Govor zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića

Preuzvišeni gospodine nadbiskupe,
Preuzvišeni gospodine apostolski nuncije,
Preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi,
Prečasna gospodo kanonici i prebendari,
Poštovani predstavnici Hrvatske vlade,
Preuzvišena gospodo ambasadori,

Ovo je zaista povijesni trenutak. Hrvatska živi svoju povijest na ovim područjima već 13 stoljeća i Crkva u njoj.
Hrvatska je živjela svoju povijest u prvim vjekovima svoje prisutnosti na ovim prostorima kao samostalno kraljevstvo. Zatim je od 1102. ušla u Personalnu uniju s ugarskim kraljevima, a poslije od početka 16. stoljeća s austrijskim carevima. I u toj Personalnoj uniji sačuvala je svoju veliku autonomiju. Apostolski poslanici su dolazili u Hrvatsku. Tako je u 11. stoljeću papinski legat Gebizon okrunio hrvatskog kralja Zvonimira. Ali kroz tih trinaest stoljeća apostolski nunciji nisu nikad imali stalnu rezidenciju u Zagrebu.
Međutim, danas u suverenoj i međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj prvi puta Apostolski nuncij ima svoje boravište u Zagrebu. Sveti Otac Ivan Pavao II, trajno zauzet za prava čovjeka, za slobodu malih naroda kao branitelj i zaštitnik potlačenih, priznao je Hrvatsku kao slobodnu i suverenu državu i uspostavio je s njom diplomatske odnose.
Kao izraz zahvalnosti Svetom Ocu Zagrebačka je nadbiskupija pronašla način, iako u teškim prilikama, da sagradi ovu Nuncijaturu. To su omogućili Prvostolni kaptol zagrebački i Prebendarski zbor zagrebačke katedrale svojim građevinskim zemljištem. Stoga mi je osobita čast i radost da danas mogu Svetoj Stolici darovati ovu Nuncijaturu sa zahvalnošću svim dobročiniteljima koji su to omogućili.
Ako se nešto događa prvi puta u povijesti jednog naroda, koja traje viče od 13 stoljeća, onda događaj takve važnosti zaista postaje povijesni i neizbrisivo se upisuje u povijest za dugu budućnost. Neka ovaj dom Apostolskog Nuncija bude svjedočanstvo neprekinute 13-stoljetne vjernosti Crkve u Hrvata Petrovim nasljednicima! Neka bude spomenik naše zahvalnosti! Neka bude blagoslovljeno boravište sadašnjih i budućih Apostolskih Nuncija!
Sveti Otac Ivan Pavao II. zazvao je blagoslov Božji na ovaj dom prigodom svoga sretnog posjeta Zagrebu i Hrvatskoj. Neka zaštita Božja, snagom tog apostolskog blagoslova traje u sadašnjosti i za buduća vremena.

Govor nadbiskupa Josipa Uhača

Uzoriti gospodine Kardinale,
Preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi,
veleštovana gospodo predstavnici Vlade, Diplomatskog kora
i ostalih građanskih vlasti,
prečasna gospodo svećenici, redovnici i redovnice,
dame i gospodo!

1. Ovdje sam s dubokom radošću, kao predstavnik Svete Stolice, pri službenom otvaranju Apostolske nuncijature u predragoj Republici Hrvatskoj, u povijesnom gradu Zagrebu.
Zapravo, ova je Nuncijatura doživjela jedinstvenu inauguraciju kad je prošle godine – u dane svoga pastirskog pohoda ovome gradu – Sveti Otac Ivan Pavao II. osobno došao ovamo i blagoslovio njezino sjedište.
Današnje službeno otvaranje doziva u pamet svemu hrvatskom narodu Glas koji se u svjetskoj javnosti javlja, ističući one vrednote što proviru iz vjere, a povezuju ljude i ono katoličanstvo kojemu je iz same srži poslanja svrha, da različite ljudske govore okuplja oko teme pomirenja nacija, da bi među ljudima nastala solidarnost zasnovana na Evanđelju i takav suživot koji će svekolikoj ljudskoj obitelji omogućiti da zajednički sjedi za stolom svih naroda svijeta.
