Bog priređuje gozbu

“Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu”. Odlomak iz Knjige proroka Izaije veoma je utješan i ohrabrujući! On nam objavljuje da Bog želi spasiti cijelo čovječanstvo i svakog čovjeka i na kraju prirediti obilatu gozbu na gori Horebu. Bog će tada, tj. u mesijanska vremena, otrti suzu sa svakog lica i ukloniti svu sramotu i trpljenje.

I Evanđelje govori o gozbi, ali s drugim naglascima. Ono posvećuje pozornost i na neuljudne uzvanike koji ne prihvaćaju poziv sudjelovati na svadbi. Izaija posebno ističe dar što ga Bog pripravlja za mesijanska vremena pozivajući sve narode zemlje, a evanđeoska prispodoba ističe slobodu i odgovornost uzvanika. Svadba je bila spremna, ali je uzvanici nisu zaslužili. Sramotno su digli ruke na sluge, zlostavljali ih, čak i ubili. Kojeg li nastranog načina uzvraćanja onome koji poziva na gozbu! Ali, kako je tragičan i dramatičan kraj neuljudnih uzvanika: kraljevska vojska pali njihov grad i ubija ubojice!

Bog je sa svoje strane sve učinio, ali čovjek treba slobodno i velikodušno odgovoriti i doći na gozbu i to u svim životnim okolnostima. Kao sveti Pavao treba doživjeti Krista i njegovu ljubav da se može suočiti s poteškoćama života: “sve mogu u Onome koji me krijepi” (2. čitanje). A u nekim trenucima života čini nam se da naš život nije ništa drugo nego plač i beskrajno trpljenje. Tolike su patnje ljudi! Tolika trpljenja cijelih naroda koji grcaju u bijedi, toliki pojedinci zahvaćeni patnjom bolesti, tolike nevolje mladih zarobljenih nasiljem ili spiralom droge i gubitkom smisla; muke tolikih neizlječivih bolesnika; tjeskobe brojnih rastavljenih obitelji. No, Gospodinu nisu strane naše patnje. On sabire naše suze, kao što kaže Psalam: “Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom” (Ps 56,9).

Odgovor na Božji poziv i nadahnuće Duha Svetoga

Prispodoba o uzvanicima na gozbu podsjeća nas na potrebu odgovoriti na Božje pozive. Gospodin kuca na naša vrata nutarnjim poticajima i nadahnućima Duha Svetoga. Mi moramo biti sposobni čuti glas Duha Svetoga, tj. osobe plemenite koje u svakoj prigodi očituju svoju ljubav prema Bogu. To možemo činiti svaki dan, u svagdašnjim zalaganjima u našim obiteljskim i profesionalnim odnosima. “No oni ne htjedoše doći” (Mt 22, 3). Čini se nevjerojatnim to što Isus opisuje u prispodobi, ali je istinito: moguće je odbaciti Božji poziv, moguće je zatvoriti se u oholost i postati zarobljenik osame i nesreće.

Na Božji poziv čovjek odgovara vjerom, ali vjerom koja je svjetlo što obasjava i naše misli i naša djela. Prava vjera je otvorenost prema Bogu koji se objavio, koji nam je u Kristu priopćio bogatstvo svog božanskog života i pozvao nas da na tome bogatstvu sudjelujemo. Takva vjera nije puko prihvaćanje neke nauke, nego i prihvaćanje cijele Kristove osobe. Takvu vjeru imali su prvi kršćani kojima sv. Petar piše u svojoj Poslanici: “da prokušanost naše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista” (1 Pt 1, 8). To je vjera koja ide do krajnjih granica i prihvaća teške zahtjeve kršćanskog života, prema onoj riječi: “Tko ustraje do kraja taj će se spasiti”. Imati vjere znači prepustiti se Bogu i onda kad se treba “nadati protiv svake nade”, kao Abraham.

