Ostani s nama, Gospodine

Uvod

1. “Ostani s nama, Gospodine, jer zamalo će večer” (usp. Lk 24,29). Bio je to tužan poziv što su ga dvojica učenika, na putu prema Emausu, uvečer na dan uskrsnuća, upravili Putniku koji im se pridružio na njihovu putovanju. Opterećeni žalosnim mislima nisu mogli niti zamisliti da bi taj neznanac mogao biti upravo Učitelj koji je već uskrsnuo. Osjećali su ipak nutarnji žar (usp. Lk 24,32), dok je razgovarao s njima “otkrivajući” im Pisma. Svjetlo Riječi otapalo je tvrdoću njihova srca i “otvaralo njihove oči” (usp. Lk 24,31). Među sjenama dana na izmaku i u tami koja je zahvatila dušu, taj je Putnik bio zraka svjetla koja je razbudila nadu i otvorila njihove duše čežnji za punim svjetlom. “Ostani s nama”, molili su. I on pristade. Uskoro će Isusova lika nestati, ali Učitelj će “ostati” pod velom “razlomljenoga kruha” pred kojim su se otvorile oči.

2. Slika učenika iz Emausa dobro može poslužiti da usmjeri Godinu koja će vidjeti Crkvu osobito zauzetu u življenju otajstva svete Euharistije. Na putu naših pitanja i naših nesigurnosti, ponekad i naših teških razočarenja, božanski Putnik nastavlja biti našim pratiteljem kako bi nas, tumačenjem Pisama, uveo u razumijevanje Božjih otajstava. Kad taj susret postane potpun, za svjetlom Riječi slijedi ono što izvire iz “Kruha života”, čime Krist na najviši način ispunjava obećanje da će “ostati s nama u sve dane – do svršetka svijeta” (usp. Mt 28,20).

3. “Lomljenje kruha” – kako je u počecima nazvana Euharistija – oduvijek je bilo u središtu života Crkve. Po njemu, u prolaznosti vremena, Krist uprisutnjuje svoje otajstvo smrti i uskrsnuća. U njemu je On osobno priman kao “kruh živi koji je s neba sišao” (Iv 6,51). S Njime nam je dan i zalog vječnoga života, zahvaljujući kojemu imamo i predokus vječne gozbe u nebeskome Jeruzalemu. Više sam puta, a nedavno i u enciklici Ecclesia de Eucharistia, slijedeći trag crkvenih otaca, ekumenskih sabora i samih mojih prethodnika, pozvao Crkvu na razmišljanje o Euharistiji. Nije mi nakana ovdje ponovno donositi već izrečeni nauk na kojega upozoravam da bi ga se produbilo i prihvatilo. Ipak mi se, upravo s tim ciljem, učinilo da bi mogla biti od velike pomoći Godina u potpunosti posvećena ovome čudesnome Sakramentu.

4. Kao što je već poznato, Godina Euharistije teći će od listopada 2004. do listopada 2005. Prigodu za takvu inicijativu ponudila su mi dva događaja, koji će joj označiti početak i kraj: Međunarodni euharistijski kongres, koji se od 10. do 17. listopada 2004. održava u Guadalajari u Meksiku, te Redovna skupština Biskupske sinode, koja će se održati u Vatikanu od 2. do 29. listopada 2005. na temu: “Euharistija izvor i vrhunac života i poslanja Crkve”. Kao dodatni motiv ovoj odluci poslužila mi je i činjenica da će se u toj godini u Kölnu, od 16. do 21. kolovoza 2005., održati Svjetski dan mladih. Euharistija je životno središte oko kojega želim da se okupe mladi kako bi hranili svoju vjeru i svoj polet. Misao o jednoj takvoj euharistijskoj inicijativi već je dugo boravila u meni: ona zapravo predstavlja prirodni razvoj pastoralnoga usmjerenja što sam ga htio utisnuti u Crkvu, osobito počevši od godina priprave za Jubilej, a to sam usmjerenje nastavio i godinama koje su mu slijedile.

5. Ovim Apostolskim pismom nakanio sam podcrtati kontinuitet toga usmjerenja kako bi svima bilo lakše slijediti njegovu duhovnu važnost. U pogledu konkretnoga ostvarenja Godine Euharistije, računam na osobnu brigu pastira mjesnih Crkava, kojima će pobožnost prema tako velikome Otajstvu zasigurno omogućiti da predlože prikladne oblike djelovanja. Mojoj braći biskupima, usto, neće biti teško svhatiti kako se ova inicijativa, koja slijedi ubrzo nakon zaključenja Godine krunice, smješta na tako duboko duhovnu razinu koja ni na koji način neće ometati pastoralne planove pojedinih Crkava. Ona ih, ustvari, može uspješno osvijetliti, usidrujući ih, tako reći, u Otajstvo koje čini korijen i tajnu duhovnoga života vjernika kao i svih inicijativa mjesne Crkve. Ne tražim stoga da se prekinu pastoralni “putevi” što ih pojedine Crkve poduzimaju, već da se u njima naglasi euharistijski vidik, koji je vlastit kršćanskome životu u njegovoj cjelini. Sa svoje strane, ovim Pismom želim ponuditi nekoliko temeljnih naputaka, s uvjerenjem da će Božji narod, u svojim različitim sastavnim dijelovima, spremnom poučljivošću i žarkom ljubavlju prihvatiti moj prijedlog.

