Ovogodišnji 1. prosinca - Svjetski dan za borbu protiv AIDS-a - posvećen je djeci oboljeloj od te "kuge XX. stoljeća".

Ovogodišnji 1. prosinca – Svjetski dan za borbu protiv AIDS-a – posvećen je djeci oboljeloj od te “kuge XX. stoljeća”.

VIRUS SIDE STVORIO JE ČOVJEK: SLUČAJNO ILI KAO SREDSTVO BIOLOŠKOG RATOVANJA?

Brojni su dnevni listovi 1. prosinca – na Svjetski dan borbe protiv AIDS-a – objavili podatak da SIDA na sat ubije 40-ero djece. Tako je ta “bolest našeg doba” od početka, prije 18 godina, požnjela preko 2 milijuna djece. Još je oko 400 tisuća djece zaraženo sidom.
“Na kraju, znanstvenik je napisao mjerodavni izvještaj o počecima virusa AIDS-a. Dr. Horowitz zaključno pokazuje da je AIDS stvorio čovjek. Je li se to dogodilo slučajno ili namjerno, ne zna. No dokazuje da su sve za to nužne ustanove, programi i osoblje bili u stanju raširiti ga namjerno kao mjeru nadzora rasta pučanstva.” Tako svoj članak započinje dr. Ernest Schapiro u tjedniku “Executive Intelligence Review”, od 31. listopada, prikazujući knjigu dr. Leonarda Horowitza “Nadolazeći virusi: AIDS i ebola. Priroda, slučajnost ili namjera?”
Jedna od ključnih osoba u nastojanju da se nadzire rast broja ljudi u zemljama Trećeg svijeta, prema Horowitzu, nekadašnji je američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger. U prilog tome navodi dio memoranduma Vijeća nacionalne sigurnosti (NSSM-200) naslovljen “Posljedice rasta svjetskog pučanstva za sigurnost Sjedinjenih Država i prekooceanske interese”. Taj je memorandum, pod Kissingerovim vodstvom, dovršen 10. prosinca 1974., a 26. studenoga 1975. postaje i američkom službenom politikom. Plan “NSSM-200” usredotočen je na 13 zemalja u razvoju, koje bi u budućnosti za 47% povećale broj stanovnika svijeta.
Kissingerova je uloga, i nakon održavanja prve konferencije Ujedinjenih naroda o populaciji u Bukureštu, ljeti 1974., ostala iznimno važnom. Horowitz dokumentirano prikazuje njegovu sklonost tajnom djelovanju, koje je moglo uključivati i biološki rat. On vjeruje da je Kissinger naložio Ministarstvu obrane da zatraži od Kongresa novčanu pomoć da se može proizvesti virus sličan onome AIDS-a.
Druga “važna osoba” (o kojoj u svojoj knjizi piše dr. Horowitz) je dr. Donald Francis, šef Odjela za hepatitis Centra za nadzor bolesti (CDC). Godine 1976., kad je virus ebole pogodio Zair, on je tamo radio za Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Istodobno su američki i ostali znanstvenici provodili različita biološka istraživanja na kolonijama majmuna. Jedan od tih stručnjaka bio je i dr. Robert Gallo, čovjek koji je – navodno – “otkrio” virus AIDS-a i radio za “Litton Bionetics Company”. Mnogi su se znanstvenici, poput dobitnika Nobelove nagrade Joshue Lederberga, protivili pokusima. Mnogo je članaka bilo upereno napose protiv opasnosti istraživanja u svrhu biološkog ratovanja. Horowitz nadalje opisuje i tajne programe i pokuse na ljudima koje su zajedno poduzimali CIA i američko Ministarstvo obrane, a u svrhu biološkog ratovanja. Ta su se djelovanja nazivala “Mknaomi”. U svom svjedočenju pred Kongresom William Colby, tada šef CIA-e, rekao je da je odbio upotrijebiti biološko oružje u jednoj posebnoj operaciji. Priznao je, isto tako, da je primio Kissingerovu naredbu da bude pripravan voditi paravojne operacije te u tim tajnim akcijama upotrebljavati biološko naoružanje. Nedugo poslije tog svjedočanstva Kissinger i predsjednik Ford odlučili su otpustiti Colbyja. U biografiji koju je napisao Walter Isaacson Kissingeru se pripisuje rečenica: “Svaki puta kada je Bill Cosby došao blizu Capitol Hilla osjećao je nezadrživu potrebu da nekome ispovijedi užasni zločin.”
