Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić u osvrtu na proteklu godinu želi zahvaliti subraći biskupima na povjerenju u izboru za predsjednika HBK. “Zaista sam svjestan povjerenja. To čovjeka obvezuje. Ali svjestan sam i teškoća i izazova. Odgovornost je velika, ali nisam sam. To je utjeha. HBK nije predsjednik biskupske konferencije. HBK je skup biskupa koji dolaze sa svojim prijedlozima, razlozima, svojim argumentima. Predsjednik ne kaže ‘Ovako ćemo’. Nego zajedno raspravljamo, zajednički donosimo odluke i stojimo iza njih. To je prednost tog tijela, koje nije neko nadtijelo. Biskup je član HBK, ali on je u svojoj biskupiji ‘papa’. Tijelo HBK je strukturirano da pomaže biskupima u koordinaciji, zajedničkim odlukama, ali ni u čemu ne ograničava biskupa u mjesnoj Crkvi.”
U vremenu kad mnogi prozivaju ugovore između Hrvatske i Vatikana, mons. Puljić upozorava: “Oni koji se bore protiv ugovora, zapravo ne znaju protiv čega se bore. Oni bi vjerojatno htjeli ili da Crkva bude nečija sluškinja, ili da je ne bude, ili da država bude diktatura. Pozdravljam demokratsko društvo u kojem se može otvoreno reći i u kojem se može zauzimati određene stavove – bez straha da će te netko radi toga osuditi”.
Povodom 20 godina od uspostave diplomatskih odnosa između Hrvatske i Svete Stolice, nadbiskup kaže da je to bio model i kako uspostaviti odnose Vatikana s drugim državama. Model učinjen s Hrvatskom prenesen je i u Slovačku, Češku, Poljsku, Ukrajinu, mnoge zemlje koje nisu imale odnos s Vatikanom. “Hrvatski model je bio vrlo prikladan. Mi smo ponosni na to! I ja sam sudjelovao u komisiji koja je stvarala te ugovore, zajedno s kardinalom Josipom Bozanićem i šibenskim biskupom Srećkom Badurinom. Državna komisija koju je imenovao dr. Franjo Tuđman bila je vrlo otvorena. Otvoreno smo i kritički konfrontirali stavove, ali smo se našli i razumjeli smo se. Te je ugovore Vatikan usvojio. Mislim da je to dobro za državu, a vrlo je prikladno za Crkvu, koja je slobodna u slobodnoj državi – to je bio motiv! Mi želimo slobodnu Crkvu u slobodnoj državi. A da bi mogla biti slobodna, ona mora imati neke svoje strukturalne formulacije, ugovore, kojih će se država držati i koje ćemo mi poštivati. Žao mi je da Crkva i država preko medija razgovaraju na način kako se čini, kad postoje ugovori. Gdje god zapne, sjedimo, riješimo. Ako nešto treba rješavati mimo ugovora, ne možemo mi to sami rješavati. Moramo sjesti, dogovoriti, onda će to Vatikan sankcionirati. To je ugovor između Vatikana i hrvatske države. Čini mi se da mnogi naši ljudi, vjernici, ne razumiju bit ugovora. Ugovor nije nikakav privilegij. Ugovor je pravno formuliranje stanja u kojem država priznaje u svom društvu jednu instituciju i daje joj određena prava. Zahvaljujući tim ugovorima, hrvatska država je također riješila odnos i s Pravoslavnom Crkvom, islamskom i nekim drugim vjerskim zajednicama. Da nije bilo tog ugovora s Katoličkom Crkvom, ne bi ni oni imali svoje ugovore. Danas je taj odnos koji hrvatska država ima s drugim vjerskim zajednicama model, uzor i drugima. Muslimani se hvale, da nigdje takav odnos nije potpisan, kao u Hrvatskoj. I to je na ponos državi Hrvatskoj. Ali konačno, to je, ako smijem tako reći, direktna zasluga Katoličke Crkve”, kaže mons. Puljić. Smatra da je do pokušaja zadiranja Vlade u ispovjednu tajnu došlo zbog nepristupanja Crkvi s ispravnog vidika, no to se sad pozitivno rješava, prema poštivanju nauka Crkve. “Svećenici jesu obični ljudi, ali oni uime nekoga djeluju, i ne može mi netko oduzeti nešto što mi nitko ne može oduzeti. Taj koji je predložio nije imao to u vidu. Ali je imao u vidu drugo dobro – da se spriječi zlo. Onaj tko je to predložio, nije shvatio što znači ispovijed. Ne postoji dogovorena ispovjedna tajna. Ispovjedna tajna me ne veže time što sam član prezbiterija i Crkve, nego zato što sam svećenik. Tu me ne može nitko razriješiti niti prestrašiti nekim zakonom. Došlo je u diskusiju jer predlagatelj nije imao u vidu sliku katoličkog svećenika niti katoličku teologiju koja to jasno kaže. Ne bih išao logikom da je to zlonamjerno. Nego iz neznanja. Misli se da je to neki dogovor župnika, pa ćemo to postrožiti. Imao je u vidu opće dobro, da ne nastrada čovjek. Nema društva koje će Crkvi nešto narediti, u smislu da moramo biti nešto drugo, od onoga što jesmo. Crkvi pravnu osobnost ne daje država, nikoje društvo niti stranka. Mi smo samim time što smo Crkva, pravna osoba. Crkvi pravnu osobnost daje Isus Krist. I nitko nam je ne može oduzeti. Taman nas eliminirali s pozornice. Društvo je dužno surađivati s Crkvom, poštivati njenu autonomiju, uvažiti njene principe i načela. Ne znači to da društvo mora postati katoličko društvo. Zato i postoje ugovori. Zato smo se borili za ugovore – da zaštitimo slobodnu Crkvu u slobodnoj državi. Slobodnu, znači u svome naučavanju, u svojim načelima, pristupima. Crkva nije iznad države u smislu da Crkva upravlja. Ali nije ispod države u smislu da je sluškinja. To su velike razlike”, poručuje mons. Puljić u razgovoru s novinarkom Ines Grbić. Ističe da čovjek u ispovijedi ne prima oproštenje i blagoslov za zao čin. “Onda je njegova ispovijed problematična. Ako je on došao s takvom nakanom, onda mu ispovijed ne vrijedi – jer je došao sa zločestom nakanom! Ako bi bilo tako, onda bi ta ispovijed bila sakrilegij – svetogrđe, obeščašćivanje sakramenta. U ispovijedi se čovjek kaje za već, loše učinjeno, a ne da najavljuje zlodjela i za to dobije blagoslov i odrješenje svećenika. Čovjeku se u ispovijedi opraštaju grijesi prošlosti – ne unaprijed. To je velika razlika. Nije ispovijed, ako čovjek dolazi sa zlim nakanama”.