I. Tragom Koncila i Jubileja

Pogleda uprtog u Krista

6. Prije deset godina, enciklikom Tertio millenio adveniente (10. studenoga 1994.), bila mi je radost da sam Crkvi mogao označiti put priprave za Veliki jubilej godine 2000. Osjećao sam kako se ta povijesna prigoda pojavljuje na obzorju kao velika milost. Nisam se, naravno, zavaravao da jedan obični kronološki prijelaz, koliko god sugestivan, može sam po sebi donijeti velike promjene. Stvarnost se, doista, sama pobrinula da, nakon početka tisućljeća, na svjetlo dana dovede surov nastavak prethodnih događaja, a često upravo onih najgorih među njima. Na taj se način ocrtava prizorište koje, uz utješne strane, dopušta i da budemo svjedoci dubokih sjena nasilja i krvi koje nas ne prestaju žalostiti. No pozivajući Crkvu da proslavi Jubilej dva tisućljeća od Utjelovljenja, bio sam čvrsto uvjeren – a to sam još uvijek i više nego ikad! – da radim za “duga vremena” čovječanstva.
Krist je doista središte ne samo povijesti Crkve, nego i povijesti čovječanstva. U Njemu je sve uglavljeno (usp. Ef 1,10; Kol 1,15-20). Kako se ovdje ne prisjetiti poleta kojim je II. vatikanski sabor, navodeći papu Pavla VI., ispovijedio da je Krist “svršetak ljudske povijesti, žarište čežnji povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svakoga srca, punina njihovih težnji”?(1) Nauk Koncila pridonio je produbljivanju saznanja o naravi Crkve, otvarajući duše vjernika za još pozornije razumijevanje otajstava vjere i samih zemaljskih stvarnosti u svjetlu Krista. U Njemu, utjelovljenoj Riječi, objavljeno je doista ne samo otajstvo Boga, nego i samo otajstvo čovjeka.(2) U Njemu čovjek nalazi otkupljenje i puninu.

7. U enciklici Redemptor hominis, na počecima svoga pontifikata, široko sam razvio ovu tematiku, kojom sam se potom u raznim drugim prilikama više puta pozabavio. Jubilej je bio zgodna prilika da svratim pozornost vjernika na ovu temeljnu istinu. Priprava na taj veliki događaj bila je posve trojstvena i kristološka. Kod takvog rasporeda stvari naravno da nije mogla biti zapostavljena niti Euharistija. Dok danas započinjemo slaviti Godinu Euharistije, rado se prisjećam da sam već u enciklici Tertio millennio adveniente zapisao: “Dvijetisućita će biti duboko euharistijska godina: u sakramentu Euharistije Spasitelj, koji se prije dvadeset stoljeća utjelovio u krilu Marijinu, nastavlja se davati čovječanstvu kao izvor božanskoga života”.(3) Međunarodni euharistijski kongres održan u Rimu proveo je u život taj vid Velikoga jubileja. Važno je prisjetiti se i da sam u tijeku priprave za Jubilej, u pismu Dies Domini, predložio za razmišljanje vjernika temu nedjelje kao dana uskrsloga Gospodina i sasvim posebnoga dana Crkve. Pozvao sam tada sve da ponovno otkriju euharistijsko slavlje kao srce nedjelje.(4)

S Marijom motriti lik Kristov

8. Baština Velikoga jubileja bila je na neki način sabrana u apostolskom pismu Novo millennio ineunte. U tome sam dokumentu programatskoga značaja predložio mogućnosti pastoralnoga djelovanja utemeljena na kontemplaciji Kristova lika, unutar crkvene pedagogije sposobne stremiti prema visokoj mjeri svetosti, osobito putem umijeća molitve.(5) I u tom smislu svakako nije mogla nedostajati liturgija, a na osobiti način dužna pažnja posvećena euharistijskome životu. Tada sam napisao: “U XX. stoljeću, osobito nakon Koncila, kršćanska je zajednica posebno rasla u načinu slavljenja sakramenata, a osobito Euharistije. Potrebno je nastaviti u tom smjeru, dajući posebnu važnost nedjeljnoj Euharistiji i samoj nedjelji kao povlaštenom danu vjere, danu uskrsloga Gospodina i daru Duha, istinskom tjednom Uskrsu”.(6) U kontekstu odgoja za molitvu pozvao sam na njegovanje Liturgije časova, putem koje Crkva posvećuje različite časove dana i ritam vremena unutar podjele liturgijske godine.

9. Nakon toga, proglašenjem Godine krunice i objavljivanjem apostolskoga pisma Rosarium Virginis Mariae, nastavio sam govor o motrenju Kristova lika krenuvši s Marijina gledišta, predloživši ponovno molitvu krunice. Doista, ova tradicionalna molitva, snažno preporučena od Učiteljstva i toliko draga Božjemu narodu, ima izrazito biblijski i evanđeoski oblik, pretežno usredotočen na ime i lik Isusov, putem kontemplacije otajstava i ponavljanjem molitve Zdravo Marijo. Njezin tijek označen ponavljanjem, predstavlja neku vrstu pedagogije ljubavi, zamišljene da zapali dušu onom istom ljubavlju koju Marija gaji prema svome Sinu. Stoga sam, dovodeći do daljnjega sazrijevanja višestoljetni hod, želio da ovaj povlašteni oblik kontemplacije dopuni svoje naznake istinskoga “sažetka Evanđelja”, te sam u njega dodao otajstva svjetla. (7) A kako ne postaviti na vrhunac otajstava svjetla svetu Euharistiju?