Horowitzova knjiga, osim toga, baca svjetlo na “rat protiv raka”. Jezgra tog programa, prema Nixonovom shvaćanju, bila je istražiti dokazano virusno porijeklo raka, no većina je rada izgledala usmjerena prema mogućoj primjeni u biološkom ratnom djelovanju. To pokazuje činjenica da većina virusa koji su se ispitivali može napasti ćelije imunološkog sustava.
“Čitajući Horowitzovo izvješće o istraživalačkom radu, dobiva se dojam o ludim znanstvenicima koji stvaraju čudovišta poput Frankensteina. Gallo i ostali navodno su pomiješali viruse u tkivo ili ih injekcijom ubrizgali životinji, a učinak je bio hibridni virus s novim vlastitostima. (…) Virus ili virusi mogli bi zaraziti samo jednu ili najviše nekoliko vrsta. No, ti su ludi znanstvenici lomili prepreke između vrsta, stvarajući viruse koji su mogli zaraziti nove goste. Na primjer, ako bi kravlji virus poput virusa kravlje leukemije mogao napredovati u tkivu ljudskih ćelija, mogao bi zaraziti i ljudsko biće. To je razlog zabrinutosti svih protivnika biološkog ratnog djelovanja”, piše u svom prikazu knjige dr. Schapiro, nazivajući je i “lako čitljivom” jer ” suočava čitatelja s najjednostavnijom, najuvjerljivijom anomalijom: tvrdoglavim odbacivanjem medicinskog ‘establishmenta’ da čak i promisli o mogućem porijeklu AIDS-a u laboratoriju”!!!
U jednoj drugoj knjizi, naslovljenoj “Deadly Innocence”, Horowitz između ostalog prepričava priču zubara s Floride Davida Acera. Acer jr AIDSom namjerno zarazio 5-ero svojih pacijenata kako bi izrazio svoj bijes zbog toga što je bio uvjeren da je vlada proizvoljno odlučila zaraziti homoseksualce poput njega. Navodi i primjer dr. Roberta Steckera koji je bio uvjeren da je virus AIDS-a stvoren i namjerno davan ljudima pri cijepljenju. Stecker navodi podatak da je Ministarstvo obrane, u srpnju 1969., tražilo 10 milijuna dolara za razvoj virusa od kojih se imunološki sustav ne može braniti. Taj je novac navodno bio i odobren te podijeljen određenom broju laboratorija za biološka istraživanja.
Horowitz se hvata Steckerove izjave da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) odigrala ključnu ulogu u istraživanju koje je dovelo do sastavljanja virusa AIDS-a. On je potvrdio da WHO ima laboratorije u kojima se radilo i s virusom raka. Bilježi i neobično zanimanje WHO-a glede rijetke, no smrtonosne i vrlo spore zaraze otočana u Pacifiku, koji su se zarazili virusom nazvanim kuru. Kuru je sada poznat kao bolest koja se širi kanibalizmom (ljudožderstvom). Ono što je privuklo Horowitzovu pozornost bila je činjenica da su informacije i tehnike koje su poznavali djelatnici WHO-a bili dostupni istraživačima i Istočnog i Zapadnog bloka!?
U svojoj knjizi Horowitz tvrdi da je Robert Gallo, još kasnih ’60, stvorio viruse slične onima AIDS-a, potom je razvio protutijela kako bi ih otkrio, kao i sredstva da ti virusi napreduju u tkivu, uključujući i tehnike koje omogućuju da se zaražene ćelije same razmnože. Premda se o zarazi AIDS-a počelo govoriti već polovicom 1981., Gallo i ostali odgovorni sprječili su bilo kakva istraživanja te bolesti do 1983., a sam Gallo zlonamjerno je ometao rad ostalih. To je doista oprečno s ciljem jednoga takvog biološkog laboratorija koji bi trebao štititi pučanstvo. Gallo i ostali izmišljali su objašnjenja ad hoc glede AIDS-a, a ona su bila pogrešna ili pak neprovjerena. Tu spada i lažna izjava da je AIDS virus koji se pojavio u Africi godinama prije same zaraze. Tu vrstu lažne informacije najžešće je zastupao Peter Duesberg, koji još i danas tvrdi da HIV virus nije uzrokom AIDS-a premda je bio uključen u sva istraživanja kao glavni istraživač virusa raka.
