Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18;

Predragi vjernici!
1. Crkva ponovno objavljuje sebi i cijelome svijetu radosni navještaj: Hodie Christus natus est! Danas se rodio Krist! Tom navještaju Crkva dodaje poziv: Dođite poklonimo se! Dođite! Poziv je da se pokrenemo, da pođemo, da srce i pogled usmjerimo u novorođenče „povijeno gdje leži u jaslama” (Lk 2,12). Isusovo rođenje od Djevice Marije je središnji događaj povijesti svijeta i čitavoga čovječanstva.
U prvom misnom čitanju slušali smo riječi proroka Izaije koje su se Kristovim rođenjem u potpunosti ostvarile. I tako je velika radost koju su doživjele “straže Jeruzalemske” postala predokusom naše radosti. “Stražari ti glas podižu – piše Izajija – zajedno svi kliču od radosti jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Gospodin”. Da, to je naš usklik,, i mi smo danas pozvani podići glas i klicati od radosti jer svojim očima možemo gledati rođenje Gospodina koji ulazi u naš Grad, u našu Domovinu, u naš svijet i u naše srce da nas spasi. I, kao što je tada poklik spasenja i utjehe odjekivao s “razvalina Jeruzalemskih” , tako se ni danas, u vrijeme našega Božića, Crkva ne umara skupljajući jecaje bolnog čovječanstva, uzdižući ih u žarku molitvu novog naroda utješena i spašena od Gospodina.
2. Ali, zašto nam Božić donosi utjehu i radost? Jer Božić je velečanstven događaj. Ivan evanđelist je taj događaj opjevao u proslovu svojega evanđelja: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14). I što je ljepše na svijetu od Boga koji je čovjekom postao, od vječnoga što se u vremenu nastanilo, od nevidljivoga koje je vidljivim postalo, od neizmjernoga koje se u tek rođenom djetetu sićušnim učinilo, od Stvoritelja koji je time postao jednim od nas?
Što ima ljepše na ovom svijetu? No, usprkos tomu, ta je činjenica tako daleka našim ljudskim predodžbama, štoviše, mi ljudi obično imamo sasvim drugačije ideje o Bogu pa Božićni navještaj postaje gotovo “sablažnjiv”, zbunjuje nas i postavlja pred nepremostive prepreke.
No, upravo u tome je novost Božića: ono što se činilo nevjerojatnim dogodilo se! I ta nas novost i iznenađuje, i zadivljuje te ispunja dubokom i čistom radošću.
Nadasve kada otkrijemo tajnu kršćanskog Božića. Zašto je Bog postao čovjekom, vječno vremenitim, beskonačno malenim? Odgovor na to pitanje daje sam Bog. Bog je postao čovjekom iz ljubavi, iz ljubavi prema čitavom čovječanstvu i svakome od nas; to će reći prema svim ljudima, ljudima svih vremena i svih prostora, kultura i rasa, religija i vjerovanja, bez obzira na okolnosti u kojima žive, bili oni pravedni ili nepravedni, bogati ili siromašni, slobodni ili robovi, radosni, žalosni, očajni… Postao je čovjekom iz ljubavi prema svakom muškarcu i ženi u njihovoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Tako svaki čovjek danas ima “pravo”, a ujedno i radost reći: Krist se za mene rodio!
Svima je ponuđena radost Božića, svi mogu prihvatiti Riječ Božju koja je tijelom postala. Svi su pozvani otvoriti vrata svoga srca Isusu kako bi u Sinu Očevu, postali djecom Božjom.
3. Sveti Ivan u današnjem evanđelju govori o: životu, svjetlu, tmini, prihvaćanju, odbacivanju, Riječi koja tijelom postaje i nastanjuje se među nama. Evanđelist naglašava: “I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1, 1-5. 9-14). Upitajmo se ponajprije što znači neprihvaćanje svjetla, što su te neprobojne guste tmine o kojima govori evanđelje?