Od Godine krunice do Godine Euharistije

10. Upravo sam u srcu Godine krunice objavio encikliku Ecclesia de Eucharistia, kojom sam htio oslikati otajstvo Euharistije u nerazdvojnom i životnom odnosu s Crkvom. Pozvao sam sve da slave Euharistijsku žrtvu onom zauzetošću koju i zaslužuje, prisutpajući Kristu prisutnome u Euharistiji, i izvan mise, bogoslužjem klanjanja dostojnim tako velika otajstva. Osobito sam primijetio potrebu euharistijske duhovnosti, predlažući za uzor Mariju kao “euharistijsku ženu”.(8)
Godina Euharistije smješta se dakle na temelj koji se iz godine u godinu obogaćivao, ostajući ipak uvijek čvrsto usidren u temu Krista i kontemplacije njegova lika. U određenom smislu ova godina predstavlja godinu sinteze, neku vrstu vrhunca svega prijeđenoga puta. Toliko bi se toga moglo reći kako bi se dobro proživjela ova godina. Ograničit ću se samo na to da označim neke vidike koji bi mogli pomoći svima da se usmjerimo prema svijetlim i plodnim životnim stavovima.

II. Euharistija otajstvo svjetla

“Protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27)

11. Izvještaj o ukazanju uskrsloga Isusa dvojici učenika na putu u Emaus pomaže nam da u žarište stavimo prvi vid euharistijskoga otajstva, koji uvijek mora biti prisutan u pobožnosti Božjega naroda: Euharistija otajstvo svjetla! U kojem se smislu to može reći, i što sve iz toga proizlazi za kršćansku duhovnost i kršćanski život?
Isus je označio sebe samoga “svjetlom svijeta” (Iv 8,12), a ta je njegova vlastitost dobro vidljiva u onim trenucima njegova života, kao što su Preobraženje i Uskrsnuće, u kojima jasno isijava njegova božanska slava. U Euharistiji je međutim Kristova slava zakrivena. Euharistijski je sakrament u punom smislu “mysterium fidei – otajstvo vjere”. Ipak, upravo po otajstvu svoje potpune skrivenosti Krist postaje otajstvom svjetla, zahvaljujući kojemu se vjernik uvodi u dubine božanskoga života. Nije lišena sretne intuicije činjenica da slavna Rubljovljeva ikona Trojstvo na izrazit način postavlja Euharistiju u središte trojstvenoga života.

12. Euharistija je svjetlo ponajprije stoga što u svakoj misi služba Riječi Božje prethodi euharistijskoj službi, u jedinstvu dvaju “stolova”, stola Riječi i stola Kruha. Ta veza osobito izranja iz euharistijskoga govora u Evanđelju po Ivanu, gdje Isusov navještaj ide od osnovnoga predstavljanja njegova otajstva do ilustracije upravo euharistijske dimenzije: “Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko” (Iv 6,55). Znamo da je to uzbunilo veći dio njegovih slušatelja, što je navelo Petra da kao glasnogovornik ostalih apostola i Crkve svih vremena kaže: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68). U izvještaju o učenicima iz Emausa sâm Krist uzima riječ da pokaže, “počevši od Mojsija i svih proroka”, što “sva Pisma” donose o otajstvu njegove osobe (usp. Lk 24,27). Od njegovih riječi “gore” srca učenika, njegove riječi ih izuzimaju iz tame žalosti i očaja, te u njima potiču želju da ostanu s Njime: “Ostani s nama, Gospodine” (usp. Lk 24,29).

13. Volja otaca II. vatikanskog sabora, u Konstituciji Sacrosanctum Concilium, bila je da “stol Riječi” obilno otvori vjernicima bogatstva Pisma.(9) Stoga su dopustili da u liturgijskome slavlju osobito biblijska čitanja budu ponuđena na svima razumljivome jeziku. Kad se u Crkvi čita Sveto pismo, sâm Krist govori.(10) U isto su vrijeme preporučili da predvodnik slavlja kao dio samoga bogoslužja održi homiliju, koja treba oslikati Riječ Božju i aktualizirati je u kršćanskome životu.(11) Četrdeset godina nakon Koncila, Godina Euharistije može biti važna prigoda da se kršćanske zajednice pod tim vidom preispitaju. Doista, nije dovoljno da se biblijski odlomci navijeste na razumljivome jeziku, ako taj navještaj nije praćen onom brigom, onom prethodnom pripremom, onim pobožnim slušanjem, onom meditativnom tišinom, koji su potrebni da bi Riječ Božja dotakla život i prosvijetlila ga.

