Gospođo predsjednice,
Budući da se moje izaslanstvo po prvi put obraća ovom vijeću, dopustite mi da Vama i vašim suradnicima izrazim svoje iskrene čestitke glede vašeg izbora kao vodstva vijeća.
Danas vijeće započinje raspravu o socijalnom razvoju, uključujući pritom i pitanja vezana uz općedruštvene prilike u svijetu kao i uz mlade, stare, nemoćne i obitelj. Važnost te teme još je veća budući da se dvadeseto stoljeće približava svom kraju i pripremamo se za ulazak u novo tisućljeće.
Danas svojevrsna tama prijeti ljudima ovoga svijeta, tama koja dolazi iz očaja. Danas je previše ljudi kojima se “nada” čini nemogućom.
Za posjeta Ujedinjenim narodima u listopadu godine 1995. papa Ivan Pavao II. istaknuo je kako “ljudska osoba mora biti središtem svih društvenih, političkih i ekonomskih aktivnosti. Ta ae spoznaja, kad se djelotvorno provede u život, pokazati put zacjeljivanju podjeljenosti između bogatih i siromašnih, nadilaženju nejednakosti između jakih i slabih, pomirenju čovjeka sa samim sobom i svojim Bogom” (Ivan Pavao II, Govor Ujedinjenim narodima, 5. listopada 1995.).
Živimo u svijetu gdje dosad unaprijeđivani modeli razvoja nisu nadvladali postojeće velike nejednakosti. Naprimjer, zaključci “Izvješća o ljudskom razvoju” iz 1996. pokazuju razlike koje postoje širom svijeta, vezane kako uz ekonomski tako i ljudski razvoj. Nedavno obilježavanje šeste obljetnice Svjetskoga samita za djecu jasno je pokazalo slične podvojenosti, neki ciljevi samita su ispunjeni, a neki ne.
Jedna od glavnih tema Svjetskoga skupa o društvenom razvoju, održanog u Kopenhagenu, bilo je društveno povezivanje i prepoznavanje onih čimbenika koji uzrokuju društveno isključivanje. S posebnom pozornošću raspravljalo se o pitanju siromaštva, a posebice krajnje neimaštine. Države su se međusobno obvezale da će u tijeku 1996. razraditi strategije za iskorjenjenje krajnje neimaštine (obveza 2, a). Moje izaslanstvo se nada da će biti moguće razmatrati napredak koji je dosada učinjen u pogledu ostvarivanja te obveze, jedne od najvažnijih obveza obitelji narod posljednjih godina.
Zajednička nit, koja povezuje sve nedavne međunarodne konferencije Ujedinjenih naroda, jest potraga za novim poimanjem razvoja koji bi bio usredotočen na ljudsku osobu. Proces koji bi uslijedio kao nastavak tih konferencija trebao bi pridonijeti poboljšanju određenoga intergriranog modela razvoja, kako ekonomskog tako i socijalnog, a koji se usmjerava na potrebe ljudi. Vrlo su upitni modeli ekonomskog razvoja koji u praksi ne obuhvaćaju velike dijelove društva ili oni koji za rezultat imaju sve veću društvenu nejednakost. Samit u Kopenhagenu istaknuo je u biti “izjednačavanje ekonomskog i društvenog razvoja” (Obveza 1, e) kao vrlo određenu zadaću vlada.
Niz međunarodnih konferencija završen je Drugom konferencijom Ujedinjenih naroda o ljudskim naseljima (Habitat II). U posljednjih šest godina, a počinjući sa Svjetskim samitom o djeci, obitelj naroda se obvezala da će svijet učiniti boljim mjestom za život. Sveta Stolica je imala aktivnu ulogu na tim konferencijama, a govoreći o ovim važnim temama usmjerit će se na njihove temelje, na osnovna moralna načela koja svaka od njih predstavlja.

Mladež
Obraćajući se nekoliko stotina tisuća mladih okupljenih u Manili na 10. Danu mladih, papa Ivan Pavao II. govorio je o izazovu sljedećeg tisućljeća, s kojim su danas mladi suočeni, a “koje ponekad izgleda kao predivno novo razdoblje za ljudski rod, ali koje također donosi i ne malo bojazni i tjeskoba”.
Jedna od glavnih obveza svakoga naroda jest ulaganje u one koji su njegova nada za budućnost, u mlade. To je zadaća koja obuhvaća sve sastojnice društva, a posebice obitelj. Svaki dio društva mora se uključiti u postavljanje temelja koji će ostvariti ozračje u kojem mladi ljudi mogu uzgajati i razvijati smisao za odgovornost, ozračje u kojem će mladi moći iz svojih ideja stvoriti svijet gdje se poštuju osnovne vrijednosti, gdje su ljudska prava zaštićena i gdje prevladava solidarnost.
Ipak za mnoge mlade budućnost ne izgleda kao nada. Mnogi, posebice djevojke, nemaju dovoljno mogućnosti za školovanje. Jedna od pošasti ekonomski vrlo razvijenih društava jest veliki broj nezaposlenih mladih ljudi, čak njihova dugoročna nezaposlenost. Neki mladi nose ožiljke različitih oblika nasilja i izrabljivanja koji obilježavaju sva društva. Drugi su žrtve ozračja pretjerane seksualne slobode koje koči odgoj kojim bi mladi spoznali odgovorno korištenje seksualnosti. Droga i kriminal svakodnevno uništavaju živote mnogih mladih ljudi.
U tom kontekstu, jasna potreba, ustvari žudnja, mladih jest pronalaženje obnovljene moralne vizije i ozračja nade.
Svjetska zajednica stoga mora poduzeti sve kako bi stvorila okruženje u kojem se mlade potiče zauzeti svoje mjesto i pomoći pri stvaranju boljeg svijeta za buduće naraštaje.

