Vatikan, (IKA) – Svoje iskustvo sa Sinode za hrvatski program Radio Vatikana iznio je predstavnik Hrvatske biskupske konferencije na Sinodi požeški biskup Antun Škvorčević. Na uvodno pitanje, koliko je zadovoljan radom Sinode, biskup Škvorčević rekao je: “Zadovoljan sam sudjelovanjem na Sinodi i onim što sam iskusio na njoj. Bio sam prisutan na Biskupskoj sinodi prije deset godina, pokušavam uspoređivati iskustvo s tih dviju sinoda. Na ovoj sinodi mnogo sam naučio i to zbog toga što je papa Franjo unio u ovu sinodu neki svoj, osobni dinamizam, koji je povezan sa sasvim jasnim načelima po kojima se Sinoda treba odvijati.” Nadalje je naglasio kako je Papa na prvoj plenarnoj sjednici jasno rekao: “Mi nismo parlament, sinoda je nešto drugo. Svaki od nas ima polazište vjere. Mi smo dužnici objave, mi smo dužnici Isusu Kristu, i mi ne možemo protiv toga, a najmanje mimo toga djelovati”. To znači polazište o braku i obitelji nam je zajedničko, ono što smo primili, baštinili iz objave, to vjerničko polazište osjetilo se silno prisutno kod biskupa jer ni jedan nije bio protiv načela vjere, odnosno onoga što smo primili u objavi.
Naravno, nastavio je biskup Škvorčević, “svaki biskup dolazi iz druge, različite kulturološke situacije, i svaki je donio sa sobom upravo ta pitanja, tu drukčiju kulturološku situaciju. Svi mi koji smo nastojali posvjedočiti koji su problemi u našim sredinama pomogli smo jedni drugima da bolje shvatimo u kojoj se situaciji nalazi brak i obitelj”. Biskup je rekao i kako je postojala opasnost da se pokušavaju nabrajati samo poteškoće i problemi, tj. da se isključivo sociološki pristupi tim pitanjima. Trajni korektiv našega pristupa problemima braka i obitelji bio je ono što je naum Božji o braku i obitelji. I upravo tu se, po meni, dogodio taj preokret koji papa Franjo naziva “pastoralno obraćenje”. Da ne ostanemo zarobljenicima problema i poteškoća, kad postoji Božji naum o braku i obitelji, nego da čitamo znakove vremena kako nas uči Drugi vatikanski sabor.
Biskup Škvorčević osvrnuo se i na rad u jezičnim skupinama, konkretno njemačkoj u kojoj je bio on. Riječ je o skupini koja sama po sebi nije bila velika, no u njoj su bili i kardinali Gerhard Mueller, Kurt Koch, Walter Kasper. Rad se odvijao u lijepom ozračju. Bilo različitih stavova, koji su bili obogaćujući, jer mi, ako smo vjernici, nismo u sustavu jednoumlja, nego je svatko od nas biskupa odgovoran u onom području djelovanja u kojem ima poslanje. Kad progovorimo iz tih svojih različitih poslanja i odgovornosti, to jesu različiti stavovi, ali upotpunjuju one koje imaju drugi, i na koncu sve smo zaključke donosili jednoglasno, što netko može reći da je iznenađujuće, ali upravo zbog toga jer smo bili svjesni onoga što mi jesmo u svom poslanju, iz te odgovornosti i u tom raspoloženju nastojali smo razgovarati iskreno i na koncu smo se složili u mnogim stvarima, pojasnio je biskup.