2. Otvaranje zagrebačke Nuncijature prilika je da se podsjetim na poslanje Apostolskog nuncija.
Nuncij je pozvan da stalno predstavlja Svetog Oca pri mjesnim Crkvama, pri Državama i građanskim vlastima kojima je poslan.
Na njemu je časna dužnost da utvrđuje svezu jedinstva koje Apostolsku Stolicu povezuje s mjesnim Crkvama čirom svijeta.
Nuncij je pozvan da bude na pomoć biskupima djelom i savjetom; stoga je u trajnoj vezi s Biskupskom konferencijom, a pred Svetom Stolicom tumači stavove episkopata. Nuncij se zalaže oko promicanja mira, oko napretka i suradnje među narodima. Surađuje s biskupima u ekumenskom povezivanju Katoličke Crkve s drugim Crkvama, crkvenim zajednicama i nekršćanskim religijama.
Povrh toga, na građanskom polju podržava i promiče uzajamne veze Apostolske Stolice a državnim vlastima, rješavajući pitanja odnosa Crkve i Države, napose sklapanje i provođenje ugovora i konvencija, pri čemu redovito traži mišljenje i savjet biskupa dotičnog crkvenog područja. Riječ je, dakle, o poslanju visoke duhovne i građanske vrijednosti, koje nastoji zasađivati i gajiti zajedničke vrijednosti međuljudskih odnosa s ciljem da se u čovječanstvu šire i razmjenjuju osobiti oni darovi koji oplemenjuju ljudski suživot.
3. Neka mi bude dopušteno, u ovoj jedinstvenoj prilici da, s osobitim zadovoljstvom, izrazim priznanje Svete Stolice časnom Prvostolnom Kaptolu Zagrebačkom i Zboru prebendara što su svesrdno i odlučujuće pridonijeli izgradnji ovog sjedišta Nuncijature, dajući time svjedočanstvo svoje duboke crkvene svijesti. Osjećaj zahvalnosti želim proširiti i na građanske vlasti što su pokazale razumijevanje za pothvat, koji je – eto – sretno priveden dovršenju.
4. Ne smijemo zaboraviti da je sjedište ove Nuncijature izgrađeno unatoč tolikih poteškoća i protivština, koje su nam svima predobro poznate, a koje još traju kao posljedica agresije. Agresiju doduše svi priznaju, ali se oni, koji bi je, poštujući pravdu, s nužnom odlučnošću mogli spriječiti, zadovoljavaju poduzimanjem posve nedjelotvornih mjera, sijući tako u narodu koji trpi duboko razočaranje i gorko nepovjerenje i u vlade i u organizacije što ih predstavljaju.
Hrvatski narod mora stoga svoje pouzdanje staviti u Božju Providnost, koja je – unatoč svemu – izvela nepredvidljiva djela, oslobodivši ga, tako reći, iz kolonijalnog položaja i privevši ga k slobodi.
5. I na kraju, ne preostaje mi drugo nego da svome kolegi, gospodinu Apostolskom nunciju, časnim pastirima Crkve, Uzoritom Kardinalu i subraći biskupima, građanskim vlastima i članovima Diplomatskog kora, svećenicima, redovnicima i redovnicama, svima damama i gospodi ovdje nazočnima, osobno ili po zastupnicima, izrečem svoje čestitke želeći uspješan nastavak rada i zajedničke suradnje oko uspostave mira na ovim prostorima i oko pravoga blagostanja hrvatskog naroda i drugih naroda koji žive na tlu Republike Hrvatske.

Govor prof. dr. Jurja Kolarića
Eminencije, ekscelencije, preuzvišena, presvijetla, mnogopoštovana i prečasna gospodo, poštovane gospođe i gospodo, dragi prijatelji i cijenjeni graditelji Apostolske nuncijature u Zagrebu!
