Pakao kao konačno odbacivanje Boga

Uvodno biblijsko čitanje: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla” (Iv 3,17-19)

1. Bog je beskonačno dobri i milosrdni Otac. No, čovjek, pozvan odgovoriti mu u slobodi, može, nažalost, izabrati da konačno odbije njegovu ljubavi i njegovo praštanje, uskrativši si tako zauvijek radosno zajedništvo s Njim. Upravo na taj tragični položaj ukazuje katolički nauk kada govori o osudi i paklu. Nije riječ o Božjoj kazni nametnutoj izvana, već o razvoju pretpostavki koje je čovjek već donio u svom životu. Ista protega nesreće koju to mračno stanje nosi sa sobom može se na neki način naslutiti u svjetlu naših zastrašujućih iskustava koja od života, kako se uobičajeno kaže, čine “pakao”.
U teološkom smislu, ipak, pakao je nešto drugo: krajnja posljedica samoga grijeha, koji se okreće protiv onoga koji ga je počinio. Odnosno stanje u koje se konačno dovodi onaj koji odbacuje Očevo milosrđe i u posljednjem trenutku svoga života.
2. Kako bi opisalo tu stvarnost, Sveto se pismo koristi simboličkim jezikom, koji će se postupno razjašnjavati. U Starome Zavjetu stanje mrtvih još nije bilo potpuno rasvijetljeno Objavom. Mislilo se ponajviše da su mrtvi u Sheolu, mjestu tame (usp. Ez 28,8; 31,14; Job 10,21sl.; 38,17; Ps 30,10; 88,7.13), jama iz koje se ne izlazi (usp. Job 7,9), mjesto u kojem nije moguće dati hvalu Bogu (usp. Iz 38,18; Ps 6,6).
Novi Zavjet baca novo svjetlo na stanje mrtvih, osobito navješćujući da je Krist, svojim uskrsnućem, pobijedio smrt i svoju osloboditeljsku moć protegnuo i na kraljevstvo mrtvih.
Otkupljenje ostaje unatoč tome ponuda spasenja koje čovjek treba prihvatiti u slobodi. Zbog toga će svatko biti suđen “po svojim djelima” (Otk 20,13). Pribjegavajući slikama, Novi Zavjet predstavlja mjesto određeno za nepravednike kao ognjenu peć, gdje je “plač i škrgut zuba” (Mt 13,42; usp. 25,30.41), odnosno kao pakao – “neugasivi oganj” (Mk 9,43). Sve je to na pripovjedački način izraženo u paraboli o škrtom bogatašu, u kojoj se pojašnjava da pakao predstavlja mjesto konačne kazne, bez mogućnosti povratka ili ublažavanja boli (usp. Lk 16,19-31).
I Otkrivenje na slikovit način prikazuje u “ognjenom jezeru” one koji se ne nađoše u knjizi života, idući tako u susret “drugoj smrti” (Otk 20,13 sl.). Onaj koji se, dakle, uporno ne otvara Evanđelju, unaprijed se određuje za “vječnu propast: udaljen #!od Gospodnjega lica i od njegove silne slave” (2 Sol 1,9).
3. Slike kojima nam Sveto pismo predstavlja pakao moraju biti ispravno protumačene. One prikazuju potpuno razočaranje i ispraznost života bez Boga. Pakao više no mjesto označava stanje u kojem se nalazi onaj koji se slobodno i konačno udaljio od Boga, izvora života i radosti. Katekizam Katoličke Crkve ovako sažima vjerske činjenice o tome pitanju: “Umrijeti u smrtnome grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i blaženicima, koje označujemo riječju #!pakao#!#! (br. 1033).
“Osuda” se stoga ne pripisuje Božjoj inicijativi, jer on u svojoj ljubavi ne može ne htjeti ništa drugo do spasenje bića koje je stvorio. U stvarnosti stvorenje je ono koje se zatvara njegovoj ljubavi. “Osuda” se sastoji u konačnom udaljavanju od Boga, koje čovjek slobodno odabire i potvrđuje smrću koja zauvijek zapečaćuje taj izbor. Božja presuda samo potvrđuje to stanje.
4. Kršćanska vjera uči da, u riziku “da” i “ne” koji označava slobodu stvorenja, netko je već rekao svoj “ne”. Riječ je o duhovnim bićima koja su se pobunila protiv Božje ljubavi i nazvana su zlodusima (usp. Lateranski sabor: DS 800-801). Za nas, ljudska bića, njihova sudbina zvuči kao opomena: stalni je poziv da izbjegnemo tragediju u koju vodi grijeh te da naš život uskladimo s Isusovim, koji se razvijao u znaku “da” Bogu.
Osuda ostaje stvarna mogućnost, ali nam nije dano znati, bez posebne božanske objave, jesu li i koja ljudska bića zaista joj izložena. Misao na pakao – još manje pogrešno korištenje biblijskih slika – ne smije stvoriti psihozu ili tjeskobu, već predstavlja nužno i spasonosno upozorenje slobodi, unutar navještaja da je Isus Krist pobijedio Sotonu, darujući nam Duha Božjega, koji nam daje klicati “Abba, Oče” (Rim 8,15; Gal 4,6).
Ta nadom bogata perspektiva prevladava u kršćanskoj objavi. Ona se učinkovito odražava u liturgijskoj baštini Crkve, kako primjerice svjedoče riječi Rimskog kanona: “Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji tvoje… otmi nas od vječne osude i daj da se brojimo među izabranicima tvojim”.