Rim, (IKA/TU) – Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika, u suradnji sa zakladom Migrantes i Zajednicom svetoga Egidija, organiziralo je od 23. do 26. listopada Svjetski susret Roma u Rimu, kao spomen na Svjetski susret Roma s papom bl. Pavlom VI. u Pomeziji nedaleko Rima 1965. godine. Tom prigodom Odbor Hrvatske biskupske konferencije za pastoral Roma organizirao je hodočašće iz Hrvatske na koje je pošlo pedesetak Roma te nekoliko članova Odbora HBK za pastoral Roma i suradnika u pastoralu Roma. Hodočašće je vodila s. Karolina Miljak, nacionalna ravnateljica za pastoral Roma, s trojicom svećenika biskupijskih povjerenika za pastoral Roma: Damir Slamek, David Andreić i Ante Luketić. Na hodočašću je sudjelovao i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predsjednik Odbora HBK za pastoral Roma.
Nadbiskup Hranić ističe kako je veoma zadovoljan ostvarenim hodočašćem te vjeruje da će ono puno značiti za daljnji pastoral Roma u Hrvatskoj. “Znamo da hodočašća imaju značajno mjesto te veliku vrijednost u redovitom pastoralnom djelovanju. A za Rome je to bio poseban doživljaj jer oni inače rijetko idu na takva hodočašća, a posebno na takva mjesta kao što su grobovi apostolskih prvaka u središtu Crkve i u središtu jedne svjetske metropole kao što je grad Rim. Vjerujem da će nakon ovakvog iskustva biti puno lakše raditi s Romima, barem s onima koji su bili na hodočašću. No, ne samo s njima, nego i s drugim Romima, jer sam uvjeren da će oni o svojem iskustvu pripovijedati drugim Romima te da će nama tzv. “gadžama” (Neromima) biti pomoć i most u uspostavi pastoralnog kontakta i u radu s ostalim Romima. Naime, kada dobijemo suradnike iz reda Roma, olakšan nam je pastoralni rad jer Romi imaju više povjerenja u svoje ljude nego u nas gadže. Moramo biti svjesni toga da mnogi Romi imaju veoma neugodnih iskustava s nama gadžama, zbog naših predrasuda prema njima. Mnogi su doživjeli da ih mi gadže gledamo s visoka, s određenim podcjenjivanjem, omalovažavanjem i grubošću. Svjesni su oni i činjenica te često imaju komplekse manje vrijednosti pred nama gadžama (iako neopravdano). A kad dožive trenutke kao što su bili na hodočašću i kad osjete da ih mi prihvaćamo, kada se razbijaju uzajamne predrasude, pastoralni rad puno je lakši”, kaže nadbiskup Hranić. “Prije 50 godina papa bl. Pavao VI. susreo se s njima u Pomeziji, otišao među njih, a ovog puta ih je papa Franjo pozvao da dođu u središte Rima, primio ih u Vatikanu, u dvorani pape Pavla VI. Ono što im je bl. Pavao VI. poručio prije 50 godina, da oni nisu na periferiji nego u središtu Crkve, papa Franjo im je sada dao i iskusiti: primio ih je u Vatikanu – u središtu Crkve. S njima i uz njih su bili brojni svećenici, redovnice i desetak biskupa. S našim Romima iz Hrvatske na hodočašću su bila trojica svećenika, jedna redovnica i jedan biskup. Vidjeli su da i iz redova Roma ima svećenika, redovnika i redovnica, pa čak i jedan biskup. Njihovi su autobusi bili parkirani na samom Trgu Sv. Petra. (U Rimu sam kao student boravio 6 godina i nikada nisam imao priliku, sve do sada, vidjeti autobuse parkirane na Trgu Sv. Petra.) Romi su Papi progovorili o sebi i Papa njima kao pastir opće Crkve. Osjetili su da su u Crkvi prihvaćeni, poštovani, vrednovani. Mislim da je to pastoralno jako dobro, izvrsno, i Bogu sam zahvalan da je to ostvareno. Zbog toga nosim najljepša i najpozitivnija iskustva o cjelokupnom hodočašću”, rekao je nadbiskup.
Sami Romi su na poseban način doživjeli ovo hodočašće. Svi su pokazali istinsku radost, zadovoljstvo, pa čak i pravo oduševljenje. Za mnoge od njih ovo je bilo prvo putovanje izvan Hrvatske. Vidjeli su i doživjeli jednu svjetsku metropolu, njezine građevine. Nadasve su doživjeli snagu kršćanskog svjedočanstva vjere koja je gradila i uređivala velebne i prekrasne crkve i druge građevine te stvorila jednu civilizaciju i kulturu. Susreli su se sa snagom kršćanskog života i umiranja za Krista. Okupilo se na jednom mjestu 7000 Roma katolika, iz čitavoga svijeta. To je bilo impresivno i ohrabrujuće za njih Rome, često zatvorene u mali svijet svoga romskog naselja i bliže okolice, ali i za nas angažirane u pastoralu Roma. Nisu imali riječi kojima bi opisali svoje emocije, jer sve doživljeno daleko je nadilazilo njihove predodžbe i ono što su zamišljali, rekao je nadbiskup Hranić. “No, ponavljam, ono što bih istaknuo kao najdragocjenije i najvrjednije je to što su Romi doživjeli da Crkva cijeni i poštuje njih kao ljude, njihovo ljudsko dostojanstvo, da ih prihvaća i poštuje u njihovom identitetu i da se tako produbilo određeno povjerenje. To je za evangelizaciju romskog naroda jako važno, jer bez tog povjerenja nema prave evangelizacije. S neugodnim iskustvima i uzajamnim predrasudama ne može se ići naprijed.”