Nadalje je istaknuo kako je na sinodi bilo prisutno u svim promišljanjima načelo Božjeg milosrđa. Naravno da postoje određene napetosti između milosrđa i istine, milosrđa i pravde, ali Bog je stvorio čovjeka, čovjek ostaje njegovo stvorenje njegova svojina, pa i onaj koji je u najtežem moralnom ili bilo kojem drugom stanju. Ni takvoga se Bog ne odriče. A to znači ni ja ga se ne smijem odreći. I Isus Krist nije se nikoga odrekao. I ženi preljubnici rekao je – nitko te ne osudi, ni ja. Idi i ne griješi. Dakle, milosrđe traži pokriće i u mome životu. To su neki novi, personalistički pristupi u pastoralu i kad tako pristupa pojedinim ljudima koji su u poteškoćama onda ćemo vidjeti da neki ljudi makar prolaze kroz situacije objektivno govoreno zle i grješne, subjektivno zapravo nisu krivi, ili nisu krivi za sve, i bilo bi nepravedno osuditi svakoga čovjeka istom mjerom i po istom kriteriju, a ne provjeriti takvu situaciju. To nama pastoralcima donosi puno poteškoća. To znači treba upotrijebiti pristup razlučivanja, prozreti situaciju. Taj odnos svećenika i osobe događa se u ispovjedaonici, i ispovjedaonica postaje još važnija nakon svih ovih promišljanja, i s druge strane naš pastoral koji je išao masovno više ne može izdržati. Nego je potrebno praćenje takvih ljudi, to zahtijeva od svećenika silno mnogo, on to ne može sam napraviti i očito je da mi u pastoralu nakon svih ovih promišljanja trebamo doći do novog koncepta u kojem će se zaista moći pristupati osobno svakom vjerniku u njihovim poteškoćama i problemima i nastojati mu približiti Božje milosrđe, Božje spasenje, a da se ne izda ni najmanje ono što vjerujemo o braku i obitelji. Zato bi trebalo pokrenuti veliki molitveni val da nakon Sinode uspijemo učiniti ono što nam je Duh Sveti svojim svjetlom pomogao shvatiti.
Na kraju se biskup Škvorčević osvrnuo na stanje obitelji u Hrvatskoj. Upozorio je, kako “mi odveć negativistički pristupamo, brojimo ono što je negativno i zlo jer to nas na koncu i pritišće. I dogodi se da stvorimo u javnosti, čak i crkvenoj, dojam da je s brakom i obitelji tako loše. Međutim činjenica je da postoje brojni brakovi, brojne obitelji u kojima se živi predanost, založenost života jednoga bračnog drugoga za drugoga, gdje se živi žrtva u ljubavi, gdje se rađaju i odgajaju djeca, to mi trebamo vidjeti i na tom primjeru poticati i promicati vrijednost braka i obitelji. U Hrvatskoj postoji puno problema kao i drugdje. Jedni su baštinjeni iz prošlosti. Mi imamo iz komunističkog vremena još uvijek zakon o pobačaju, koji nije promijenjen, mi imamo i drugih sastavnica koje su baštinice komunističkog vremena. Npr. vjenčalo se i krstilo potajno, to znači nije postojala dostatna priprava za brak, i nastojalo se živjeti distancirano kršćanstvo, što danas u demokratskim okolnostima nije dobro, jer oni koji žive tu vjeru i kršćanski brak trebali bi ipak biti glasniji i jasniji u našoj javnosti, biti svjedoci, ili kako govori sinoda, vršiti svoju misiju u određenom društvu. S druge strane tu su globalizacijski procesi, koji su i kod nas prisutni. Silno sam utješen, osobito na različitim hodočašćima, to je moje iskustvo u Voćinu, Pleternici gdje dođe više desetaka tisuća ljudi, i kad vidim brojne roditelje s djecom, i kad na koncu razgovaramo s mnogim tim roditeljima, vidimo da postoji jedna zdrava jezgra obitelji koju trebamo pomoći da ostane takva, i osobito djeci koja izlaze iz takvih obitelji da ponesu to pozitivno, vjerničko iskustvo braka i obitelji i da nastave na toj razini. Spomenuo bih svakako i obitelji s brojnom djecom – u susretu s takvim obiteljima susretnete duhovnu snagu, duhovni naboj i postajete dionici one žrtve i ljubavi koju žive te obitelji, to je ta snaga koja nosi te obitelji, koja nosi hrvatsku domovinu, i kad bi još i vlasti i svi mi drugi znali se malo bolje složiti oko toga i poduprijeti te obitelji, onda bi naša sadašnjost, a osobito budućnost bile izglednije”.