Nakon večernje mise koju je predslavio župnik Ivica Martić, a suslavio Danijel Tigandžin, župnik u Duboševici, vjernici su poslušali tematsko izlaganje o četvrtom znamenju umnažanja kruha opisanomu u ulomku „Isus hrani mnoštvo (Iv 6, 1-15)“. Uvodno je Šimić pročitao evanđeoski ulomak te uspoređujući značenja ishodišnog znamenja pretvaranja vode u izobilje vina na svadbi te ribica i kruhova koji „pretekoše onima koji su blagovali“, razložio kako iskazano preobilje označuje prisutnost kraljevstva Božjega i život u izobilju s Isusom. Razmatranja su odgovorila na pitanja zašto je poruka evanđelja skandalozna, o našemu mentalitetu (ne)razumijevanja blagovanja Isusovog tijela i kako po Isusu krštenik, koji otajstvu vjere živi s Kristom nasljeđujući ga, postaje hrana i svjetlo svijetu.

„Srednjovjekovna teologija govorila je o trostrukosti Isusova tijela (triplex modus corporis Christi): osim fizičkog, povijesnog tijela Isusa Krista (soma typicon), postoji euharistijsko tijelo (corpus mysticum) i tijelo Crkve (corpus verum). Ono što su medijevalni učenjaci teološki artikulirali, nalazi se u biblijskim izvješćima o Posljednjoj večeri. Iako među egzegetima ne postoji konsenzus, pretpostavlja se da je Isus neposredno prije muke sa svojim učenicima blagovao Seder Pesah – obrednu večeru uoči samog blagdana Pashe, blagdana kojim su se Židovi sjećali noći oslobođenja od egipatskog ropstva. Kao blagdan oslobođenja, Pasha je bila povezana i sa iščekivanjem konačnog osloboditelja, Mesije. Zato je predsjedatelj večere, lomeći beskvasni kruh (maca) govorio da je to znak Mesije koji će doći. Isus je umjesto uobičajenih riječi rekao: ‘Ovo je tijelo moje’ (Mt 26, 26; Mk 14, 22; Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24). Luka i Pavao riječima ‘ovo je tijelo moje’ dodaju: ‘koje se za vas predaje’. Oni time pojašnjavaju da kada Isus govori o svome tijelu, onda ne misli na tijelo odvojeno od duše ili duha, nego na čitavu svoju osobu. Kako onaj koji se nalazi posred svojih učenika može dati svoje tijelo? Što Isus zapravo čini? On ostvaruje ono što je rekao u govoru o pastiru: ‘Nitko mi ga (život) ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem’ (Iv 10, 18). Isus svoj život predaje već pri blagovanju pashalne večere. On svoju nasilnu smrt preobražava u čin slobodna samodarivanja: ‘Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga’ (Iv 10, 18). Isus nije bespomoćna žrtva religijskih i političkih spletkara. On daje svoje tijelo i na taj ga način ponovno zadobiva, jer je u davanju njegova tijela, života, uključeno i uskrsnuće. Zato Isus na Posljednjoj večeri može anticipativno dati svoje tijelo – sâma sebe. Još nešto je važno: Luka i Pavao ne samo da ističu anticipativnu Isusovu gestu (‘za vas predaje’) nego zapisuju Isusovu zapovijed: ‘Ovo činite meni na spomen’. To znači da se u zajednici učenika mora događati ono što se uoči Isusove muke dogodilo prvi puta. Naravno, ne radi se o ponavljanju pashalne večere, već o onom što je Isus učinio: darivao svoje tijelo, sâma sebe. Tek tu se jasno otkriva zašto je Isus bogobojaznim Grcima koji su ga htjeli vidjeti i čuti odgovorio: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’ (Iv 12, 24–26)… Samo onaj koji je odlučan dati svoje tijelo, sebe, može ‘vidjeti’ i ‘opipati’ tijelo Onoga čiji je život proegzistencija – biti tu za druge, koji je ‘biće za’. Mi se krštenjem ucjepljujemo u Isusovo uskrsno tijelo. Krštenjem i blagovanjem uskrslog Isusa već živimo otajstvo. Isus je suprisutan u elementima kruha i vina. Međutim, novozavjetni govor o blagovanju tijela u najmanju je ruku nejasan, ako ne i skandalozan, a to je pokazano i u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja“, pojasnio je Šimić podsjećajući kako će i apostol Pavao reći da je poruka evanđelja skandalozna – za Grke je evanđelje sablažnjivo jer traže mudrost i za Židove koji traže.