2. Vjera prelazi u služenje

Ta vjera ne ostaje neplodna, beskorisna, ona se očituje u služenju onima koji su u potrebi. Onaj koji očima svoje vjere promatra Božja djela u svijetu, koji se u vjeri otvara prema Bogu, ne može zatvoriti svoje oči prema potrebnima, siromasima. Tako je uvijek bilo u povijesti. Tako se ponašala i prva kršćanska zajednica, kao što svjedoči pisac Djela apostolskih (Dj 2, 42-47). Tako je poučavao sv. Pavao vjernike u Filipima i u drugim zajednicama, kao što smo čuli u današnjem drugom čitanju. To su u naše vrijeme očitovali toliki koji su za vrijeme i poslije Domovinskoga rata pritekli u pomoć, domaći ljudi iz naše sredine ili širom kršćanskog i vjerničkog svijeta.

Crkvi, svijetu, potrebni su mudri i hrabri kršćani, kršćani-vjernici. Crkvi i današnjem svijetu iznimno su potrebni takvi muževi i žene, svih poziva i staleža, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici-laici, jer samo osobe takve vjere, takvog kova i takve svetosti bit će sposobni promijeniti ovaj svijet i ponovno mu dati zajedno s mirom ono duhovno i kršćansko usmjerenje prema kojem svaki čovjek u svojoj nutrini teži – a da koji puta toga nije ni svjestan – i koje nam je svima tako potrebno. Na to nas je upozorio i pozvao Sveti Otac u svojoj homiliji prigodom svoga pohoda Osijeku: “On, Bog i Otac, jest Onaj koji sve zove na svetost i poslanje. Živeći iskustvo vazmene novosti, kršćani mogu preoblikovati svijet i graditi civilizaciju istine i ljubavi.”

“Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite na svadbu” (Mt 22, 9): evanđelista Luka za razliku od Mateja dodaje jednu značajnu pojedinost: na svadbu dođoše sakati, slijepi i hromi. To znači da maleni i jednostavni, razbaštinjeni, siromašni, ponizni često bolje shvaćaju i sa žarom prihvaćaju Božje spasenje: u stvari tko misli da ima sve, upada u opasnost da ne cijeni ni jedan dar, čak ni Božji dar.

Osijek susjedište naše Đakovačko-osječke nadbiskupije

Kad smo prije pet godina pozvali Svetog Oca da posjeti našu biskupiju, odmah smo odlučili da glavna svečanost bude u Osijeku. Ta se odluka pokazala ispravnom, što potvrđuje činjenica 220.000 hodočasnika prisutnih na euharistijskom slavlju. Vraćajući se sa svoga pohoda, prolazeći kroz Osijek, Sveti Otac je upitao, ima li taj grad neku višu crkvenu strukturu osim župa. Odgovorio sam da nema, čemu su se on i njegov tajnik pomalo čudili. Prolazeći ispred župne crkve sv. Petra i Pavla bio je zadivljen tom veličanstvenom građevinom, u kojoj je kršten njegov prvi suradnik kard. Franjo Šeper. S ovom današnjom svečanošću dajemo odgovor i sluzi Božjemu papi Ivanu Pavlu II. i svima koji se pitaju zašto sjedište biskupije nije u Osijeku.

Jedan od prijedloga koje smo uputili Svetoj Stolici bio je i taj da se biskupiji promijeni ime, tj. da se Đakovačka ili Bosanska biskupija preimenuje u Đakovačko-osječka, a ispusti ime Bosanska.

Taj smo prijedlog potkrijepili jakim argumentima. Naime, naša se biskupija zvala Đakovačka ili Bosanska, ili obratno Bosanska ili Đakovačka, jer je bosanski biskup prije 770 godina premjestio svoje sjedište iz Vrhbosne kraj Sarajeva u Đakovo. Dolaskom Turaka u Bosnu, bosanski biskup izgubio je svaku mogućnost upravljanja onim dijelom biskupije koji se nalazi u Bosni. Zadržan je samo naslov “bosanski” kao potvrda apostolskog nasljeđa.