“Prepoznaše ga u lomljenju kruha” (Lk 24,35)

14. Značajno je da su dvojica učenika iz Emausa, prikladno pripravljeni Gospodinovim riječima, prepoznali Gospodina dok su bili za stolom u jednostavnoj gesti “lomljenja kruha”. Jednom kad su umovi prosvijetljeni, a srca ugrijana, znakovi “govore”. Euharistija se sva odvija u dinamičnom ozračju znakova koji u sebi nose zbijenu i sjajnu poruku. I upravo se putem znakova otajstvo na neki način otvara očima vjernika.
Kao što sam podcrtao u enciklici Ecclesia de Eucharistia, važno je da nijedan vidik toga Sakramenta ne bude zasjenjen. U čovjeku je, naime, uvijek prisutna napast da svede Euharistiju na vlastite dimenzije, dok se zapravo on mora otvoriti dimenzijama Otajstva. “Euharistija je preveliki dar, da bi podnosio dvoznačnosti i umanjivanja”.(12)

15. Nema sumnje da je najočitija dimenzija Euharistije dimenzija gozbe. Euharistija je rođena, uvečer Velikoga četvrtka, u ozračju pashalne večere. Ona stoga u svojoj strukturi nosi upisan smisao sustolništva: “Uzmite i jedite… I uze čašu… i dade im govoreći: Pijte iz nje svi…” (Mt 26,26.27). Ovaj vid dobro izriče odnos zajedništva što ga Bog želi uspostaviti s nama i što ga mi međusobno moramo razviti.
Ne može se, međutim, zaboraviti da euharistijska gozba ima i duboko i prvotno žrtveni smisao.(13) U njoj nam Krist prikazuje žrtvu jednom zauvijek ostvarenu na Golgoti. Iako je u njoj prisutan kao uskrsli, On nosi znakove svoje muke, čiji je svaka sveta misa “spomen-čin”, kao što nas na to podsjeća i liturgija uzvikom nakon posvećenja: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo…”. U isto vrijeme, dok uprisutnjuje prošlost, Euharistija usmjerava prema budućnosti posljednjega Kristova dolaska, na kraju povijesti. Taj “eshatološki” vid daje euharistijskome sakramentu dinamiku koja privlači i koja kršćanski hod obogaćuje korakom nade.

“Ja sam s vama u sve dane…” (Mt 28,20)

16. Sve ove dimenzije Euharistije isprepliću se u jednom vidu koji više od svih drugih stavlja na kušnju našu vjeru: to je otajstvo “realne” prisutnosti. Sa svom predajom Crkve, vjerujemo da je, pod euharistijskim prilikama, Isus stvarno prisutan. To je prisutnost – kako je to uspješno razložio papa Pavao VI. – koja se naziva “realnom” ne isključivo, gotovo kao da drugi oblici prisutnosti ne bi bili stvarni, nego antonomastički, jer po njoj čitav Krist postaje bitno prisutan u stvarnosti svoga tijela i svoje krvi.(14) Zato vjera od nas traži da pred Euharistiju stanemo sa sviješću da se nalazimo pred samim Kristom. Upravo njegova prisutnost daje ostalim dimenzijama – gozbi, spomen-činu Pashe, eshatološkom navještaju – značenje koje daleko nadilazi običnu simboliku. Euharistija je otajstvo prisutnosti, po kojemu se na najizvrsniji način ostvaruje Isusovo obećanje da će ostati s nama do svršetka svijeta.

Slaviti, klanjati se, razmatrati

17. Veliko otajstvo, Euharistija! Otajstvo koje ponajprije mora biti dobro slavljeno. Sveta misa treba naći svoje mjesto u središtu kršćanskoga života, a u svakoj zajednici treba učiniti sve da je se slavi na dostojan način, prema utvrđenim propisima, uz sudjelovanje naroda, služeći se različitim poslužiteljima u obavljanju za njih predviđenih zadataka, te uz ozbiljnu brigu posvećenu i sakralnosti koja mora pratiti pjesmu i liturgijsku glazbu. Jedan od konkretnih zadataka ove Godine Euharistije mogao bi biti i taj da se u svakoj župnoj zajednici temeljito prouče Principi i norme za uporabu Rimskoga misala. Povlašteni put kojim možemo biti uvedeni u otajstvo spasenja ostvareno u svetim “znakovima” ostaje taj da vjerno slijedimo tijek liturgijske godine. Pastiri neka se založe u “mistagoškoj” katehezi, toliko dragoj crkvenim ocima, koja pomaže da se otkriju značenja liturgijskih gesta i riječi, omogućujući vjernicima da od znakova prijeđu k otajstvu, te u njega uključe sve svoje postojanje.

18. Potrebno je posebice njegovati, kako u slavljenju mise tako i u štovanju Euharistije izvan mise, živu svijest o stvarnoj Kristovoj prisutnosti, vodeći računa da je se svjedoči bojom glasa, gestama, pokretima, čitavim svojim držanjem. U tom smislu propisi podsjećaju – a i sâm sam imao priliku to nedavno podcrtati(15) – na važnost koja mora biti dana trenucima šutnje bilo prilikom slavlja bilo prilikom euharistijskoga klanjanja. Neophodno je, jednom riječju, da sav način pristupanja Euharistiji od strane poslužitelja i vjernika bude prožet krajnjim poštovanjem.(16) Isusova prisutnost u svetohraništu mora predstavljati neku vrstu privlačne točke za sve veći broj duša u Njega zaljubljenih, sposobnih da dugo ostanu slušati Njegov glas i gotovo mu čuti otkucaje srca. “Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!” (Ps 34,9).