Dr. sc. Krešimir Šimić govori o znamenju umnažanja kruhova i Euharistiji

Promišljajući o znamenju umnažanja kruha i hranjenja mnoštva koje ga je odmah htjelo zakraljiti, kateheta je propitivao duboko egzistencijalno značenje sintagme „kruh života“ dovodeći do razumijevanja biti blagovanja Euharistije: „Isus se povukao u goru, a onda je uvečer preko Galilejskog, odnosno Tiberijadskog jezera prešao u Kafarnaum. Kada je sutradan vidjelo da je Isus prešao u Kafarnaum, mnoštvo je pošlo za njim. Isus je tada održao ‘težak govor’, nakon čega se mnoštvo povuklo. Čak su i učenici bili sablažnjeni. Temeljni kontekst čitava šestog poglavlja sastoji se u usporedbi Mojsija i Isusa. Imajući u pozadini Mojsija, Isus je morao ukazati na novost koja se po njemu – Isusu – događa. U sjećanju Izraelaca posebno mjesto je zauzimala mana koju je Mojsije darovao narodu. Zato je Isus rekao: ‘Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu’ (Iv 6, 32–33). Kada je narod zatražio taj kruh, Isus je uzvratio: ‘Ja sam kruh života’. Razumljivo, ljudi su se zapitali: ‘Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku?’ Nato je Isus odlučno ponovio i dodao: ‘Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.’ Židovi su se ponovo zapitali: ‘Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?’ Isus je nato odgovorio još rezolutnije: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.’… Isus je zaključio svoj govor: ‘Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.’ Ove riječi podsjećaju na riječi apostola Pavla: ‘Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni’ (1 Kor 15, 45). Isus ne oslabljuje svoj govor, već upućuje na njegov smisao: samo preko uskrsne preobraze, kojoj prethodi smrt, Isusovo tijelo postaje hrana za vječni život. Tu se ponovno otkriva dubina Isusove riječi upućene Grcima: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’. Riječ u kojoj je život, Logos, nastanila se u svijetu, ali na takav način da se nije stopila s tim istim svijetom niti ga je dokinula. Utjelovljenjem, uskrsnućem, uzašašćem i, konačno, izlijevanjem Duha, započela je preobrazba tako da ljudsko tijelo, koje u sebi nosi otajstvo pšeničnog zrna, može postati nositelj Isusove prisutnosti. Kako? Nakon što je rekao da je ‘Duh je onaj koji oživljuje’, a ‘tijelo ne koristi ništa’, Isus je dodao: ‘Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.’ Glasoviti prevoditelj Biblije Jeronim ovako je ustvrdio: ‘I kad on kaže: ‘Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove’, iako se te riječi odnose na (euharistijsko) otajstvo, ipak je Kristovo tijelo i njegova krv uistinu riječ Pisma.’ Kruh, tijelo, materija preobražava se po Riječi i Duhu. Zato je Augustin, nakon viđenja, zapisao: ‘Ja sam hrana jakih: rasti pa ćeš me jesti. I nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene’ (Ispovijesti, VII, 10, 16). Početak Augustinova dubokog uvida zapravo je reminiscencija na 78 psalam: ‘Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti’ (25). Euharistija stoga nije samo zahvala nego i poziv da čitava egzistencija onoga koji blaguje bude proegzistencija, sebedarivanje, ‘život za’. Zato iz euharistijskog tijela nastaje tijelo Crkve i čovjek u potpunosti izlazi iz samoće, jer postaje jedno s Onim koji je postao ‘kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega’, ali čije su kosti i meso probrazbenom snagom Duha postali ‘hrana jakih’… Kada evanđelje govori o utjelovljenju kao o Božjem izlasku iz sebe i darivanju samoga sebe, ujedno pokazuje da se stvorenje, čovjek, treba shvatiti kao mogućnost i sposobnost prihvaćanja samodarivajućeg Boga. Da utjelovljenje Riječi omogućuje ispunjenje bîti čojstva, naznačeno je već u drugom poglavlju Knjige postanka (Post 2, 18). Pomoću žene čovjek je ‘izišao iz sebe’, postao sebesvjestan (Post 2, 23). U Adamovu otvaranju tijela (iš i iša) stoji proročka slutnja, još se nije dogodilo potpuno ‘dolaženje k sebi’. Novi Adam (Isus) potpuno otvara tijelo, Uskrsli ima isto tijelo otajstveno, ekstenzirano, prošireno u Duh. Čovjek je tek započeo otkrivati da tijelo pripada najdubljoj strukturi osobnosti. Da bi se dogodilo potpuno ‘dolaženje k sebi’, bilo je potrebno da Riječ koja je Bog postane tijelo – čovjek. Isus je prvorođenac uskrsli, u njemu se dogodio početak istinske transformacije. Valja nam razumjeti smislenost ‘i Riječ je Tijelom postala’ te kada zrno pade na zemlju.“ Franjo Asiški motri da je cjelokupno stvoreno na neki način tijelo Kristovo.“

U diskusiji je zaključeno: „Kada blagujem(o) Tijelo i Krv Gospodinovu, postajemo jedno Tijelo s Gospodinom i time bivam(o) spašen(i). Nema više smrti. Premalo mislimo o našemu ovdje i sada, preslaba je vjera u jedno bivanje sa Uskrslim s kojim već sada participiramo Kraljevstvo nebesko. Otajstvo blagovanja hrane (usporedimo 24. redak 75 Psalma) događa se po Bogu, ne po nama. Blagujući Euharistiju, blagujemo Božji život. Na izvoru smo ‘žive vode’. Tim stvarnostima dopustimo da se dokazuju u nama, činimo što Otac po nama proizvodi i živimo ‘Novi život’ u nama. Život u Duhu donosi rod i plod. Življenje s Kristom je sloboda. Otajstvo vjere nas nadilazi. Uzeti križ znači biti poput Isusa, nasljedovati Isusa i po Isusu postati hrana svijetu, biti svjetlo u svijetu.“ Susret rasta u vjeri završio je molitvenom meditacijom i najavom kateheze o posljednjem, sedmom Isusovom znamenju uskrišenja Lazarova, o kojemu će Šimić govoriti 17. svibnja nakon večernje mise u retfalačkoj župi.