Remetinec, (IKA) – Preč. Antun Posavec, svećenik Varaždinske biskupije, kanonik Zbornog kaptola Varaždinsko-čazmanskog i dugogodišnji župnik u Petrijancu, koji je preminuo u subotu 6. ožujka u 82. godini života i 55. godini svećeništva, pokopan je u Remetincu u utorak 9. ožujka. Misu zadušnicu u župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice i sprovodne obrede na mjesnom groblju predvodio je varaždinski biskup Josip Mrzljak u koncelebraciji sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, rodom iz Petrijanca, i 50-tak svećenika. Oproštaju je nazočilo mnoštvo župljana Remetinca, Petrijanca i drugih župa u kojima je u tijeku svećeničkog života službovao.
U Remetincu je 9. ožujka trebao biti održan susret domaćih svećenika i redovnika u prigodi Svećeničke godine. Domaći svećenici umjesto na planiranom susretu, okupili su se na oproštaju od svojeg subrata. Njima i svima okupljenima pozdravne riječi uputila je majka dvojice svećenika, Daroslava i Jadranka Benjak, a pozdravne riječi uputio je i domaći župnik preč. Josip Pavlek, koji je kazao kako se pokojnik radovao susretu domaćih svećenika premda mu zbog bolesti ne bi mogao nazočiti. U propovijedi se biskup Mrzljak osvrnuo na pitanje tko je svećenik pojasnivši da su to obični ljudi koji su čuli Božji poziv za služenjem na jedan poseban način i odazvali se na taj poziv kako bi služili Bogu i Crkvi, te bili u službi ljudi i osobito euharistije. Svećenik se time stavlja u službu života, poručio je biskup Mrzljak.
Na kraju mise riječi oproštaja uputili su pokojnikov nećak preč. Valent Posavec, župnik u Vinici i dekan Gornjovaraždinskog dekanata, župnik u Petrijancu vlč. Ivan Sakač, u ime župljana Petrijanca župni vijećnik Stjepan Kosi, u ime kolega iz varaždinske Gimnazije prof. Franjo Bračko te sisački biskup Vlado Košić, kojeg je preč. Posavecposlao u sjemenište.
Pokojnikov nećak Valent Posavec kazao je kako je Antun Posavec sve do smrti bio jednostavan i skroman, uvijek pristupačan i spreman za razgovor. Zahvalio je Bogu što je Crkva imala svećenika na kojeg su svi ponosni i kojeg će pamtiti, te je zaželio da njegov lik bude trajno nadahnuće. Sadašnji petrijanečki župnik istaknuo je da je pokojni župnik marljivo i predano radio za duhovno i materijalno dobro župne zajednice, za što nije žalio truda. Pri odlasku iz Petrijanca nakon 32 godine službovanja, u župnu Spomenicu upisao je kako je najviše pažnje posvećivao duhovnoj obnovi, što potvrđuju i petorica svećenika čijem se duhovnom zvanju radovao.
Sisački biskup Vlado Košić u oproštajnom slovu izrazio je sućut svima ožalošćenima, osobito njegovim nećacima preč. Valentu, Zvonimiru, Anici i Marici, pranećacima, među kojima je i vlč. Ivica Puškadija, te svoj rodbini. Prisjetio se kako je pokojnom župniku bio ministrant, a potom sjemeništarac i bogoslov, a zatim (mlado)misnik i na kraju biskup, te mu je zahvalio na svemu što je usadio u sve one kojima je služio, osobito ljubav prema svakom čovjeku i ljubav prema Crkvi koju je volio iznad svega i koja mu je bila dom. “Bili ste – rekao bih – ‘maximus in minimis /najveći u najmanjemu’, kako su povjesnici imenovali velikog umjetnika Julija Klovića. Vaša je veličina doista bila u jednostavnom, svakodnevnom, vjernom služenju Crkvi, a time ste pokazivali svu svoju veliku ljubav prema Bogu i svakom čovjeku”, istaknuo je biskup Košić.
Nakon mise na mjesno groblje pokojnika su ispratili domaći svećenici u nazočnosti mnoštva vjernika, svećenika i redovnica koji su se došli s njime oprostiti.
Antun Posavec rođen je 26. svibnja 1928. u Remetincu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, gdje je maturirao 1949. i iste godine upisao Teološki fakultet u Zagrebu. U teško vrijeme za Crkvu, kada je nabiskup Alojzije Stepinac bio u najstrožem zatvoru u državi, ni njega u bogoslovskim danima nije zaobišao zatvor. Kako su ga Udbaši dočekivali doma i nagovarali da napusti bogosloviju, često je praznike provodio u Mariji Bistrici. Za svećenika je zaređen na Petrovo 29. lipnja 1955. po rukama dr. Franje Šepera, tada apostolskog administratora Zagrebačke nadbiskupije. Kao mladomisnik poslan je u Gornju Bučicu na Banovini, gdje je sve do 1960. bio upravitelj župe. Obnovio je razrušenu crkvu i župnu kuću, okupljao djecu na vjeronauk i bio dobro prihvaćen nakon što župa 15 godina nije imala župnika budući da je prijašnji župnik Vedrina ubijen početkom rata. Od 1960. do 1969. godine bio je župnik u Cvetlinu, a 1969. godine dobio je na upravu i župu Višnjica u Hrvatskom Zagorju. Od 1971. pa do umirovljenja 2003. godine bio je župnik u Petrijancu. U teška vremena preuzeo je službu od župnika Cesara kojem su pred farofom domaći komunisti ubili brata. Obnovio je crkvu i župnu kuću. Župnu kancelariju preuredio je u vjeronaučnu dvoranu kroz koju je svaki tjedan prošlo 560 vjeroučenika. Sat vjeronauka nikad nije propuštao. Svake godine organizirao je duhovnu obnovu župljana. Počela su rasti i duhovna zvanja, pa je župa proslavila mlade mise kapucina Stjepana Novoselca i Branka Lipše, Vlade Košića, Darka Kelemenića i Josipa Vidovića. Najveća radost bilo mu je biskupsko ređenje njegova nekadašnjeg ministranta Vlade. Bio je marljiv i uporan u gradnji i obnovi. Trinaest godina čekao je dozvolu za gradnju kapele u Strmcu Podravskom, a devet godina se čekalo na nove orgulje. U tom razdoblju više puta bio je izabran za dekana Gornjovaraždinskog dekanata, te je na toj službi bio 20 godina. Radi vjernosti i požrtvovnosti 29. listopada 1990. godine kardinal Franjo Kuharić imenovao ga je kanonikom Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog. Umirovljen je godine 2003., te je na odlasku primio Priznanje za doprinos u svekolikom duhovnom napretku od Općine Petrijanec, što mu je bilo posebno drago. Umirovljeničke dane proživio je u rodnom Remetincu, aktivan gotovo do posljednjih dana. S velikom radošću godine 2005. proslavio je zlatnu misu te tom prigodom primio priznanje i blagoslov pape Benedikta XVI.