Osijek, (IKA) – “Enciklika Pacem in terris (Mir na zemlji) prvi je crkveni dokument upućen 1963. godine i svim ljudima dobre volje, prvi crkveni dokument u cijelosti objavljen u New York Timesu i o kojemu je Washington Post svojevremeno napisao: ‘Pacem in Terris nije samo glas starog svećenika, niti samo onaj drevne Crkve, to je glas savjesti svijeta.’ Tema mira na zemlji iz kojih proizlaze ljudska prava bila je 1965. tema konferencije Ujedinjenih naroda na kojoj je sudjelovalo više od 2000 državnika i znanstvenika”, kazao je mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi na socijalnoj tribini “Pacem in terris – ljudska prava” održanoj 21. ožujka u pastoralnom centru Nadbiskupskog vikarijata Osijek. Tribinu u organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.” otvorio je molitvom mons. dr. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta, te uvodeći u izlaganje istaknuo kako se Pacem in terris motri kao katolička povelja o ljudskim pravima.
Jakobfi je izlaganjem nastavio aktualizirati posljednju ostavštinu pape Ivana XXIII. (1958. – 1963.) pokazujući stavove Crkve o miru, ljudskim pravima utemeljenim na transcendentalnom dostojanstvu, odnosno na slici čovjeka kao slici Božjoj i kršćanskim vrijednostima nasuprot suvremenom izobličavanju shvaćanja ljudskih prava i dekonstrukciji koja temeljne vrijednosti čovjeka relativizira dovodeći do apsurda ljudsko postojanje. Tijekom rasprave istaknuto je niz primjera dobra i zla koje se opravdava ljudskim pravom na samoostvarenje (primjer iz 2001. ljudoždera iz Rothenburga kojim se opravdava ubojstvo, samoubojstvo i kanibalizam s pravom ubiti i pojesti čovjeka i pravo biti pojeden od strane čovjeka), međutim zaboravlja se, namjerno, da postoje u sebi bezuvjetno zli čini koji nikada nisu dopušteni. Dugalić je u raspravi podsjetio da je katolička zadaća spasenje u svijetu: “Moramo naviještati istinu o čovjeku, dok su prava i dužnosti u našu narav upisani. Danas imamo gledanje na smisao istine, primjerice kao slobodu kao kod filozofa M. Heideggera, u kojemu svijet daje interpretaciju onoga što vidi, a ideja ljudskih prava danas je postala nova ideologija. Problem je u prazabludi i prva dekonstrukcija seže u vrijeme Postanka u obliku stabla spoznaje dobra i zla, kada su pojeli (zabranjeno) i postali goli.”
Govoreći o povijesnom kontekstu nastajanja enciklike Mir na zemlji, koja je znak vremena i čimbenik nade u povijesti, Jakobfi je istaknuo (J. Derrida i M. Foucault) dekonstrukciju i Queer teoriju koje 1967. kažu kako je “svako upućivanje na istinu i pozivanje na narav ili bilo kakve temeljne principe zapravo obmanjivanje, sve su to ideološki konstrukti koje treba dekonstruirati poput: države, Crkve, obrazovanja, obitelji, odgoja, spolnosti, čovjeka, jer se ono što je proizvod određene kulture ili sustava mišljenja prikazuje kao nešto naravno i neminovno čovjeku narav nije zadana, već obratno čovjek određuje narav”.
Sadržaj enciklike Jakobfi je pojasnio: “Mir kao punina (društvenog) života utemeljen je na slobodno/odgovornom prihvaćenom suživotu u ljubavi, a iz takvoga mira proističu ljudska prava – na pravednosti oblikovano zakonodavstvo koje ih promiče, štiti i ostvaruje, dok je dostojanstvo ljudske osobe utemeljeno na od Boga objavljenoj istini o čovjeku. Katalog ljudskih prava/dužnosti podrazumijeva: pravo na opstanak i dostojan život (pravo na život, na sredstva za njegovo ostvarenje, na neophodne službe), pravo na ćudoredne i kulturne vrednote (pravo na poštovanje, dobar ugled, slobodno istraživanje istine i izražavanje mišljenja, na istinitu informiranost o javnim zbivanjima, na obrazovanost), pravo na štovanje Boga prema zahtjevima ispravne savjesti (pravo privatnog i javnog ispovijedanja vjere) i pravo na slobodan izbor zvanja (pravo na brak/obitelj, na uzdržavanje i odgoj djece te društvenu skrb o braku/obitelji, svećenstvo/redovništvo). Nadalje, tu su: gospodarska prava (pravo na posjedovanje dobara potrebnih za život koja nužno moraju imati socijalnu dimenziju, pravo raditi/raditi u prikladnim uvjetima, pravo na za život dostojnu plaću, pravo na ekonomsku slobodu), zatim pravo na osnivanje i udruživanje (u posredna tijela kako bi pojedinac ostvario ciljeve koje ne može sam), pravo na seljenje (pravo zadržati ili promijeniti prebivalište/boravište) i politička prava (pravo aktivnog sudjelovanja u javnom životu i tako pridonositi izgradnji općeg dobra, pravo na zakonsku zaštitu prava).