Stari i nemoćni
Veliki napreci u iskorjenjenju mnogih bolesti moraju biti ubrojeni među velike pobjede u posljednjih 20 ili 30 godina. Zajedno s tim, poboljšanje prehrane i napredak u medicini i tehnologiji pomogli su pri ubrzanom smanjenju smrtnosti, posebice žena i djece. Na nesreću, te iste pobjede su zasjenjene općom pošasti koja još uvijek hara svijetom.
Sveta Stolica pozdravlja ta velika dostignuća. Dobro je poznato da širom svijeta postoji više katoličkih ustanova za zbrinjavanje i skrb o bolesnima i starima. Kao sudionik u tim nastojanjima Katolička Crkva poziva svjetsku zajednicu da obnovi svoje priznanje svetosti dostojanstva svakoga ljudskog života, Posljednjih, pak, godina javlja se gotovo nemoguća proturječnost. Ona odvlači pozornost od brige za bolesne, stare i nemoćne i usredotočuje se na eutanaziju.
Kako okrutna igra sudbine! Užasno je i pomisliti da je poštivanje ljudskog života izgubljeno upravo u trenutku kada svijet čini velike napretke u produženju života pojedinca. Čini se nemogućim da je oduzimanje života, u nekim mjestima, prihvaćeno kao jedna od mogućnosti. Takve promjene zakona ili medicinske prakse za mnoge starije ljude postali su novim izvorom velike tjeskobe i bojazni i uistinu mogu oslabiti temeljni odnos bezuvjetnog povjerenja koje stariji imaju pravo ukazati onima čija je zadaća skrb o njima.
Pravo na život obznanjeno je u Povelji Ujedinjenih naroda i ukorijenjeno je u naravnom pravu. Papa Ivan Pavao II. upozorava nas na “kulturu smrti”, i potiče društvo priznati da je “život uvijek dobar” i da je “ljudski život u Božjim rukama” od onoga trena kad nas je on stvorio na svoju sliku i priliku (Ivan Pavao II, Evangelium vitae, 3, 1995). U svijetu u kojem dugovječnost ubrzano postaje jednom od njegovih izazovnih osobina, moramo raditi na razvoju novoga i bogatijeg shvaćanja starenja, i velikog prinosa koji stariji mogu dati našim zajednicama i društvima.

Obitelj
“Obitelj je temeljna stanica ljudskog društva i kao takva mora biti ojačana. On ima pravo na zaštitu i potporu. U različitim civilizacijama, političkim i društvenim sustavima postoje različiti oblici obitelji. Supružnici moraju u brak ući svojom slobodnom voljom, i muž i žena moraju biti jednakopravni partneri. Prava, mogućnosti i odgovornosti članova obitelji moraju biti poštivana”. Ta izjava, o kojoj se raspravljalo i koja je prihvaćena za Druge konferencije Ujedinjenih naroda o ljudskim naseljima, priznaje važnu ulogu obitelji u svijetu današnjice; kao što su o toj ulozi obitelji raspravljali i priznali je i Međunarodna konferencija o pučanstvu i razvoju, Svjetski samit za socijalni razvoj i IV. svjetska konferencija žena.
Uvijek vjerna svojoj zadaći, Sveta Stolica će i dalje ustrajati u svojim naporima za jačanjem i očuvanjem svetosti bračne zajednice i uloge supružnika kao prvih odgajatelja djece, posebice u razdoblju djetinjstva i adolescencije. Sveta Stolica poziva sve vlade i države da priznaju posebno mjesto obitelji i njezinu veliku ulogu u društvu.
Na taj će način obitelj naroda shvatiti da “povijest čovječanstva, povijest spasenja ide kroz obitelj” i da je “obitelj u središtu borbe dobra i zla, života i smrti, ljubavi i svega onoga što joj se protivi”. “Svaka obitelj mora te snage učiniti svojima kako bi bila jaka uz Božju pomoć” (papa Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 1994.)