Nakon svih tih objašnjenja, pisac knjige odlučio se istražiti moguće kanale za uvođenje AIDS-a u grad New York i Afriku. U tom kontekstu spominje brojne ustanove, čak i one državne, te podsjeća da je njujorškim homoseksualcima bilo dano cijepljenje protiv hepatitisa B. Nakon toga AIDS se među tamošnjim homoseksualcima strahovito proširio. Cjepivo protiv hepatitisa B razvio je Saul Krugman s njujorškog Sveučilišta. Krugman je postao ozloglašen ’70 godina, kada se otkrilo da je namjerno zarazio djecu s poteškoćama u razvoju u Willowbrooku, u gradu New Yorku, pod izlikom da su zdravstveni uvjeti tamo tako loši da bi se djeca ionako zarazila!
Isto se dogodilo i s djecom u Burundiju i Senegalu. Slijedeći Krugmanove tragove, Horowitz je saznao da se u Africi održala konferencija o imunizaciji, koju je organizirao WHO. Tamo je veći broj znanstvenika rekao kako multipli-virusi mogu biti itekako opasni.
Horowitz se nije zaustavio na pisanju o virusu AIDS-a, već je i dva poglavlja posvetio virusu ebole. Jakim argumentima dokazuje da su virusi “marburg” i “ebola” stvoreni u laboratorijima, najvjerojatnije u Africi. Ti su virusi, povezani s hemoralgičnom groznicom, većinom fatalni ako se jave u majmuna. “Marburg” se pojavio u dva njemačka i jednom jugoslavenskom laboratoriju 1969., a “ebola” se pojavila u Sudanu i Zairu 1976. Ebola, nazvana po gradu u Zairu, ponovno se pojavila u Kikwitu (isto Zair) 1995., s virusom koji je bio isti kao i onaj od prije 20 godina. Navodeći mišljenje vrlo poznatoga znanstvenika Seymoura Kaltera, Horowitz dokazuje da je taj virus stvorio čovjek!
Od izrazite je važnosti povezanost koju knjiga čini između malthuzijanske politike nadzora broja stanovnika svijeta i biološkog ratovanja. Smanjenje prirasta svjetskog broja pučanstva danas je glavnom temom u industrijski razvijenim zamljama, a za to se zaležu i Ujedinjeni narodi kao i tisuće nevladinih organizacija koje djeluju u nerazvijenim zemljama.
Kao što je EIR pokazao, na vrhu svesvjetskih nastojanja glede populacijskog nadzora jest “Club of the Isles”, koji zastupa britanski princ Philip. Philip je izrekao mnogo stvari koje izražavaju njegovo uvjerenje da se ljudska bića temeljno ne razlikuju od pčela. Takav bestijalni stav u skladu je s njegovom primjedbom da, ako će se reinkarnirati, želi doći natrag kao smrtonosni virus kako bi pomogao riješiti problem prenapučenosti. Horowitz navodi i pismo “Miss Ann Thropy”, koje je objavljenu u časopisu “Earth First!” (Prvo zemlja!): “Ako su krajnji pobornici prirode i okoliša izmislili bolest kako bi ljudsko pučanstvo doveli natrag do ekološkog zdravlja, to bi moglo biti nešto poput AIDS-a… AIDS ne trebamo vidjeti kao problem, već kao nužno rješenje.”
Zastupnici smanjenja broja stanovnika zemlje, godine 1994. planirali su navesti na prihvaćanje te politike sve sudionike Međunarodne konferencije o populaciji u Kairu. Istodobno su željeli isposlovati prihvaćanje prijedloga da Ujedinjeni Narodi smiju prisiliti sve zemlje da se podvrgnu nadzoru broja stanovnika. Pokret LaRouche pokrenuo je međunarodnu zajednicu protiv tih prijedloga. Vrhunac njihova zauzimanja bio je dogovor između američkog predsjednika Billa Clintona i pape Ivana Pavla II. s ciljem protivljenja takvom kršenju načela nacionalne suverenosti. Premda je malthuzijanski plan propao, oni i dalje žele polučiti isti cilj na druge načine i drugim putevima. Malthuzijanska politika bit će zaustavljena samo žurnim odbacivanjem njihove vodstvene zamisli, i povratkom načelu nacionalne suverenosti i prava naroda na ekonomski razvoj, završava svoj prikaz dr. Shapiro. (dl)

2