U ovom svečanom, povijesnom i neponovljivom trenutku kako za Svetu Stolicu tako i za Republiku Hrvatsku i Katoličku Crkvu među Hrvatima, a posebice za Zagrebačku nadbiskupiju na čelu s uzoritim gospodinom kardinalom Franjom Kuharićem, pozdravljam Vas u ime Prvostolnog kaptola zagrebačkog, Zbora prebendara prvostolne crkve zagrebačke, Odbora za gradnju Apostolske nuncijature i svih graditelja ove prekrasne zgrade. Našu radost nad uspješno završenim djelom izričemo riječima psalmista: Haec est dies quam fecit Dominus; Exsultemus, et laetemur in ea” (Ps 118,24) (Ovo je dan što ga učini Gospodin; kličimo i radujmo se njemu!)
Danas Katolička Crkva u hrvatskom narodu izvršuje svoja tri velika duga prema Svetoj Stolici: prvo, javno očituje svoju vjernost Svetoj Stolici i potvrđuje svoju pripadnost kršćanstvu i katoličanstvu koje je primila zahvaljujući nasljednicima apostola Petra, rimskim prvosvećenicima; drugo, izvršuje zavjet kralja Zvonimira koji je, prigodom krunidbe koju je 1075. g. u Solinu obavio opat Gebizon, legat pape Grgura VII, darovao Svetoj Stolici samostan Sv. Grgura u Vrani u isključivo vlasništvo nasljednicima sv. Petra za sjedište njihovih poslanika u Hrvatskom Kraljevstvu; treće, izriče svoju zahvalnost sadašnjem Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. za sve ono što je učinio za Hrvatsku u najsudbonosnijim danima domovinskog rata i što još uvijek čini za afirmaciju i dobrobit Hrvatske, posebice za njegov nezaboravni pastoralni pohod Zagrebu i Hrvatskoj, u rujnu 1994. godine.
Radost članova Zbora prebendara prvostolne crkve zagrebačke i Prvostolnog kaptola zagrebačkog, kao jedinih i isključivih investitora zgrade Apostolske nuncijature, zatim nositelja projekta “Euroing inženjeringa”, projektanta g. Ante Čipina, izvoditelja radova tvrtke “Novogradnja” s njezinim mnogobrojnim poslovnim partnerima, bila je velika, kada smo 10. rujna 1994. u zagrebačkoj prvostolnici Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. predali ključeve novosagrađene Apostolske nuncijature. Neopisivo oduševljenje obuhvatilo je graditelje nuncijature, kada je slijedećeg dana, 11. rujna neposredno prije odlaska iz Zagreba, posjetio Apostolsku nuncijaturu, blagoslovio je i kao prvi i najdraži gost upisao svoje ime u gostinjsku knjigu. Susret sa Svetim Ocem bio je za graditelje zgrade najveća nagrada i nezaboravni doživljaj.
Večeras privodimo kraju ovo djelo i malo čudo u zemlji Hrvatskoj. Ova zgrada predstavlja Vatikan u malom i ponos je njezinih investitora i graditelja. Smještena na jednom od najljepših dijelova grada Zagreba sa zelenom sljemenskom zavjesom u pozadini, u sjeni Medvedgrada, oltara Domovine i jedne od najvećih europskih gradina i skladnih arkada Boleovog Mirogoja, s vidikom na pročelje ksaverske crkve franjevaca trećoredaca čuvara hrvatske glagoljske baštine i tornja crkve sv. Marka na Gradecu, te gotičke tornjeve katedrale koji podsjećaju na ruke sklopljene na molitvu, Apostolska nuncijatura pobuđuje povijesne reminiscencije. Zgrada Apostolske nuncijature na Ksaveru ima nekoliko primata: prvi put u povijesti Katoličke Crkve jedan je Papa osobno blagoslovio takav objekt, prvi put tom je prilikom izmijenjen strogi protokol Papinog putovanja i prvi put u povijesti Katoličke Crkve jedan narod, osiromašen ratnim razaranjima, ali bogat duhom i srcem, daruje u trajno vlasništvo Svetoj Stolici zgradu Apostolske nuncijature.