U povijesti čovječanstva i u svome životnom iskustvu možemo razlikovati tri vrste tmina. Primjerice, tame uzrokovane pojedinim zločinima koji zatamnjuju i nagrđuju čovječanstvo: nasilja, otmice, krađe, pronevjere, nepoštenje, nevjere. One zamagljuju dušu počinitelja zločina. To su tmine naših osobnih grijeha.
Na drugom su mjestu tame koje možemo nazvati društvenim zabludama, različitim neredima koji kvare i razaraju društvo, čineći ga nezdravim i bolesnim: nezaposlenost, gospodarske krize, prošireni oblici korupcije, političke krize u kojima se gubi smisao zajedničkog života i zalaganja, nesuglasice, sukobi, ratovi. Sve to vodi u razdvajanje i razaranje društvenog tkiva koje nije izazvano ovom ili onom zločinačkom radnjom već postaje znakom opće bolesnog stanja nekog društva, znakom teške bolesti koja napada i uništava tijelo naroda i društva. Te strašne pojave nazivamo tminama jer su plod pogrešnih usmjerenja, nerazumnog ponašanja, nejasnoća, pogrešnog shvaćanja društvenih i civilnih procesa, nepoznavanja uvjeta razvoja određene zajednice. To su grijesi volje i zajedničkog stava, posljedice kolektivnih zabluda u procjenjivanju i proširene moralne i duhovne lijenosti.
Ipak, od tih društvenih grijeha gore su tame koje nastaju kao posljedice određenog mentaliteta koji – jer je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti – u sebi više ne pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi te skine maske, kako bi nadvladao te društvene zablude. Riječ je o tami vezanoj uz konačne sudove o životu i smrti, o smislu ljudskoga života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji – ukratko, o gubitku nade u vječni život, najcrnjoj i neprobojnijoj tami za koju Ivan piše: svijetlo u tami svijetli, i tama ga nije prihvatila
4. Tama ga nije prihvatila jer su izgubljena osnovna načela prihvaćanja: zdravo poimanje Boga i čovjeka, svijest da smo stvorenja, svijest o vlastitoj grešnosti i potrebi spasenja.
Tim tminama beznađa božićno evanđelje suprotstavlja prihvaćanje Riječi Božje: “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja”.
Oslobođenje od tame proizlazi iz prihvaćanja božićne poruke, iz prihvaćanja Spasitelja koji je za nas rođen. On nas rasvjetljuje te ponovno možemo raspoznati vječne vrednote, vječna dobra koja ljudski život čine dostojnim života djece Božje – to su vrijednosti vjere i nade, vrijednosti koje obnavljaju smisao života, vrijednosti koje obuhvaćaju sva zbivanja ljudskoga života, čak i ona najteža i najnesretnija – kako bismo u ljubavi pronašli snagu i pobjedu.
Upravo iz tog obnavljanja obzorja smisla života, iz ljubavi koja proizlazi iz vjere i nade dobivamo snagu da prepoznamo i borimo se protiv razarajućih procesa u društvenom tkivu, pronalazimo snagu priznavanja i kajanja za osobne pogreške koje su uzrokovale ta raspadanja.
To je obraćenje, milost novoga života u Kristu, sposobnost da živimo u svijetu kao djeca Božja – to je Božić koji ulazi u naš život.
Isus se rađa za svakoga. Rađa se za one koji vjeruju i one koji tvrde da ne vjeruju, rađa se za one koji rade, trpe, nadaju se da će izgraditi bolji svijet i za one umorne i razočarane koji žive izgubljeni u tjeskobi.
5. Središnja poruka današnjeg evanđelja glasi: “Riječ tijelom postade i nastani se među nama” evanđelist u istom retku dodaje i ovo: “i mi vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine”.
Prava Božja slava nije njegova udaljenost od čovjeka i ljudske bijede, niti prestiž onih koji se oholo žele uzdići nad sudbine običnih ljudi. Prava Božja slava potpuno je Božje uranjanje u našu povijest, njegovo nastojanje da pronađe dom među našim domovima, njegovo preuzimanje ljudskog tijela, smrtnog i ispaćenog kao što je i svako naše.

Slava Božja o kojoj razmatramo na Božić – krhkost je Djetešca koje se s povjerenjem prepušta nježnom majčinskom zagrljaju, zagrljaju Djevice Marije.
Na Božić Bog među nama traži dom, kako bi mogao živjeti s nama, a time nam otvara put koji vodi u njegov dom: daruje nam život božanske milosti, čini nas dionicima svoje ljubavi, ulijeva nadu, mir, sigurnost i radost. “Božić i dom” tako postaju nerazdvojni dvočlani izraz – izgovoren na nov i originalan način. U svakodnevnici, svi znamo da je dom temeljna dimenzija života svakoga čovjeka: bez doma čovjek je bez dostojanstva, bez sigurnosti, nema mogućnosti ostvarivanja obiteljskih odnosa; čovjek je bez topline, intimnosti i radosti izmjene osjećaja.
Mnogi ljudi, a ne samo Bog, na Božić traže kuću. S koliko muke i napora, osobito u ozračju ravnodušnosti i odbacivanja. Stoga vas, braćo i sestre, pozivam da Božić proslavite u miru svojih domova, ali da se sjetimo da će Bog uistinu biti “u kući” ako obnovimo i pojačamo svoje zalaganje i skrb za siromahe, izbjeglice, beskućnike, sve one koji su daleko od svojih domova i obitelji, ili trpe osamljenost u bolnicama ili staračkim domovima…
Ako milost kršćanskog Božića znači otkriti i uživati u Bogu koji se nastanio u našem srcu te uspostaviti neraskidivu i neslomljivu solidarnost između njega i nas, onda je zadaća te milosti da promijeni naš život. Božja se solidarnost u nama pretvara u novo nastojanje kako bi postala srce koje ljubi, koje se otvara, prihvaća, služi i pomaže drugima.
6. Na Božić je pred nama na poseban način i lik Presvete Djevice Marije. U njoj je konačno Božja ljubav pronašla dom u ljudskom biću, dom koji je tražila od postanka svijeta.
Marija je predivan dom Riječi Božje. Toliko je ljudska, a ipak tako čista! Prvi je i nenadmašivi “Božji dom među ljudima”. U njoj možemo pronaći sve ono što se Isusu sviđa jer ona prihvaća, govori i čini samo ono što Isus želi.
Molimo je da nam pomogne postati “domom” u kojemu će Bog živjeti među ljudima, domom prepunim njegove i naše ljubavi – domom u kojemu je vječno Božić!
Predraga braćo i sestre, obnovljenom vjerom i nadom, zagledani u maleno Dijete u jaslama, živimo dosljedno svoj kršćanski poziv, budimo kvasac i sol ovoga svijeta donoseći posvuda radost i mir. Obnavljamo spone povjerenja, uzajamnog poštivanja, razumijevanja i solidarnosti u sredini u kojoj živimo.
Molimo da nas Božić obdari milošću da se svi osjećamo braćom i sestrama u Kristu, sinovima i kćerima jednog Oca na nebesima i da svi prihvatimo spasenje koje nam je došlo po Djetetu rođenom od Marije Djevice.
Svima vama i vašima, svima koji ste povezani s nama putem radija i televizije, radosna srca čestitam Božić.