Otvoreno pismo Katoličkoj Crkvi povodom neoustaških provokacija na proslavi Dana Europe - Dana pobjede

Radi dokumentacije i cjelovite informacije objavljujemo u cjelini ovo “Otvoreno pismo” koje je ovih dana imalo odjeka u crkvenoj i građanskoj javnosti

Dan Europe – Dan pobjede nad fašizmom obilježen je ove kao i 6 prethodnih godina, na bivšem Trgu žrtava fašizma. Na samom početku skupa, nakon hrvatske himne, odana je počast minutom šutnje svim žrtvama fašizma i svim žrtvama Domovinskog rata. Tokom cijelog skupa, dok su govornici govorili o žrtvama fašizma i o orijentaciji prema Europi današnjice nastaloj na vrijednostima koje su obranjene pobjedom nad fašizmom, grupa od tridesetak neoustaša pokušavala je omesti skup prostačkim dobacivanjem, nacističkim pozdravima i pjevanjem ustaških pjesama.
Slične provokacije neonacista mogle bi se dogoditi i negdje drugdje u Europi, iako ne u prisustvu policije koja je reagirala tek poslije opetovanih prosvjeda organizatora i udaljila neoustaše nakon što su više od jednog sata ometali skup.
Ono što se u Europi ne bi moglo dogoditi to je da takvu grupu predvodi katolički svećenik.
Ako postoji svetogrđe onda je to pjevanje ustaških pjesama, kao što su “Oj ustaše braćo mila” i “Evo zore, evo dana”, za vrijeme mirne i dostojanstvene komemoracije žrtvama od kojih su mnogima te bahate ustaške pjesme njihovih krvnika bile zadnje što su čuli. Počinili su ga ljudi predvođeni katoličkim svećenikom V. Lasićem, koji je u javnosti postao poznat kad je zloupotrijebio i oskrnavio crkvu “Ranjenog Isusa” veličajući ratnog zločinca Antu Pavelića sa oltara. Dok je jedan drugi svećenik, L. Vincetić, govorio s pijetetom o žrtvama i suprotstavio fašizmu i svakom drugom totalitarizmu izvorne vrijednosti kršćanstva, V. Lasić je svoje vandale i zajedno s njima skandirao “Vincetiću pederu”.
Ljudi moralnog profila V. Lasića mogu se pojaviti u svakoj velikoj organizaciji. No, Katolička Crkva, obzirom na svoju specifičnost, trebala bi posebno držati do moralnog lika svojih svećenika. S druge strane, to je organizacija u kojoj je subordinacijska struktura izgrađivana stoljećima i u kojoj se red i poredak vrlo dobro znaju. Tim više, odsustvo bilo kakve reakcije Katoličke Crkve na blasfemije koje čini njen svećenik, od uzdizanja ratnog zločinca u svece i smještaja istog među nevinu dječicu, valjda onu koju su njegovi ustaše pobili, do neoustaškog divljanja na komemoraciji žrtvama fašizma, značiti će da Katolička Crkva u Hrvatskoj prešutno odobrava takve postupke.
To su teški zaključci ali oni se ne mogu opovrgnuti šutnjom ili imbecilnim insinuacijama o “zlim namjerama” svake kritike crkve ili države kao što je bila npr. ona u “Glasu koncila” prema kojoj je skrnavljenje židovskog dijela groblja u Karlovcu bio čin provokacije ljudi koji rade u odborima za ljudska prava. Mogu se opovrgnuti jasnim i nedvosmisleno izrečenim stavom koji takve postupke osuđuje, a počinioce iz redova Katoličke Crkve poziva na odgovornost.
Kako je ovo kritički stav prema jednom aspektu djelovanja, odnosno nedjelovanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj i kako takvi stavovi obično izazivaju lavinu žučnih napada ad hominem, želim istaknuti sljedeće: Ja nisam protivnik Crkve i mislim da bi Crkva u ovoj napaćenoj zemlji mogla biti od velike koristi, ali samo onda ako stane tamo gdje joj je oduvijek i mjesto – u obranu siromašnih i obespravljenih, sa zdravom distancom prema svakoj vlasti.
U Zagrebu, 12. svibnja
Zoran Pusić,
Predsjednik GOLJP-a