Euharistijsko klanjanje izvan mise neka postane, tijekom ove godine, osobiti zadatak za pojedine župne i redovničke zajednice. Ostanimo dugo prostrti pred Isusom prisutnim u Euharistiji, ispravljajući svojom vjerom i svojom ljubavlju zapostavljenost, zaboravljenost, pa čak i uvrede što ih naš Gospodin mora podnositi u tolikim dijelovima svijeta. Produbimo u klanjanju svoju osobnu i zajedničku kontemplaciju, služeći se i molitvenim predlošcima koji uvijek trebaju biti prožeti Riječju Božjom i iskustvom tolikih davnih i suvremenih mistika. I sama krunica, razumljena u svome dubokom smislu, biblijskom i kristocentričnom, kako sam preporučio u svome apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae, može biti osobito prikladan način euharistijskog razmatranja, ostvarenog pod Marijinim vodstvom.(17)
Neka se ove godine osobitim žarom proživi svetkovina Tijelova uz tradicionalnu procesiju. Vjera u Boga koji je, utjelovivši se, postao našim suputnikom neka bude proglašena svuda, a posebice na našim ulicama i među našim kućama, kao izraz naše zahvalne ljubavi i kao neiscrpni izvor blagoslova.

III. Euharistija izvor i objava zajedništva

“Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4)

19. Na zahtjev učenika iz Emausa da ostane “s” njima, Isus je odgovorio mnogo većim darom: sakramentom Euharistije našao je načina da ostane “u” njima. Primiti Euharistiju znači ući u duboko zajedništvo s Isusom. “Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4). Ovaj odnos intimnoga i uzajamnoga “prebivanja” dopušta nam da na neki način unaprijed osjetimo nebo na zemlji. Nije li to najveća čovjekova težnja? Nije li to ono što si je Bog zacrtao, ostvarujući u povijesti svoj naum spasenja? On je u čovjekovo srce postavio “glad” za svojom Riječi (usp. Am 8,11), glad koja će se utažiti samo punim zajedništvom s Njime. Euharistijsko nam je zajedništvo darovano kako bismo se na ovoj zemlji “nasitili” Bogom, iščekujući punu nebesku nagradu.

Jedan kruh, jedno tijelo

20. No ta posebna bliskost koja se ostvaruje u euharistijskom “zajedništvu” ne može biti ispravno shvaćena niti u potpunosti življena izvan crkvenoga zajedništva. To sam više puta podcrtao u enciklici Ecclesia de Eucharistia. Crkva je tijelo Kristovo: “s Kristom” hodimo u onoj mjeri u kojoj se nalazimo u odnosu “s njegovim tijelom”. Krist radi na stvaranju i održavanju toga jedinstva izlijevanjem Duha Svetoga. A On sâm ne prestaje promicati jedinstvo putem svoje euharistijske prisutnosti. Doista, upravo je euharistijski Kruh taj koji nas čini jednim tijelom. To potvrđuje i apostol Pavao: “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,17). U euharistijskom otajstvu Isus izgrađuje Crkvu kao zajedništvo, prema najvišem uzoru naznačenom u velikosvećeničkoj molitvi: “Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,21).

21. Ako je Euharistija izvor crkvenoga jedinstva, ona je i njegovo najizvrsnije očitovanje. Euharistija je objava zajedništva. Upravo stoga Crkva postavlja uvjete da bi se moglo u punini uzeti dijela na euharistijskome slavlju.(18) Različita ograničenja moraju nas uvijek dovesti do toga da si sve više posvješćujemo koliko je zahtjevno zajedništvo koje od nas Isus očekuje. Tu se radi o hijerarhijskome zajedništvu, utemeljenu na svijesti o različitim ulogama i službama, koje se uvijek iznova potvrđuje i u euharistijskoj molitvi spominjanjem pape i dijecezanskoga biskupa. Tu je i bratsko zajedništvo, njegovano “duhovnošću zajedništva” koja nas upravlja prema osjećajima međusobne otvorenosti, ljubavi, razumijevanja i praštanja.(19)

“Jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32)

22. U svakoj smo svetoj misi pozvani da se mjerimo onim idealom zajedništva što ga knjiga Djela apostolskih ocrtava kao uzor za Crkvu svih vremena. To je Crkva okupljena oko apostola, sazvana Riječju Božjom, spremna na međusobno dijeljenje koje se ne odnosi samo na duhovna dobra, nego i na ona materijalna (usp. Dj 2,42-47; 4,32-35). U ovoj Godini Euharistije Gospodin nas poziva da se što je više moguće približimo tome idealu. Neka se osobitom zauzetošću proživljuju trenuci već predloženi liturgijom “stacionalne mise”, koju biskup u katedrali slavi sa svojim prezbiterima i đakonima, uz sudjelovanje Božjega naroda u svim njegovim sastavnim dijelovima. To je prvotno “očitovanje” Crkve.(20) No bit će hvalevrijedno izdvojiti i ostale znakovite prigode, pa i na razini župe, kako bi porasla svijest o zajedništvu, te iz euharistijskoga slavlja proiziđe novi žar.

