Zagreb, (IKA) – “Pamćenje i zaborav; Što i zašto dugo pamtimo, a brzo zaboravimo?”, bila je tema okrugloga stola koji su 23. studenoga u Europskom domu u Zagrebu organizirali Hrvatski Caritas, Franjevački institut za kulturu mira iz Splita i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK s ciljem nastavka dijaloga o toj temi i rasvjetljavanja te složene problematike i otvaranja prostora za nove načine ophođenja s prošlošću, ranama i pamćenjem. Bolna iskustva Domovinskog rata potencirala su tu temu s još izoštrenijim pitanjima pamćenja, zlopamćenja, nutarnjeg oslobođenja, zaborava, oprosta i pomirenja.

Na okruglom stolu posebice je postavljeno pitanje fenomena vremena za oprost i pomirenje, pri čemu je teolog dr. Željko Tanjić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ocijenio da postmoderno društvo dopušta samo “sada” i upravo zato što nema vremena, nekima se čini da se pomirenje treba dogoditi sada, žrtvama se ne daje mogućnost da odžaluju, nego se sve mora dogoditi u jednom trenutku, što predstavlja nasilje nad tom osobom. Ukazao je pri tome kako se događa da se političke elite izmire, dok ljudi ostaju u situaciji nesnalaženja i traumatičnosti.

Psihijatrica i psihoterapeut s KBC-a Zagreb dr. Vlasta Štalekar govorila je o problemu posttraumatskog stresnog poremećaja branitelja za čije je prevladavanje potrebno vrijeme te suočavanje s traumatskim iskustvom. Ukazala je da je suočavanje s traumom teško na razini pojedinca, obitelji i društva te je pojasnila proces žalovanja koji se odvija u nekoliko etapa, a prva reakcija je negiranje, šok i nevjerica što traje neko vrijeme, no ako traje dugo vodi novim problemima. Istaknula je pri tome da nije rješenje zaborav, nego prihvaćanje prošlosti onakvom kakva je bila te da je potrebno promijeniti emocionalni odnos prema onome što se dogodilo.

Govoreći o preduvjetima da bi došlo do oprosta, dr. Štalekar je ukazala da se čovjeku ne može narediti da oprosti, ali ga se može voditi u tome pravcu. Dr. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja dr. Ivo Pilar, osvrnuo se na ratno vrijeme 1991. godine i na, laički gledano, paradoks da su ugroženi iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske bili optimističniji glede budućnosti od onih s ratom nezahvaćenog teritorija. Pojasnio je to činjenicom da kad su čovjek ili zajednica ugroženi optimizam raste, jer preuzima ulogu obrambenog mehanizma. Dr. Šakić ukazao je da najteži udarac braniteljima i žrtvama može biti ako njihova tragedija i žrtva nije smislena. Rekao je da su svi branitelji i većina stradalih imali jasan cilj svoje žrtve, temeljni cilj se i ostvario, no, upitao je jesu li se ostvarili svi ciljevi za koje su se oni žrtvovali. Pojasnio je također da je potrebno stvoriti konsenzus o istini o ratu i da populaciji branitelja treba osvješćivati da je njihova žrtva imala smisla i cilj.

Dr. Zrinka Nikolić s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknula je kako je potrebno da povjesničari i društvo danas sagledaju objektivnu istinu, da se ona iznese u udžbenicima, da se spomenu žrtve i sva zbivanja što može pridonijeti ozdravljenju društva i pojedinaca. Povjesničarka dr. Ines Sabotić govorila je o državnim praznicima kao simbolima pamćenja koji su rezultat promišljanja povijesti, pamćenje koje je institucionalizirano te se kroz te praznike spaja prošlost, sadašnjost i budućnost.

Na okruglom stolu govorili su i dr. Ivan Rimac s Instituta Ivo Pilar, sociologinja i pedagoginja Nevenka Lončarić Jelačić iz Zavoda za školstvo te profesor filozofije s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove dr. Ivan Koprek.