelji. Nije se lako okrenuti opraštanju i pomirenju. Pomirenje se može činiti problematičnim već kada je u pitanju vlastiti grijeh. A ako je pak drugi kriv pomirenje se može čak činiti bezrazložnim poniženjem. Da bi se takav korak učinio neophodno je iskustvo duhovnog obraćenja; potrebna je hrabrost ponizne poslušnosti Isusovoj zapovijedi. Njegova riječ ne ostavlja mjesta dvojbi: pomirenje mora tražiti ne samo onaj koji je izazvao neprijateljstvo već i onaj koji ga trpi (usp. Mt 5,23-24). Kršćanin mora tvoriti mir i kada se osjeća žrtvom onoga koji ga je nepravedno uvrijedio i nanio mu bol. I sam je Gospodin tako činio. On očekuje od učenika da ga slijedi i tako surađuje u bratovu otkupljenju.

U ovomu našem dobu čini se da je opraštanje dimenzija koja je nužna za izvornu obnovu društva i učvršćenje mira u svijetu. Crkva, naviještajući opraštanje i ljubav prema neprijateljima, svjesna je da u duhovnu baštinu cijeloga čovječanstva udahnjuje novi način uzajamnih odnosa; način koji je sigurno težak, no bogat nadom. Ona zna da u tome može računati na Gospodinovu pomoć koji nikada ne napušta one koji mu se utječu u nevolji.

5. “Ljubav… ne pamti zlo” (1 Kor 13,5). U ovome izrazu iz prve poslanice Korinćanima apostol Pavao podsjeća da je oproštenje jedan od najuzvišenijih oblika vršenja ljubavi. Korizma predstavlja povlašteno vrijeme za bolje produbljivanje značaja te istine. Po sakramentu pomirenja Otac nam u Kristu daje svoje oproštenje i to nas potiče da živimo u ljubavi, ne promatrajući drugoga kao neprijatelja već kao brata.
Neka ovo vrijeme pokore i pomirenja potakne vjernike da razmišljaju i djeluju u znaku izvorne ljubavi, otvorene svim čovjekovim dimenzijama. Taj će ih duhovni stav voditi da donose plodova Duha (usp. Gal 5,22), te da obnovljena srca pruže materijalnu pomoć onomu koji je u potrebi.

Srce pomireno s Bogom i bližnjim je velikodušno. U svetim danima korizme “milostinja” ima dublje značenje jer nije riječ o davanju od svoga suviška da bi se umirila vlastita savjest već o istinskom buđenju svijesti o solidarnosti prema bijedi prisutnoj u svijetu. Vidjeti izmučeno lice i patnje tolike braće i sestara mora nas potaknuti da bar djelomično dijelimo vlastita dobra s onim koji je u potrebi. Korizmeni prinos bit će još vredniji ako onaj koji ga daje bude slobodan od srdžbe i ravnodušnosti, prepreka koje udaljavaju od zajedništva s Bogom i s braćom. Svijet očekuje od kršćana dosljedno svjedočanstvo zajedništva i solidarnosti. U tom su pogledu poučne riječi apostola Ivana: “Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako Božja ljubav ostaje u njemu?” (1 Iv 3,17).

Braćo i sestre! Sveti Ivan Krizostom, komentirajući Gospodinov nauk s puta prema Jeruzalemu, podsjeća da Krist ne ostavlja učenike u neznanju glede borbi i žrtava koji ih očekuju. On ističe da je odricanje od vlastitoga “ja” teško, no, nije i nemoguće kada se može računati na Božju pomoć koja nam je dana “po zajedništvu s Kristovom osobom” (PG 58,619 sl.).

Eto zašto u ovoj korizmi želim pozvati sve vjernike na žarku i povjerljivu molitvu Gospodinu da svakoj osobi podari iznova iskusiti njegovo milosrđe. Jedino taj dar će nam pomoći prihvatiti i živjeti na sve radosniji i velikodušniji način Kristovu ljubav koja “nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini” (1 Kor 13,5-6).
S tim osjećajima zazivam zaštitu Majke milosrđa na korizmeni hod cijele zajednice vjernika i svakomu od vas od srca podjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 7. siječnja 2001.

Ivan Pavao II.