P. Jerko Šimić s vjernicima Dubrovnika proslavio 50. obljetnicu misništva

Svečano misno slavlje predvodio je p. Jerko uz koncelebraciju p. Mirka Nikolića, isusovačkog superiora u Dubrovniku i mons. Ivicu Pervana, generalnog vikara Dubrovačke biskupije te druge svećenike.

Uvodeći okupljene vjernike u misno slavlje p. Jerko je istaknuo kako je sv. Ignacije tražio Božje milosrđe i drugima htio pokazati put do Božjeg milosrđa pišući Duhovne vježbe. „Neka zagovor sv. Ignacija nama isprosi milost da nam se smiluje Gospodin i na nama pokaže milosrđe svoje, a mi da se pred njim priznamo grješnicima“, rekao je propovjednik.

Govoreći o životu sv. Ignacija propovjednik p. Nikolić posebno je istaknuo Ignacijev odnos prema bolesnima i njegovo vlastito proživljavanje teških trenutaka kada je i sam bio bolestan. Ležeći na samrti poslao je svoga tajnika da zatraži blagoslov Svetoga Oca, no prije njegova povratka već je bio umro, a među ljudima se odmah govorilo da je bio svetac.

Sam je sebe nazivao hodočasnikom, čak i u svojoj autobiografiji koju neki nazivaju Izvješće jednog hodočasnika, no u 47. godini ostaje ograničen samo na Rim. „Bio je veliki putnik unatoč tome što je hramao na jednu nogu na koju je bio ranjen u obrani Pamplone. Putovao je lađom, na konju, na muli, a najčešće je hodao. To su bile velike udaljenosti koje je morao prijeći“, istaknuo je p. Nikolić te nastavio: „Nosio je u sebi želju za hodočašćem i hodao je u kontemplativnoj samoći i tišini unatoč svojim kroničnim bolestima i velikim tjelesnim slabostima s kojima je muku mučio i koje su mu uzrokovale njegove fizičke pokore koje je činio. Slabosti je znao pobjeđivati svojom znakovito snažnom voljom koju je poticao i hranio istinskom ljubavlju.“

Osobito je istaknuo njegovu brigu za druge bolesnike navodeći primjere kad je posjećivao bolesne prijatelje pješačeći čak preko 100 km, a pritom je i sam bio bolestan, u vrućici, bosonog i gladan. P. Nikolić je poručio kako Ignacijeva putovanja nisu bila turistička, nego je bio vođen Božjim duhom, pa se u njegovim putovanjima ogleda i jedna dimenzija njegove duhovnosti. „Njegove Duhovne vježbe nutarnji su duhovni put, nutarnje duhovno hodočašće duše prema Bogu svojemu Stvoritelju. U njima se ona čisti, oduševljava da bi se potpuno predala Bogu u službu. Kada ih je sam obavio, onda ih je zapisao i kroz njih poručio: Ovo je moj duhovni put, moje duhovno hodočašće na kojemu sam susreo Boga, to je moj doživljaj Boga i moje iskustvo Boga. Ako ih i ti obaviš, onda to može biti i tvoje duhovno hodočašće na kojemu ćeš susresti Boga i to će biti tvoj doživljaj Boga i tvoje iskustvo Boga“, zaključio je propovjednik.

Obrativši se p. Šimiću superior Nikolić mu je zahvalio mu je na godinama služenja svećeništva i redovništva. „Dragi brate Jerko, drago mi je da sam mogao s tobom biti u zajednici u Zagrebu na Šalati, Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji, ovdje u Dubrovniku. Hvala ti što svjedočiš ignacijevsku tradiciju i ideš njegovim putem koji je samo jedan od putova kojim se hodočasti kad idemo prema vječnosti. Zahvalan sam Bogu što sam te na tom putu susreo i što dio tog puta zajedno hodočastimo. Hvala ti što si poput sv. Ignacija u teškoćama ustrajan i hrabro svjedočio u vremenima kada to nije bio lako. Rečeno pavlovskim rječnikom u tebi se očitovala izvanredna snaga Božja onda kada si bio pritisnut“, poručio je p. Nikolić.

Isusovac p. Jerko Šimić za svećenika je zaređen na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1963. godine. Djelovao je u više isusovačkih rezidencija. Veći dio svog svećeničkog života služio je kao odgojitelj. Za vrijeme službe u Dubrovniku bio je i upravitelj župe Velike Gospe na Koločepu.

Na svečanom misnom slavlju pjevao je crkveni zbor “Marija” koji pjeva na misama u crkvi sv. Ignacija.