Koncepcija ove predivne graševine podsjeća na baziliku sv. Petra u Rimu protkanu hrvatskim graditeljskim elementima. U srcu zgrade, u njezinom središtu nalazi se kapelica Majke Božje Bistričke s kopijom njezina lika. Bijeli hodočasnik iz nekadašnje Bijele Hrvatske, papa Ivan Pavao II, nije mogao ostvariti planirani posjet Mariji Bistrici, ali je zato Bistrička Gospa pohitala njemu u susret i susrela ga ovdje u svojoj kapeli. Svojim položajem kapelica povezuje atrij s rezidencijalnim dijelom nuncijature s jedne i stambenim dijelom s druge strane. Kada se otvore vrata svečanog salona nasuprot kapelice otvara se pogled na rotondu u dvorištu, koja podsjeća na Berninijeve kolonade bazilike sv. Petra, koje kao raširene ruke grle cijeli svijet. Tako i ova Apostolska nuncijatura svojim oblikom pruža ruke prema Zagrebu i Hrvatskoj u želji da ih zaštitnički zagrli i čuva.
Zgrada Apostolske nuncijature u pravom smislu predstavlja i Hrvatsku u malom. Opeku su iznjedrile zagrebačke i zagorske ciglane, mramor je darovala južna Hrvatska, a hrastovina je dar slavonskih stoljetnih čuma.
Dopustite mi da Vam ukratko iznesem samo nekoliko tehničkih podataka o zgradi Apostolske nuncijature. Zemljište, dar Prvostolnog kaptola zagrebačkog, blagoslovljeno je 26. rujna 1992, temeljni kamen položen je 24. travnja 1993, a apostolski nuncij je uselio u dovršenu zgradu, bez urešenog okoliša, 15. prosinca 1994. To znači da je zgrada podignuta za 694 dana, a odbijemo li 170 neradnih dana, izgradnja zgrade trajala je, unatoč katkad nepovoljnim vremenskim prilikama 524 dana.
Radni, stambeni i prateći prostor obuhvaća 1.817,67 m2, netto površine, a cijeli se kompleks prostire na 16.500 četvornih metara zemljišta. Objekt ima 79 prostorija. (Tu je dr. Kolarić potanko naveo koliko je koje graše upotrijebljeno za izgradnju Nuncijature, te poimenice zahvalio svim tvrtkama koje su u tome sudjelovale i njihovim direktorima. Zatim inžinjerima, arhitektima, donatorima, gradskom poglavarstvu, te sredstvima javnog priopćivanja. Posebno je istaknuo da su jedini i pravi graditelji te Nuncijature Prvostolni kaptol zagrebački i Zbor prebendara prvostolne crkve zagrebačke, a cjelokupni namještaj Nuncijature financirala je sama Sveta Stolica.)
Prigodom polaganja temeljnog kamena u zgradu Apostolske nuncijature 24. travnja 1993, ugradili smo s tekstom povelje i papin novčić. Sada Vam, Vaša Ekscelencijo, izaslaniče Svetoga Oca, zahvaljujući gradonačelniku Zagreba mr. Branku Mikši, Grad Zagreb, Prvostolni kaptol zagrebački, Zbor prebendara prvostolne crkve zagrebačke i graditelji apostolske nuncijature podaju zlatni i srebrni hrvatski novčić, da ga predate Svetom Ocu koji će ga uvijek podsjećati na velika srca i složne duše koji su s velikom ljubavlju gradili i sagradili ovaj dom apostolskog nuncija u Hrvatskoj.
Kada je 11. rujna 1994. Sveti Otac blagoslovio ovu zgradu rekli smo mu: “Sveti Oče kada opet dođete k nama stanovat ćete u svom vlastitom domu!” Smiješeći se odgovorio je: “Nadam se. Hvala!”
Graditelji Apostolske nuncijature se nadaju da će ovaj dom Svete Stolice u Zagrebu još jednom ugostiti Svetog Oca. Do tada neka budu blagoslovljeni i ispunjeni radošću svi oni koji će u nj izlaziti i izlaziti. Neka “radost i spasenje odzvanja” ovim dvoranama (Ps 118,15) na ponos njezinih graditelja, a ova Apostolska nuncijatura neka postane nerazlučivi most, koji će trajno povezivati Svetu Stolicu i Hrvatsku.