Kroz povijest se mnogo toga promijenilo. Današnja stvarnost je drugačija, slična nekim slučajevima u svijetu gdje se uz manji biskupijski grad razvio veći. Kod nas se u blizini maloga grada Đakova razvijao grad Osijek, metropola Slavonije. Mi smo još ranije obavijestili Svetu Stolicu da gradu Osijeku treba i u crkvenom pogledu posvetiti veću pozornost. Osijek ima monumentalnu središnju gradsku župnu crkvu koja bi mogla biti konkatedrala. U tom gradu u posljednje vrijeme biskupija ima zgradu u koju će se moći smjestiti uredi sa najraznolikijim pastoralnim sadržajima, potrebnim takvome središtu. Osijek je od Đakova udaljen 35 km, a komunikacije između ta dva grada sve više se poboljšavaju. Osim toga, na svjetovnom planu Osijek je sjedište županije, u njemu djeluje Sveučilište sa oko 19.000 studenata na petnaestak fakulteta.

Grad Osijek – koji je u prvoj polovici 19. stoljeća bio najveći grad u Hrvatskoj, a između dva svjetska rata najveće industrijsko središte u staroj Jugoslaviji – nakon Drugog svjetskog rata bio je zanemaren u odnosu prema drugim gradovima njegova ranga. Nismo tražili biskupiju u Osijeku, jer nismo htjeli obezvrijediti Osijek: da u njemu, metropoli Slavonije, bude tek biskupija, a u Đakovu da bude nadbiskupija.

Osijek, stoga, postaje nadbiskupijskim i metropolitanskim su-sjedištem u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i u novoj, slavonskoj, crkvenoj pokrajini. Ova župna crkva Sv. Petra i Pavla postaje konkatedralom. Ovime je i grad Osijek ušao u naslov naše Nadbiskupije, te je odsada i na crkvenome planu istaknuta njegova važnost kao „metropole” Slavonije i po veličini četvrtoga grada u našoj Domovini.

Koji je to Osijek? To je grad koji ima svoju povijest, koji se u sadašnjici izgrađuje za budućnost. To je ona staro-rimska Mursa, čije ruševine počivaju zatrpane u ovoj našoj slavonskoj zemlji. To je rimska Mursa kraj koje su rimski carevi vodili krvave borbe. To je mjesto kršćanskih mučenika i sjedište biskupa, pravovjernih, ali i žestokih branitelja arijanizma.

Osijek! To je onaj srednjovjekovni grad Esseg sa svojom skelom i mostom. Grad plemića i njihovih podanika. Grad za koji su se borili Osmanlije i kršćani. Grad povlaštenih turskih begova i obespravljene kršćanske raje.

To je sveučilišni grad s brojnim kulturnim i obrazovnim ustanovama, grad mladosti, s desetak gradskih i više prigradskih katoličkih župa, s više lijepih i starih crkava, ali i s bogoslužnim objektima koji i danas svjedoče o, za život veoma teškim, godinama bivšeg represivnog sustava, s četiri muške redovničke zajednice odnosno samostana, i s gotovo desetak ženskih redovničkih zajednica i s još više njihovih samostana i kuća te s gradskim četvrtima koje još uvijek nisu dobile svoje crkvene objekte.

Osijek – to je “grad uz Dravu”. Osijek – to je grad s prelijepom ulicom izgrađenoj u secesiji. Osijek – to je grad stradalnik u Domovinskom ratu. To je grad djece i mladeži, đaka i studenata, grad znanstvenika, šetališta, parkova, dravskih obala i kupališta. To je grad vjernika katolika i drugih kršćanskih zajednica. To je grad svećenika, redovnika i redovnica, župa i samostana, tradicionalnih i novih vjerničkih društava. To je grad stanovnika različitih narodnosti. To je grad raznih političkih stranaka, suradnje i razdora, grad sirotinje i bogataša. Grad je to u kojem se osjeća zamah naših sinodskih odluka i smjernica.

Taj je grad našoj Crkvi i narodu podario biskupa Josipa Jurja Strossamyera i kardinala Franju Šepera.

Što sada? Kada su prije 199 godina tri osječke općine spojene u jedinstven kraljevski grad, htjelo se stvoriti jedno biće. To napose želimo još snažnije ostvariti ovim uzdignućem na stupanj nadbiskupijskog i metropolitanskog susjedišta a župnu crkvu sv. Petra i Pavla na dostojanstvo konkatedrale.

