Đakovo, (IKA/TU) – Osam sestara družbe Milosrdnih sestara sv. Križa proslavilo je 26. lipnja zlatnu obljetnicu, 50 godina od prvih redovničkih zavjeta. Svečano misno slavlje u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu, uz koncelebraciju brojnih svećenika i pomoćnog biskupa Đure Hranića, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Jubilarkama, s. Gracijeli Sučić, s. Melaniji Ivanović, s. Mariji Jelici Bjelonić, s. Anastaziji Mišanec, s. Helijani Kodba, s. Margiti Tot, s. Egidiji Miličić i s. Agneti Pilaj, okruženima rodbinom, prijateljima i susestrama nadbiskup je zahvalio što su imale hrabrosti uzeti na sebe Kristov jaram – jaram redovničkog poziva. Sestre jubilarke same su izabrale i predložile misna čitanja, a temeljne teme bile su jednostavnost, poniznost i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Proslavi zlatnih zavjeta prethodile su godine priprave na djelovanje, djetinjstvo, mladenaštvo, pa je to više od 70 godina života – milost za koju trebamo biti zahvalni, rekao je nadbiskup Srakić te u svojoj homiliji pojasnio kako su jubileji prigoda zahvalnosti za prošlost, ali i preporuka u molitve za budućnost. Pojašnjavajući ulomak Ivanove poslanice u kojoj evanđelist tri puta spominje da je Bog ljubav, mons. Srakić definirao je ljubav osobnim izvorom vrijednosti i smisla ljudskoga života i rada. Danas se mnogo govori o ljubavi, no pitanje je da li to što se govori daje ljubavi veću vrijednost, naglasio je nadbiskup i upozorio zajedno sa evanđelistom Ivanom da ne ljubimo riječju i jezikom nego dijelom i istinom. Citirao je i jednog mislioca rekavši: “Ljubav počinje od nas samih, nažalost često i završava tamo gdje započinje”, a potom je zahvalio Gospodinu što se ljubav nije završila u sestrama, nego se od njih razlila prema bližnjemu.
“Zahvaljujemo Gospodinu za naše sestre jubilarke, za ono što su učinile i značile svojim zajednicama, za svaki njihov izraz ljubavi. Zahvaljujemo što su znale priznati dostojanstvo i slobodu drugoga kojega su poštivale, što su bližnje ljubile zbog onoga što jesu, ne zbog onoga što imaju i što daju. Ljubile su druge osobe kao sebe, bez namjere da ih iskoriste, znale su tražiti pravo drugih da bi im pomogle ostvariti se prema naumu što ga je Bog htio učiniti s pojedinim osobama. Zahvaljujemo za naše sestre jer su bile spremne staviti se u službu pravog dobra, ne štedeći energije, ne tražeći protuusluge, nego tražeći vlastitu sreću čineći druge sretnima. Njihova ljubav bila je primanje drugoga, opraštanje, trajno razumijevanje. Bile su uvjerene da njima trebaju drugi, da ljubeći, približavajući se, služeći, obogaćuju i same sebe.”
Nadbiskup Srakić osvrnuo se i na ljubav prema Domovini i proslavu Dana državnosti te rekao kako se pričalo o braniteljima, o svemu što se učinilo, no pitanje je koliko doista volimo svoju domovinu. “Činjenica je da ju baš i ne volimo jer ako imamo državu, što nam je teško staviti zastavu? Ali ljudi nisu zadovoljni i stoga je neće staviti. Volimo svoju državu ukoliko ostvarujemo neke svoje privilegije, no kakva je to država na koju gledamo samo s privilegijama? Volim svoga bližnjega jer ću tada imati koristi od njega?! Mi smo primijetili za vrijeme nevolja, za vrijeme rata, da nismo baš bili voljeni od drugih. Bio je to interes, sve do današnjeg dana samo interes.” Na kraju svoje homilije nadbiskup đakovačko-osječki zaključio je kako je Isus ljubio ljude još dok su bili grešnici te će svi kršćani biti suđeni prema tome koliko su ljubili, no sud treba prepustiti Gospodinu, a okupljeni su svoju zahvalnost za jubilarke, zajedno s nadbiskupom, pomoćnim biskupom i svim svećenicima pretočili u molitvu za nastavak njihova života te da i dalje budu ostvarenje ljubavi po Isusovu primjeru.