Na putu u Rim hodočasnici su zastali u Padovi, a za boravka u Rimu obišli su veliki broj njegovih znamenitosti. Petak je završio zajedničkim euharistijskim slavljem u hrvatskoj nacionalnoj crkvi sv. Jeronima, a u subotu je poseban doživljaj bila molitva križnoga puta na Koloseju, gdje su Romi razmatrali Kristovu smrt, smrt tolikih kršćanskih mučenika, ali i komemorirali svoju mučeničku povijest jer, ističe nadbiskup, poznata je strašna žrtva i stradanje romskog naroda tijekom II. svjetskog rata. Svima nam je poznat holokaust kojega su pretrpjeli Židovi tijekom II. svjetskog rata. To je dobro. No, kad su u pitanju Romi i njihovo pravo istrjebljenje, to se često spomene tek usput, pa čak i prešuti, ne zna se točan broj stradalih – a i njihova žrtva je bila strašna. U nedjelju su svi hodočasnici Romi zajednički slavili euharistijsko slavlje u rimskom marijanskom svetištu Madonna dell’Amore Divino, gdje su ispunili crkvu. Slavlje je predvodio kardinal Antonio Maria Veglio, predsjednik Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika, što je, prema riječima nadbiskupa, bilo jedno posebno i lijepo iskustvo.
Nadbiskup Hranić rekao je kako je posljednjega dana hodočašća, 26. listopada, u dvorani pape Pavla VI. bio poseban program, jako dobro organiziran susret, gdje su se skupine Roma predstavljale glazbom, pjesmom, plesom, svjedočanstvima… Među njih je došao papa Franjo i zadržao se sat i pol vremena. Papa je Romima govorio vrlo poticajno, ističući kako nisu na rubu Crkve, već u njezinu srcu, pozvao ih da se osjećaju prihvaćenima, poštovanima, voljenima, da imaju sigurno mjesto u srcu Crkve, govorio o njihovu dostojanstvu. “Osobito me se dojmilo kako je Papa istaknuo poteškoće i tešku socijalnu situaciju u kojoj danas žive mnogi Romi, rekavši im da ih razumije te im istaknuo važnost školovanja; potaknuo je prisutnu djecu i mlade, ali i pozvao odrasle (posebno roditelje i djedove te bake) da vode brigu o školovanju djece i unučadi, koje će u konačnici pomoći njihovom pristupu radnim mjestima te integraciji u društvo”, kaže nadbiskup Hranić.
Kako nadbiskup, tako i trojica svećenika i s. Karolina Miljak, te nekolicina vjernika angažiranih u radu s Romima, taj su susret doživjeli kao Papinu moralnu podršku i ohrabrenje u svom radu; kao crkveno priznanje da je rad u pastoralu Roma nešto vrijedno, nešto što Crkva prepoznaje i vrednuje. “Nažalost, mnogi među nama gadžama rad s Romima još uvijek podcjenjuju. Stoga nije važan samo rad s Romima, već i s nama, gadžama, koji Rome često marginaliziramo, pristupamo im s predrasudama. Ova Papina gesta i hodočašće – kako smo primijetili – imaju i svoju simboličku vrijednost te snažnu poruku Crkvi i svijetu za odnos nas gadža prema Romima. Hodočašće i Papina audijencija s Romima polučili su značajan odjek u društvenoj javnosti i pridonose promjeni stava prema Romima, vrednovanju brige za Rome i pastoralnog rada s njima”, kaže nadbiskup Hranić.
Na kraju, nadbiskup kritički primjećuje da je Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika kao organizator trebalo uložiti više truda u pripremi euharistijskog slavlja: “Uočio sam određene propuste jer velika većina Roma nije ništa razumjela te se čuo žamor za vrijeme mise, a i liturgijsko pjevanje nije bilo sretno organizirano. Ipak, bilo je zanimljivo kod molitve vjernika. Kada su se počele čitati molitve vjernika na pojedinim jezicima, i kada su oni konačno čuli neku riječ koju razumiju, tada su na zazive počeli pljeskati, sretni što konačno nešto razumiju. To mi je bilo simpatično. Jednako tako kad su iskoristili stanku zbora koji je animirao pjevanje te su za vrijeme pričesti oni sami preuzeli pjesmu i na talijanskom zapjevali pjesmu koju oni znaju pjevati.”