Čestitam građanima grada Osijeka i vjernicima župe sv. Petra i Pavla, ali i cijeloj našoj Nadbiskupiji… Čestitam i zahvaljujem:

Zahvaljujem apostolskom nunciju mons. Mariu Robertu Cassariju za njegovu prisutnost u našim svečanostima. Preuzvišeni, molimo Vas da Svetom Ocu prenesete izraze naše sinovske odanosti i zahvalnosti na njegovoj odluci da na ovim prostorima stvori novu Crkvenu pokrajinu, da u njoj i u našoj Nadbiskupiji vrednuje grad Osijek i da pred njega, vrednujući ga, postavi i nove pastoralne izazove i obveze koje idu u korak sa sveučilišnim, kulturnim i crkvenim središtem te da ovoj središnjoj gradskoj crkvi i službeno potvrdi katedralno dostojanstvo.

Pozdravljam Preuzvišenoga gospodina Antuna Škovorčevića, koji je svojim razmišljanjima te podrškom uvelike pridonio stvaranju slavonske metropolije te većem crkvenom vrednovanju ovoga grada.
Pozdravljam Preuzvišenog gospodina Slavomira Miklovša, vladiku križevačkoga.
Pozdravljam i prvoga biskupa novoobnovljene Srijemske biskupije mons. Đuru Gašparovića te našeg pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog mons. Đuru Hranića.

Pozdravljam i fra Leopolda Rochmesa, izaslanika Beogradskog nadbiskupa i metropolita mons. Stanislava Hočevara; mons. Vjekoslava Huzjaka, generalnoj tajnika HBK; sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i redovničke kandidate i kadidatice. Među njima posebno spominjem časne goste s. Germanu Crotti, generalnu poglavaricu Sestara Sakramentinki iz Bergama i fra Josipa Bebića, naddušobrižnika Hrvatske inozemne pastve u Njemačkoj.

Pozdravljam i sve predstavnike državnih i lokalnih vlasti. Pozdrav upućujem gosp. Vladimiru Šeksu, potpredsjedniku Hrvatskoga sabora i svim prisutnim saborskim zastupnicima iz Osijeka i Slavonije te gosp. Franji Dubroviću, tajniku Komisije za odnose s vjerskim zajednicama.

S poštovanjem pozdravljam gradonačelnika Osijeka gosp. Gordana Matkovića, članove Gradskog poglavarstva i sve predsjednike gradskih četvrti kao i domaćeg župana osječko-baranjskog gosp. Krešimira Bubala i sve prisutne članove Županijske skupštine.

Radost mi je pozdraviti rektoricu našeg Sveučilišta J.J. Strossmayera prof. dr. sc. Gordanu Kralik; sve prisutne prorektore, dekane i profesore sa Sveučilišta, sve predstavnike znanstvenih, kulturnih, društvenih, gospodarskih, zdravstvenih i prosvjetnih ustanova, ravnatelje srednjih i osnovnih škola, predstavnike Hrvatske vojske i policije, sredstava društvenog priopćavanja te drugih vjerskih zajednica. Zahvaljujem i svim članovima Organizacijskog odbora i svim njihovim suradnicima za njihov doprinos pripremi današnjega slavlja, za svečani doček, darove pune simboličkog značenja, za pripravu programa kroz čitav protekli tjedan, ove svečane liturgije, pjevanje te program i primanje koje će uslijediti.

Dragi vjernici, odrasli, djeco i mladosti te dragi pastiri i članovi ustanova posvećenoga života, “treba Vas Crkva koja je u Slavoniji”, Baranji “i Srijemu! Nakon teških vremena rata, što je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizliječene rane, zalaganje za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom, otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju. (…) Pozvani ste velikodušno preuzeti na sebe svoj dio odgovornosti za život crkvenih zajednica kojima pripadate”, za ovaj grad i ovaj dio drage nam Domovine. “Ne obeshrabrujte se pred složenošću prilikâ!” Neka Vas nadahnjuju te usmjeravaju i naši nedavno proglašeni sinodski zaključci i izjave. “U molitvi tražite ishodište svake apostolske snage. Iz Evanđelja crpite svjetlost, koja će ravnati vašim koracima”. Amen.