Dan Gospodnji

23. Osobita mi je želja da se ove godine poseban napor uloži u otkrivanju i punom življenju nedjelje kao dana Gospodnjega i dana Crkve. Bilo bi mi drago da se ponovno promisli o svemu što sam napisao u apostolskom pismu Dies Domini. “Doista, upravo u nedjeljnoj misi kršćani na osobito jaki način proživljuju iskustvo apostola one pashalne večeri, kad im se, okupljenima, objavio Uskrsli (usp. Iv 20,19). U toj malenoj jezgri učenika, prvini Crkve, bio je na neki način prisutan Božji narod svih vremena”.(21) Svećenici neka u svome pastoralnome djelovanju, tijekom ove godine milosti, poklone još veću pozornost nedjeljnoj misi, kao slavlju na kojem se župa okuplja kao zajednica i na kojem redovito trebaju sudjelovati i različite skupine, pokreti i udruženja koja su u njoj prisutna.

IV. Euharistija počelo i plan “poslanja”

“U isti se čas digoše” (Lk 24,33)

24. Dvojica učenika iz Emausa, nakon što su prepoznali Gospodina, “u isti se čas digoše” (Lk 24,33), kako bi javili što su vidjeli i čuli. Kad netko doživi istinsko iskustvo Uskrsloga, hraneći se njegovim tijelom i krvlju, ne može doživljenu radost zadržati samo za sebe. Susret s Kristom, trajno produbljivan u blizini Euharistije, potiče u Crkvi i u svakome kršćaninu svijest o hitnosti svjedočenja i evangeliziranja. To sam podcrtao upravo u homiliji kojom sam navijestio Godinu Euharistije, pozivajući se na Pavlove riječi: “Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). Apostol stavlja u uski odnos gozbu i navještaj: ući u zajedništvo s Kristom u pashalnome spomen-činu znači, istovremeno, osjetiti dužnost da se postane misionarima događaja što ga taj obred uprisutnjuje.(22) Otpust na kraju mise predstavlja zadatak, koji nagoni kršćanina da se zauzme za promicanje Evanđelja, te da kršćanski nadahnjuje društvo.

25. Za to poslanje Euharistija ne daje samo nutarnju snagu, nego i – u odeđenom smislu – plan. Ona je zapravo način življenja, koji s Isusa prelazi na kršćanina i po njegovu se svjedočanstvu želi odraziti na društvo i na kulturu. Da bi se to dogodilo potrebno je da svaki vjernik, u osobnoj i zajedničkoj meditaciji, usvoji vrijednosti što ih Euharistija izriče, stavove koje ona nadahnjuje, odluke koje ona potiče. Zašto u tome ne vidjeti poseban zadatak koji bi mogao proizići iz Godine Euharistije?

Zahvaljivati

26. Temeljni čimbenik toga plana izranja iz samoga značenja riječi “euharistija”: zahvala. U Isusu, u njegovoj žrtvi, u njegovu bezuvjetnom “da” Očevoj volji, stoje “da”, “hvala” i “amen” čitavoga čovječanstva. Crkva je pozvana da ljude podsjeća na tu veliku istinu. Osobita je hitnost toga zadatka u ovoj našoj sekulariziranoj kulturi, koja zaboravlja Boga i odgaja čovjeka da bude samome sebi dovoljan. Utjeloviti euharistijski plan u svakodnevni život, ondje gdje se radi i živi – u obitelji, u školi, u tvornici, u najrazličitijim područjima života – znači, među ostalim, svjedočiti da se ljudska stvarnost ne opravdava neovisno od Stvoritelja: “Stvorenje bez Stvoritelja nestaje”.(23) To ukazivanje na transcedentno, koje nas navodi na trajno “hvala” – dakle na euharistijski stav – zbog onoga što imamo i što jesmo, ne prejudicira legitimnu autonomiju zemaljskih stvarnosti(24), ali je utemeljuje na ispravniji način, smještajući je, u isto vrijeme, unutar njezinih pravih granica.
U ovoj Godini Euharistije neka se kršćani zauzmu da još većom snagom u svijetu svjedoče Boga. Nemojmo se bojati govoriti o Bogu i uzdignuta čela nositi znakove svoje vjere. “Kultura Euharistije” promiče kulturu dijaloga, koji u njoj nalazi jakost i hranu. Pogrešno je misliti da bi javno pokazivanje vjere moglo povrijediti potrebnu autonomiju države i građanskih institucija, ili da bi čak moglo ohrabriti izraze netrpeljivosti. Ako kroz povijest nisu nedostajale pogreške u tom pogledu niti kod vjernika, kao što sam to priznao prigodom Jubileja, to se ne smije pripisati “kršćanskim korijenima”, nego nedosljednosti kršćana u odnosu na njihove korijene. Tko nauči reći “hvala” na način raspetoga Krista, moći će postati mučenikom, no nikada neće postati mučiteljem.

