Čitanja: Iz 63, 7-9; Lk 9,46-50

Draga subraćo biskupi, dragi prezbiteri i bogoslovi!
Draga braćo i sestre!

1. Veliko djelo obnavljanja zgrade i prostora Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa privedeno je kraju! S radošću i zahvalnošću mogu danas izreći tu rečenicu u ovoj Euharistiji. Stoga je dolično da smo se okupili na euharistijskome slavlju, na toj najvećoj zahvali koju nam je Bog omogućio. Srdačno pozdravljam đakovačkog i srijemskog biskupa i predsjednika Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna zvanja mons. Marina Srakića te varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka. Varaždinska biskupija i Požeška dijeceza posebnim su vezom povezane s Bogoslovnim sjemeništem u Zagrebu. Nadalje, od srca pozdravljam vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, kotorskog biskupa Iliju Janjića, porečko-pulskog biskupa u miru mons. Antuna Bogetića, tajnika Apostolske nuncijature u Hrvatskoj, generalnog tajnika HBK, mnogopoštovane oce provincijale, delegate naših nadbiskupa i biskupa, rektore sjemeništa i posebno sve vas, braćo svećenici i bogoslovi Zagrebačke bogoslovije, kao i sve vas, braćo i sestre u vjeri, sudionike ovoga slavlja.
Danas želimo ponajprije ispovjediti vjeru u Božju dobrotu, a zatim zahvaliti svima onima koji su svojom žrtvom i služenjem dali novi izgled našoj Bogosloviji. U svom sinodskom hodu Zagrebačka Crkva odlučila se je na obnovu bogoslovske zgrade kako bi usmjerenost rada u odgoju i obrazovanju budućih svećenika, ali i drugih službenika u Crkvi, odgovarala novosti života u Kristu u drukčijim okolnostima crkvenoga, društvenoga i kulturnoga života, čuvajući pritom sadržaj koji u kršćanstvu i pogotovo u našemu pozivu ostaje nepromjenjiv.
Upravo zato je dolično da se prigodom otvaranja novih vrata i ulaska u obnovljene prostore ove drevne institucije nađemo zajedno mi, po spomenu kojih ta ustanova ima mnoštvo oblika te je utkana u naše pojedinačne živote tvoreći povijest naše osobne vjere u Krista. Od izvanjskih promjena i svježih zidova nedvojbeno su važniji prostori našega spomena, živi zidovi koji se uzdižu ne samo iz godina boravka u Bogosloviji, nego iz raznih susreta s Bogom, osobito svećeničkoga služenja, kojima trag vodi do Bogoslovije. Znam da danas svatko od vas ima svoje slike, sjećanja, očekivanja i molitve. Jedino mjesto i prostor koji može sve to obuhvatiti jest liturgijsko slavlje i molitva.
Kada uđete u obnovljenu zgradu, sjećanja će se probijati do onih dana i svih osoba koje su Bogosloviju učinile vašom. Uspoređivat ćete prostore, ali na promijenjenom izgledu hodnika i dvorana, soba i dvorišta u svojoj ćete nutrini ipak iznova nalaziti poznata lica, događaje i sitnice, snove, duhovne i druge razgovore, šale i pjesme do kojih nitko drugi ne može doprijeti. Koliko li je samo nada, mladenačkih očekivanja i nesigurnosti pohranjeno u tom prostoru. Koliko iskrenih drhtaja pobožnosti i poticaja na sebedarje u teškim vremenima hrvatske crkvene i nacionalne povijesti. Draga braćo svećenici, upravo vi i vaši osjećaji dajete svečanost ovom činu i ništa nije plodonosnije za radosno skupljanje sjećanja od ovakve inauguracije u kojoj miris novoga ne želi narušiti sklad prošlosti. Ta živa Bogoslovija, bez obzira kako izvanjski izgledala, primorala nas je da za nove naraštaje učinimo ono što će im omogućiti duhovni i intelektualni rast na drukčiji, obnovljen, ali trajno na životan način koji nas sve čini ukućanima Božjim (usp. Ef 2,11).
2. Draga braćo u svetom Redu, budući da je svatko od nas svoj život predao služenju Bogu, Crkvi i Domovini, možda premalo naglašavamo zasluge ljudi koji sebe ugrađuju u život naše mjesne Crkve. Zato bih danas, koristeći ovu prigodu, želio da zajednički prepoznamo trud i zahvalimo na nesebičnom zalaganju onima koji su najviše pridonijeli obnovi naše Bogoslovije. Zahvaljujem poglavito prečasnom gospodinu Miji Gorskom, rektoru Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, koji je podnio najveći teret od planiranja, organiziranja do realiziranja obnove. S puno ljubavi, svećeničke raspoloživosti i predanja zadatku on je sebe ugradio u to djelo. Zahvaljujem i drugim poglavarima, njegovim najbližim suradnicima. Zahvaljujem Nadbiskupskom odboru za obnovu, projektantima i izvođačima, odgovornima za restauratorske i zaštitarske poslove, kao i ljudima zaduženima za nadzor radova tijekom dviju godina. Ne treba se niti upuštati u pokušaj procjenjivanja koliko je samo besanih noći, briga i strepnja, rasprava i znoja iza ovoga posla!
Zahvaljujem vama, župnicima i svim svećenicima naše Nadbiskupije, koji imate razumijevanja za potrebe i hitnost ovakvih zahvata, kako bismo pokušali odgovoriti na izazove u ovom vremenu što nam ga je Bog darovao. Zahvaljujem svima vama, braćo svećenici, koji ste se odazvali našem pozivu i koji ovu Bogosloviju, u kojoj ste se pripremali na svećeništvo, doživljavate kao svoj dom te što svojim sudjelovanjem u današnjem Slavlju očitujete svoju povezanost s ovom Ustanovom. Zahvaljujem svima vama, braćo i sestre u vjeri, kojima je u srce i u život utisnuta Zagrebačka bogoslovija. Svima vam od srca hvala!