Opće dobro (Svi smo mi uistinu za sve odgovorni, SRS 38) uključuje prava/dužnosti koje združuju i jesu bitan gradivni čimbenik života u zajednici. Opće dobro je poštovanje prava i dužnosti ljudske osobe Svi imaju pravo u njemu uživati, dužnost izgrađivati ga, pravo pridonositi osobnom i općem dobru i dužnost uskladiti osobno s općim dobrom. Kako bi se sve to ostvarilo, nužno je ustrajno tragati za onim što nas spaja i nesebično surađivati na izgradnji općeg dobra. Papa Dobri, kako ga nazivaju, naglasio je u tom smislu nužnu suradnja sa svima (PT 157). Ostvarenje ljudskih prava nužno i neizostavno zahtijeva suradnju svih, ali nikada na štetu cjelovitosti vjere i ćudoređa, već na način da se pravo i dobrohotno prosuđuje tuđe mišljenje te provodi u djelo ono što je po naravi dobro ili vodi k dobru. U vremenu Ivana XXIII. Papa je svjestan da svijet nije isključivo kršćanski te da se posljedično tomu govor o temelju ljudskih prava i suradnja oko njihovog ostvarenja ne mogu isključivo temeljiti na Objavi, već svima razumski spoznatljivom naravnom zakonu. A danas? Današnja situacija može se pojednostaviti na primjeru proslave Dana žena/Dana očeva, ali i ljudoždera iz Rothenburga Dan očeva – pravo na očinstvo/majčinstvo (ulogu u izgradnji osobnog i općeg dobra. Dan žena – pravo na priznanje punine ljudskosti (uživanja na sadržaju općeg dobra)… Jednakost svih temeljena na osobnim željama društveno legitimiranih zakonodavnom procedurom, potrebno je samo redefinirati postojeće institucije. Transcendentalno dostojanstvo podrazumijeva da je čovjek slika Božja, neovisno o konkretnom osobnom povijesnom ostvarenju. Postoje u sebi bezuvjetno zli čini koji nikada nisu dopušteni.
Nasuprot tome, danas imamo čovjeka koji je u svojem odlučivanju i djelovanju jedino dužan uvažavati samoodređenje drugoga. Zašto je dekonstrukcija u pravu/krivu? Današnji samoodređujući čovjek, premda je u zabludi, ništa ne gubi jer ne prihvaća postojanje unaprijed zadane istine o čovjeku ili ako i gubi ne spoznaje gubitak jer niti ne prihvaća postojanje unaprijed zadane punine života jer puninu doživljava u okvirima samoodređenja koje je praktično manje zahtjevno nasuprot zadane punine koja zahtijeva sebedarnu/bezuvjetnu žrtvu radi drugoga bez zahtjeva za povratnim osobnim dobrom. Ipak sam pojam ljudskih prava temeljenih na dekonstrukciji posredno pretpostavlja određeno poimanje upravo ljudske naravi da je čovjek kao čovjek jednostavno po svojoj pripadnosti ljudskoj vrsti nositelj prava, a možda i ne, jer se uočava sklonost proširenju kataloga ljudskih prava i na druga živa bića. Prema rješenju onoga što nas razdvaja (Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem, Dj 17,23) vidimo kako se u čovjeku po naravi nikada ne gasi mogućnost oprijeti se zabludi i tražiti put k istini i nikada u tome neće ponestati Božje pomoći. Pokreti temeljeni na pogrešnim učenjima (PT 159) nisu nepromjenjivi i ne smije se isključiti mogućnost da i u njima ima ili će biti nešto dobro i prihvatljivo. Uloga katolika je da (PT 146 – 167) ustrajno osobno i planski organizirano verbalno i djelatno svjedoče istinu o čovjeku u svakodnevnim osobnim i društvenim prilikama te tako pridonesu njezinom prihvaćanju, a posljednju riječ za uspješnost predaju Providnosti. Potreba za katolicima koji će odvažno, aktivno i ustrajno sudjelovati u postupnom obogaćivanju Evanđeljem na području gospodarstva, znanosti, kulture, obrazovanja, javnih ustanova i vlasti te tako nastojati da društvene strukture ne samo građanima ne smetaju već da im pomažu da postanu bolji u naravnom i nadnaravnom redu. Ali tako nešto zahtijeva osobnu sintezu duboke vjere i obrazovne/profesionalne izvrsnosti te ustrajan i strpljiv vjerski odgoj i trajan rast u vjeri prilagođen dobi, sposobnostima, sklonostima i mentalitetu.”
Jakobfi je izlaganje završio porukom sv. Ivana Pavla II. upućenom uz Svjetski dana mira 2003.: „Blaženi Ivan XXIII. nije se bojao budućnosti. U tom stavu optimizma pomagalo mu je ono uvjereno pouzdanje u Boga i u čovjeka koji su mu dolazili iz dubokog ozračja vjere u kojoj je odrastao. Ojačan tom predanošću Providnosti, čak i u okruženju koje kao da je bilo u znaku trajnog sukoba, spremno je predložio vođama svoga doba novu viziju svijeta. To je baština koju nam je ostavio. Gledajući u njega, na ovaj Svjetski dan mira 2003., pozvani smo dijeliti iste njegove osjećaje: pouzdanje u milosrdnoga i milostivog Boga, koji nas poziva na bratstvo i u pouzdanje u muškarce i žene našeg kao i svakog drugog doba, poradi Božje slike utisnute jednako u duše svih.”