Život solidarnosti

27. Euharistija nije samo izraz zajedništva u životu Crkve; ona je i plan solidarnosti za čitavo čovječanstvo. Crkva stalno u euharistijskome slavlju obnavlja svoju svijest da je “znak i oruđe” ne samo uskoga jedinstva s Bogom, nego i jedinstva čitavoga ljudskoga roda.(25) Svaka misa, pa i kad je slavljena u skrovitosti i u najudaljenijem kraju svijeta, nosi uvijek biljeg sveopćosti. Kršćanin koji sudjeluje u Euharistiji shvaća da mora postati promicateljem zajedništva, mira i solidarnosti u svim životnim okolnostima. Izmučena slika našega svijeta, koji je započeo novo tisućljeće sablašću terorizma i ratnom tragedijom, poziva kršćane, više no ikad, da žive Euharistiju kao veliku školu mira, u kojoj se odgajaju muškarci i žene koji, na različitim razinama odgovornosti u društvenome, kulturnome i političkom životu postaju začetnici dijaloga i zajedništva.

U službi najmanjih

28. Još je jedna stvar na koju bih htio dozvati pozornost, jer o njoj u velikoj mjeri ovisi autentičnost sudjelovanja u Euharistiji, slavljenoj u zajednici: to je poticaj koji proizlazi iz Euharistije za djelatno nastojanje u izgradnji pravednijega i bratskoga društva. U Euharistiji je naš Bog objavio krajnji oblik ljubavi, izokrećući sve kriterije vlasti koji prečesto upravljaju ljudskim odnosima i radikalno uvodeći kriterij služenja: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj” (Mk 9,35). Nije slučaj da u Ivanovu Evanđelju ne nalazimo izvještaj o ustanovljenju Euharistije, nego onaj o “pranju nogu” (usp. Iv 13,1-20): sagibajući se da opere noge svojim učenicima, Isus sasvim jasno tumači smisao Euharistije. Sveti Pavao također snažno potvrđuje da nije dopušteno euharistijsko slavlje koje nije obasjano ljubavlju posvjedočenom konkretnim dijeljenjem s onim najsiromašnijima (usp. 1 Kor 11,17-22.27-34).
Zašto onda od ove Godine Euharistije ne učiniti razdoblje u kojem će dijecezanske i župne zajednice na osobiti način nastojati bratskom djelotvornošću izaći ususret nekom od tolikih siromaštava u našemu svijetu? Mislim ovdje na tragediju gladi koja muči stotine tisuća ljudskih bića, mislim na bolesti koje haraju zemljama u razvoju, na osamljenost starijih osoba, na nevolje nezaposlenih, na neprilike imigranata. To su zla koja – iako u različitoj mjeri – obilježavaju i najbogatija područja. Ne možemo se zavaravati: prema međusobnoj ljubavi i, posebice, prema skrbi za potrebite bit ćemo prepoznati kao istinski učenici Kristovi (usp. Iv 13,25; Mt 25,31-46). To je kriterij prema kojem će se mjeriti autentičnost naših euharistijskih slavlja.

Zaključak

29. O Sacrum Convivium, in quo Christus sumitur – O, sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje! Godina Euharistije rađa se iz zadivljenosti kojom Crkva pristupa ovome velikome Otajstvu. To je zadivljenost koja ne prestaje obuzimati moju dušu. Iz nje je proizašla enciklika Ecclesia de Eucharistia. Velikom milošću ove dvadeset i sedme godine Petrove službe, u koju upravo zalazim, smatram mogućnost sada pozvati čitavu Crkvu da razmatra, da hvali i da se na sasvim osobiti način klanja ovome neizrecivom Sakramentu. Godina Euharistije neka za sve bude dragocjena prilika za obnovu svijesti o neizmjernome blagu što ga je Krist povjerio Crkvi. Neka ona bude poticaj za još življe i proživljenije slavljenje, iz kojega će bujati kršćanski život preobražen ljubavlju.
Tolike bi inicijative mogle biti ostvarene pod tim vidom, što ovisi o procjeni pastira mjesnih Crkava. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata neće propustiti da u tom smislu ponudi korisne savjete i prijedloge. Ne tražim, međutim, neke izvanredne napore, nego da sve inicijative budu obilježene dubokom proživljenošću. Kad bi plod ove Godine bio samo taj da se u svim kršćanskim zajednicama ponovno oživi slavlje nedjeljne mise i da osnaži euharistijsko klanjanje izvan mise, ova bi Godina milosti postigla značajan uspjeh. U svakom je slučaju dobro imati visoke ciljeve i ne zadovoljiti se osrednjošću, jer znamo da uvijek možemo računati na Božju pomoć.