Kada smo 10. studenoga 2005. blagoslovili gradilište nije nam na umu bio materijalni dom, nego ono najdragocjenije što Crkva ima, a to su ljudi, u ovom slučaju na osobit način – bogoslovi. Nadam se da će i oni, zajedno s nama shvatiti kako je obnovljena Bogoslovija prostor koji raduje i obvezuje. Raduje nas, jer smo smogli i duhovnih i materijalnih sredstava za dom onima kojima je Bog darovao da ga čuju, vide i osjete u svome životu kako ih upućuje u službu Crkve, vjernicima koji trebaju svećenike. Radujemo se i zbog toga što smo nakon desetljeća ponižavajućega komunističkog odnosa prema vjernicima dobili mogućnost da osjetimo Božju milost te poboljšamo uvjete života i rada našim bogoslovima. Radujemo se i zbog toga što je zgrada Bogoslovije postala ures grada Zagreba. Uistinu možemo s prorokom Izaijom reći da nam Gospodin iskaza veliku dobrotu u “svojoj samilosti u obilju svoje ljubavi”.
No, taj prostor i obvezuje. Uvjeti života i rada, mogućnosti razvijanja talenata i rasta u mudrosti i milosti, u tišini molitve i ljepoti studiranja, pitat će za plodove intelektualnoga i duhovnoga rasta. Osim toga, u dijelu toga prostora bit će i neki novi sadržaji. U južnom krilu bogoslovske zgrade djelovat će Nadbiskupski pastoralni institut, inauguracija kojega će, ako Bog da, biti 6. studenoga ove godine. Taj će prostor – usuđujem se reći – biti zbornica, vijećnica i učionica Zagrebačke nadbiskupije. Pod tim će krovovima zajedništvo i sinodalni hod naše Crkve, glas našega zajedništva postati snažniji, ne zbog prostora, nego zbog mogućnosti novih susreta!
3. Za svako djelo u Kristovu duhu, govori nam današnje evanđelje, potrebna je prije svega poniznost. Rasprava o tome tko je velik lako može uništiti ljepotu milosnoga dara, kao i radost kojom se čine velika djela. Čini se da je za Isusove učenike to bio veliki problem, jer se evanđelisti na njega često vraćaju. Isus želi da u malenosti pronađemo istinsku veličinu. On ne omalovažava želju za veličinom, nego odvraća od pogrješnog te pokazuje ispravan put i mjesto gdje se prava veličina nalazi. I obnova naše Bogoslovije dokaz je da se veličina nalazi u služenju, u poniznosti do samozataje i odricanja. Još i više: nije dostatno postati malen, nego treba i služiti malenima. No, samo na taj način naše zajedništvo postaje vjerodostojno.
Isus nas poziva i na snošljivost, na strpljivost prema onima koji u svome nasljedovanju Gospodina koriste drukčije putove s istom nakanom i plodovima dobra. Učenici trebaju biti zadovoljni kad vide da i drugi slijede Krista. Ta otvorenost srca danas nam je sve više potrebna u razlučivanju duhova kada su u pitanju zvanja, jer sadašnjost naše Crkve pokazuje nove znakove u pastoralu zvanja. Ipak, u svemu je potrebno sačuvati srce djeteta, ono isto srce kojim smo se i mi odazvali na put koji je kao pravu veličinu na svome kraju imao Boga, i ne samo kao cilj, nego i kao sigurnost izraženu u ovisnosti stvorenja o Stvoritelju. Za svako zvanje u Crkvi potreban je stav za koji moli apostol Petar: “Gospodin – Krist neka vam bude svet u srcima vašim” (1 Pt 3,15). Neka sve nas svećenike današnji događaj potakne i ohrabri za oduševljeniji i zauzetiji pastoral duhovnih zvanja u našoj Crkvi. To djelo preporučujem moćnom zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca.
4. Učenici nisu razumjeli Isusov govor o trpljenju upravo stoga što su raspravljali o zemaljskoj veličini. U svećeničkom se pozivu ne može učiniti ništa veliko, ako vlada logika ovoga svijeta. Dijete postavljeno kraj Isusa je okretanje mjerila, jer Isus je svojim križem promijenio kriterije, tako da njegov učenik, kad ih prihvati, lako uočava dobro, bez obzira tko ga činio. Jednako tako i zlo.
Da Božje misli nisu naše misli lako iščitavamo iz života svete Terezije od Djeteta Isusa. Naše misli nerijetko proviru iz uznositosti, a Božja volja iz poniznosti. Naš je put traženje veličine, a njegov traženje malenosti. Sveta Terezija je u sebi nosila mnoštvo planova. Htjela je biti i kontemplativna i aktivna, apostol, učiteljica, misionarka i mučenica… Gospodin joj je pokazao jedini put – put malenosti i poniznosti, ljubavi u jednostavnosti. Tako je ta mlada žena u Crkvi oživjela čisti evanđeoski duh, podsjećajući na bitnu istinu: prije nego li se Bogu nešto dade, treba znati primiti. Skloni smo budno promatrati ono što mi dajemo, a Bog nas danas uči da primimo njegov dar. Želio bih da obnovljena Bogoslovija, dok u nju ulazimo, na prvo mjesto stavi velikodušnost Božju, njegovo milosrđe, a tek potom naše uzdarje.
Zato ovo naše Slavlje možemo pretočiti u poniznu molitvu starozavjetnog psalmiste:
“Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene” (Ps 131, 1-2).
Draga braćo i sestre, Bog nam je iskazao svoju milost, a mi se zahvalni radujemo. Amen.