Kako mons. Puljić tumači činjenicu da je Sveta Stolica podržala status Palestine kao zemlje promatrača UN-a. “Tu je ta prednost i svojstvo Crkve. Crkva se ne da uvjetovati nikakvim blokovskim ili neblokovskim politikama. I ona zauzima stav. Vatikan nikad ne djeluje protupravno. On ide na prirodno pravo i na neke pravne formulacije. Tako i u palestinskom slučaju postoji pravo i neki dogovor da Palestina može i treba biti država. Iako mnogi prožidovski ili proizraelski državnici to ne mogu prihvatiti, Vatikan se ne obazire na to. Nego ima svoj stav i kaže – Oni imaju pravo biti država. Imaju pravo na opstojnost. To je narod. To nisu Židovi, Arapi, Asirci, nego to su Palestinci. Taj čin Vatikana je, najprije, hrabra gesta! Ali, usudio bih se reći i usmjeravajuća gesta; ona je pomalo znak i onima koji se možda kolebaju. Jer nema mira ako se oni tamo ne priznaju. Vatikan je kod Palestine jasno dao do znanja, ili stao u obranu onoga koji ima malo manje prava. I to je dobro. I Crkva mora tako nastupati. Ne prejudicirajući neka politička rješenja”.
Glede najave novih hrvatskih blaženika, mons. Puljića raduju Antun Mahnić i Miroslav Bulešić. “Bulešića malo poznajemo. To je svećenik – mladi Stepinac. On je baš žrtva ideologije koji se nije bojao da će radi toga izgubiti glavu. Mahnić me raduje jer je on kao Slovenac došao u Krk, oduševljen Hrvatskom i hrvatskom dušom. Zavolio je taj kraj i pokrenuo nešto što je malo kojem biskupu u našoj povijesti uspjelo – a to je katolički pokret, dignuti mase, zagrijati laike za ono što im pripada u ovom svijetu. Mahnić nam treba, i svojom karizmom, radom i programima i danas može jako puno pomoći. I danas je aktualan. Zato čestitam krčkom biskupu da je to predložio. Kao narod postajemo svjesni da i u svojim redovima imamo divnih likova koje samo treba izbaciti na površinu. I drugo što me raduje, makar to neki prigovaraju, da mi nismo narod koji ne voli svoje ljude. Postoji sklonost da ne poštujemo svoje velikane, ali tim događajima pokazujemo da se pomalo oslobađamo tog kompleksa i da nam je drago kad je netko među nama velik, svet, zaslužan i pošten”, rekao je mons. Puljić.
Povodom 20. obljetnice od uvođenja vjeronauka u škole, mons. Puljić smatra da se u 20 godina osjećaju pomaci, nešto do čega ne bi bilo došlo, da vjeronauka u školi nije bilo. “Ne niječem manjak župne kateheze koja uvođenjem vjeronauka u škole nije dokinuta. No vjeronauk u školi je donio nešto do čega ne bi bilo došlo, da ga nije bilo – a to je da se nakon 20 godina Crkvi, vjeronauku i crkvenom nauku, barem u odgojnim institucijama, pristupa s otvorenošću. Nije previše pozitivno, sa širokim rukama. Ali siguran sam da su se mnoge predrasude otklonile. Ideologija kroz 50 godina komunizma stvorila je takvu tvrđavu odgojnog sustava da se tamo nije moglo, ne samo govoriti o Bogu. Nego ne daj Bože da je mogao doći neki svećenik ili redovnica u školu. To je nezamislivo. Uvođenjem vjeronauka u školu došlo je do određenog otapanja, pozitivnog amalgama, gdje vjeronauk postaje sastavnim dijelom te je pozitivno utjecao i na standard. I trebao bi. Vjeronauk nije samo znanje, nego više. Vjeronauk odgaja za moralne kvalitete, potiče da ljudi budu bolji. Bio bih optimist i rekao ‘Hvala Bogu da smo ga uveli”. Znam da ima ljudi kojima to smeta. To me ne brine previše. Ne bih se radi toga htio povlačiti. Mi smo radi toga sastavili ugovore i to tako, da dok roditelji budu htjeli da djeca uče vjeronauk, mi ćemo se brinuti za vjeroučitelje. Kad roditelji kažu ‘Nećemo’, dignut ćemo ruke. Kad se vjeronauk izabere, onda on postaje obvezan. Kad je postao obvezan, škola se mora brinuti da bude jednak ostalim predmetima. Nije više drugorazredni, izborni predmet. Nego je među glavnima. To je jako važno isticati”. (ika-ig/kj)