30. Vama, draga braćo u biskupstvu, povjeravam ovu Godinu, siguran da ćete prihvatiti moj poziv svim svojim apostolskim žarom.
Vi, svećenici, koji svakoga dana ponavljate riječi posvete i koji ste svjedoci i navjestitelji velikoga čuda ljubavi koje se događa u vašim rukama, dopustite da na vas djeluje milost ove osobite Godine, tako da svakoga dana slavite svetu misu s radošću i žarom što ste ih imali kad ste je prvi put slavili i da rado zastajete u molitvi pred svetohraništem.
Neka ovo bude Godina milosti za vas, đakoni, koji ste izbliza uključeni u posluživanje Riječi i u službu oltara. I vi, lektori, akoliti, izvanredni poslužitelji pričesti, imajte živu svijest dara koji vam je darovan u zadacima vama povjerenima poradi dostojnijega slavlja Euharistije.
Posebice se obraćam vama, budući svećenici: u životu sjemeništa nastojte doživjeti kako je lijepo ne samo svakodnevno sudjelovati u svetoj misi, nego i dugo se zadržavati u razgovoru s euharistijskim Isusom.
Vi, posvećene osobe, koji ste po samome svome posvećenju pozvani na produženu kontemplaciju, sjetite se da vas Isus u svetohraništu očekuje, kako bi u vaša srca izlio ono duboko iskustvo prijateljstva koje jedino može dati smisao i puninu vašem životu.
Vi, svi vjernici, otkrijte iznova dar Euharistije kao svjetlo i snagu u vašem svagdanjem životu u svijetu, u bavljenju vašim zanimanjem i u najrazličitijim situacijama. Otkrijte iznova taj dar ponajprije stoga da biste u potpunosti doživjeli ljepotu i poslanje obitelji.
Mnogo, na posljetku, očekujem od vas, mladi, dok obnavljam poziv na Svjetski dan mladih u Kölnu. Tema koja je za taj susret odabrana – “Dođosmo mu se pokloniti” (Mt 2,2) – može dobro poslužiti da vam pokaže pravi stav kojim valja živjeti ovu euharistijsku godinu. Ponesite ususret Isusu skrivenom pod euharistijskim prilikama sav polet svoje mladosti, svoje nade i svoje sposobnosti da ljubite.

31. Neka pred našim očima budu primjeri svetaca, koji su u Euharistiji našli hranu na svome putu savršenstva. Koliko su puta oni prolili suze zbog potresenosti iskustvom tako velikoga Otajstva, te su doživjeli neizrecive časove “zaručničke” radosti pred oltarskim Sakramentom. Neka nam osobito pomogne Blažena Djevica Marija, koja je čitavim svojim življenjem utjelovila euharistijsku logiku. “Crkva, gledajući Mariju kao svoj uzor, pozvana je da je nasljeduje i u njezinu odnosu prema ovome presvetome Otajstvu”.(26) Euharistijski kruh što ga primamo jest Sinovljevo tijelo bez mane: “Ave verum corpus natum de Maria Virgine”. U ovoj Godini milosti, neka Crkva, uz Marijinu pomoć, nađe novi polet u svome poslanju te u Euharistiji sve više prepoznaje izvor i vrhunac čitavog svoga života.
Neka do svih stigne moj blagoslov, ispunjen milošću i radošću.

Vatikan, 7. listopada, o spomendanu Blažene Djevice Marije od krunice, godine 2004., dvadeset i šeste moga Pontifikata.
Papa Ivan Pavao II.

Bilješke:
(1) Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 45.
(2) Usp. isto, 22.
(3) Br. 55: AAS 87 (1995), 38.
(4) Usp. br. 32-34: AAS 90 (1998), 732-734.
(5) Usp. br. 30-32: AAS 93 (2001), 287-289.
(6) Isto, 35, 290-291.
(7) Usp. Apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae (16. listopada 2002.), 19.21: AAS 95 (2003), 18-20.
(8) Enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), 53: AAS 95 (2003), 469.
(9) Usp. br. 51.
(10) Usp. isto, 7.
(11) Usp. isto, 52.
(12) Enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), 10: AAS 95 (2003), 439.
(13) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), 10: AAS 95 (2003), 439; Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Naputak Redemptoris Sacramentum o nekim stvarima koje valja obdržavati ili izbjegavati u odnosu na presvetu Euharistiju (25. ožujka 2004.), 38: L’Osservatore Romano, 24. travnja 2004., dodatak, str. 3.
(14) Usp. Enciklika Mysterium fidei (3. rujna 1965.), 39: AAS 57 (1965), 764; Sveta kongregacija za obrede, Naputak Eucharisticum mysterium o štovanju euharistijskoga Otajstva (25. ožujka 1967.), 9: AAS 59 (1967), 547.
(15) Usp. Poruka Spiritus et Sponsa, o XL. obljetnici Konstitucije Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji (4. prosinca 2003.), 13: AAS 96 (2004), 425.
(16) Usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Naputak Redemptoris Sacramentum o nekim stvarima koje valja obdržavati ili izbjegavati u odnosu na presvetu Euharistiju (25. ožujka 2004.): L’Osservatore Romano, 24. travnja 2004., dodatak.
(17) Usp. isto, 137, str. 7.
(18) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), 44: AAS 95 (2003), 462; Zakonik kanonskog prava, kan. 908; Zakonik prava Istočnih Crkava, kan. 709; Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana, Ekumenski direktorij (25. ožujka 1993.), 122-125, 129-131: AAS 85 (1993), 1086-1089; Kongregacija za nauk vjere, Pismo Ad exsequendam (18. svibnja 2001.): AAS 93 (2001), 786.
(19) Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 43: AAS 93 (2001), 297.
(20) Usp. II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 41.
(21) Br. 33: AAS 90 (1998), 733.
(22) Usp. Homilija o svetkovini Tijelova (10. lipnja 2004.), 1: L’Osservatore Romano, 11-12 lipnja 2004., str. 6.
(23) II. vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 36.
(24) Usp. isto.
(25) Usp. II. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 1.
(26) Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), 53: AAS 95 (2003), 469.