1. Danas želim zajedno s vama ponovno proći postajama apostolskog putovanja koje sam izvršio prošlih dana u Ukrajini. Zahvaljujem Bogu koji mi je omogućio to hodočašće, koje mi je toliko bilo na srcu. Ono je htjelo biti čin poštovanja prema tome narodu, njegovoj dugoj i slavnoj povijesti vjere, svjedočanstva i mučeništva.
Snažnom ljubavlju mislim ponovno na ukrajinsku subraću biskupe, istočnog i latinskog obreda, koje sam imao radost zagrliti u njihovoj zemlji. Za tu priliku bijahu nazočni brojni kardinali i biskupi iz drugih zemalja, koji su došli posvjedočiti svoju duhovnu blizinu tom toliko izmučenom narodu. Zajedno sa svom tom braćom u biskupstvu zahvalio sam Gospodinu za vjernost Crkve u Ukrajini koju sam ohrabrio da raste u zajedništvu i u suradnji, bez kojih ne bi moglo biti istinske i djelatne evangelizacije.
Odavde, s groba apostola Petra, želim još jednom uputiti smjeran i bratski pozdrav Pravoslavnoj Crkvi, koja u Ukrajini okuplja veliko mnoštvo vjernika i koja je u tijeku stoljeća obogatila opću Crkvu svjedočenjem vjernosti Kristu tolike svoje djece.
Ponavljam izraz svoje duboke zahvalnosti predsjedniku Republike, gospodinu Leonidu Kučmi i drugim predstavnicima državnih vlasti, koji su me primili s velikom srdačnošću i sve unaprijed pripremili za puni uspjeh toga putovanja. Te sam im osjećaje mogao očitovati također u tijeku susreta s predstavnicima političkoga, kulturalnog, znanstvenog i gospodarskog svijeta, održanog u predsjedničkoj palači uvečer samoga moga dolaska u Kijev. Tom sam prilikom također istaknuo hod slobode i nade poduzet iz Ukrajine koja je, nakon stoljeća najoštrijih kušnja, sada pozvana bolje učvrstiti svoju nacionalnu i europsku istobitnost, ostajući usidrena u svoje vlastite kršćanske korijene.

2. Kijev je kolijevka kršćanstva u istočnoj Europi. Ukrajina, iz koje su se prije više od tisuću godina ižarivale kršćanska vjera i civilizacija na europskom Istoku značajni je “laboratorij” gdje zajedno postoje istočna i latinska kršćanska baština.
Za mene je bilo nezaboravan doživljaj u Kijevu i Lavovu predsjedati svečanim euharistijskim slavljima na latinskom i bizantsko-ukrajinskom obredu. Bilo je to kao živjeti liturgiju “s oba plućna krila”.
Tako je bilo potkraj prvoga tisućljeća, nakon krštenja zemlje Rus’ i prije nesretne podjele između Istoka i Zapada. Zajedno smo molili kako različitost baštinâ ne bi priječila zajedništvo u vjeri i crkvenome životu. “Ut unum sint” (Da svi budu jedno): riječi usrdne Kristove molitve rječito su odzvanjale u toj “graničnoj zemlji”, čija povijest nosi krvlju ispisan poziv da postane “most” između podijeljene braće.
Upozorio sam na taj osobiti ekumenski poziv Ukrajine susrevši se sa Sveukrajinskim vijećem Crkava i vjerskih udruga. Njemu pripadaju predstavnici kršćanskih Crkava, muslimanskih i židovskih zajednica i drugih vjeroispovijesti. Riječ je o ustrojstvu koje promiče duhovne vrijednosti, potičući ozračje zauzimanja među različitim vjerskim zajednicama. A to je utoliko važnije u zemlji koja je pretrpjela na vrlo težak način gaženja vjerske slobode. Kako ne spomenuti da je uz mnoge kršćane također znatan broj židova bio žrtvom nacističkog fanatizma i da mnogi muslimani bijahu oštro progonjeni od sovjetskog režima? Svi koji vjeruju u Boga, odbacujući svaki oblik nasilja, pozvani su gajiti nezaobilazne vjerske korijene svakoga pravog humanizma.

3. Moje je hodočašće htjelo biti iskazivanje poštovanja prema svetosti u toj zemlji natopljenoj krvlju mučenikâ.
U Lavovu, koji je kulturni i duhovni glavni grad zapadne pokrajine te države i sjedište dvaju nadbiskupa, kardinala Lubomyra Husara za grkokatolike, i Mariana Jaworskog za latine, imao sam radost proglasiti blaženima tridesetero ukrajinskih sinova i kćeri, kako latina tako i grkokatolika.
To su: biskup Mykola Čarnecki i dvadeset i četiri drugova, mučenika, među kojima drugih sedam biskupa, trinaest svećenika, tri sestre i jadan laik, herojski svjedoci vjere u doba komunističkog režima; Omeljan Kovč, svećenik mučenik pod nacističkom okupacijom; biskup Teodor Romža, revni pastir koji je životom platio nepokolebivu vjernost Petrovoj Stolici; Jozef Bilczewski, ugledni docent teologije i uzorni nadbiskup Latina u Lavovu; Zygmunt Gorazdowski, svećenik, neumorni apostol djelatne ljubavi i milosrđa; Josaphata Hordashevska, redovnica, utemeljiteljica sestara Služavki Bezgrešne Djevice Marije.
Neka bi Ukrajina crpla obnovljeni apostolski zanos iz baštine svetosti koju su ostavili ti uzorni Kristovi učenici i toliki drugi koje oni na neki način predstavljaju. Njihova baština, osobito baština mučenikâ, traži da bude dobro čuvana i predana novima naraštajima.
Ta se zadaća odnosi u prvom redu na svećenike, djelatno zauzete u apostolatu. Dao Bog da bogati procvat zvanja zajamči nužnu zamjenu za djelotvorno pastoralno služenje narodu Božjem.

4. U tom je pogledu značajno da se je između dvije svečanosti beatifikacije u Lavovu dogodio očekivani susret s mladima. Njima, nadi Crkve i građanskoga društva, pokazao sam Krista: samo on ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68) i vodi u pravu slobodu. Simbolički sam povjerio “mladoj” Ukrajini Božje zapovijedi Dekaloga, kao nužni kompas za njezin hod, upozorivši na idole lažnoga materijalnog blagostanja i napasti da se izmakne vlastitoj odgovornosti.
Dok mi ostaju utisnute u pamet i u srce slike toga putovanja i njegovih različitih postaja, molim Gospodina da blagoslovi napore svih u toj ljubljenoj zemlji, koji se posvećuju službi Evanđelja i traženju istinskoga dobra čovjeka, svakoga čovjeka. U ovom trenutku mislim na tolike okolnosti patnje i teškoća, među kojima je i patnja zatočenikâ, kojima šaljem svoj srdačan pozdrav, jamčeći im posebno sjećanje u molitvi.
Povjeravam dobre prijedloge svakoga zagovoru Presvete Marije, štovane nježnom pobožnošću u svakom svetištu u zemlji.
Ukrajinskom narodu ponavljam svoju želju za blagostanjem i mirom, sve ih grleći velikim zagrljajem simpatije i ljubavi. Neka Bog izliječi svaku ranu toga velikog naroda i neka ga vodi prema novoj budućnosti nade!