Vatikan, (IKA) – O Crkvi kao Božjem narodu i Tijelu Kristovu, o ulozi laika u pastoralnome djelovanju, o shvaćanju Crkve prema Drugome vatikanskom saboru te o svjedočenju ljubavi koje uvjerava svijet govorio je 26. svibnja papa Benedikt XVI. na otvaranju crkvenoga skupa Rimske biskupije koji se u bazilici Sv. Ivana Lateranskoga održava na temu “Crkvena pripadnost i pastoralna suodgovornost”.
Polazeći od teme skupa, Papa je obrazložio kako II. vatikanski sabor shvaća Crkvu: Crkva je otajstvo “zajedništva osoba”, koje po djelovanju Duha Svetoga čine Božji narod i Tijelo Kristovo. Pojam “Božji narod”, ustvrdio je Papa, izražava osjećaj kontinuiteta jer je Bog da bi ušao u povijest odabrao izraelski narod da bude njegov narod. Ta se, dakle, posebna nakana otvara univerzalnome. Pojam tijelo Kristovo stvarno izražava univerzalnost. A Krist, rušeći zid između naroda i kultura, po svome križu i uskrsnuću stvara jedan narod. U Kristu zaista postajemo puk Božji: upotpunjuju se dakle pojmovi “Božji narod” i “tijelo Kristovo”: u Kristu stvarno postajemo narod Božji. A narod Božji znači “svi”: od Pape do posljednjeg krštenoga djeteta, rekao je Papa.
Taj je nauk nakon Sabora bio dobro prihvaćen i urodio je obilnim plodovima, no njegovo se ulaženje u crkvenu svijest nije uvijek i posvuda zbilo bez teškoća i po ispravnome tumačenju. Saborski nauk o Božjem narodu treba ispravno tumačiti. S jedne strane bila je težnja poistovjetiti Crkvu s hijerarhijom, a s druge pak bilo je sociološko viđenje koje je, pozivajući se na tobožnji saborski duh, saborski nauk shvaćalo kao prekid, čak je dolazilo do suprotstavljanja između prije i poslije Sabora te se zanemarivalo postojeće granice između hijerarhijske službe i odgovornosti laika. Bio je to gotovo sasvim horizontalni presjek koji je isključivao vertikalno uporište u Bogu. To je stajalište suprotno riječi i duhu Sabora, koji nije želio raskid, drugu Crkvu, nego pravu i duboku obnovu, kontinuitet jedinoga subjekta Crkve, koja raste i razvija se u vremenu, ostajući uvijek identična, jedinstven subjekt Božjega naroda u hodu, istaknuo je Benedikt XVI.

Budući da se osjetilo da nauk Sabora o ulozi laika u Crkvi nije dovoljno prodro u svijesti katolika i u pastoralnu praksu, godine 1987. Biskupska sinoda usredotočila se na ulogu laika. Kakvo je stanje u Rimskoj biskupiji, koliko se potiče pastoralna suodgovornost svih, posebice laika, zapitao se Papa, podsjećajući kako je kršćanska zajednica u prvim stoljećima stanovnicima Rima navijestila evanđelje: i danas se to mora činiti, kazao je Papa. Previše krštenih nije na putu Crkve, ne osjećaju se dijelom crkvene zajednice, a župama se samo u nekim okolnostima obraćaju radi vjerske službe. Brojni kršćani ne poznaju ljepotu vjere. Gradske su misije za pripremu Velikoga jubileja stvarno očitovale da svi kršteni moraju evangelizirati. One su bile značajno iskustvo i pridonijele su da u župama, vjerskim zajednicama i pokretima sazrije svijest pripadništva jednome narodu Božjem i da se mijenja poimanje uloge laika, da oni nisu suradnici klera nego su suodgovorni za život i djelovanje Crkve, što je pogodovalo učvršćivanju zreloga i zauzetoga laikata, ustvrdio je Benedikt XVI. te se osvrnuo na sadašnju ulogu laika u Rimskoj biskupiji.
Prije svega potrebna je formacija pozornija na gledanje Crkve, treba poboljšati pastoralni rad i postupno promicati, poštujući zvanja, suodgovornost članova Božjega naroda, kazao je Papa i dodao kako uloga laika ne umanjuje odgovornost župnika. Vi trebate promicati duhovni i apostolski rad pastoralnih djelatnika, rekao je Benedikt XVI. župnicima. Potrebno je, dakle, odgajati zajednicu u molitvenome slušanju riječi Božje, odnosno u razmatranju Svetoga pisma. U svemu je bitna vjera koja osim osobnoga odnosa s Bogom ističe također dimenziju zajedništva. Osim toga, veoma je važna liturgijska priprema euharistije. Moramo naučiti braniti jedinstvo Crkve od suparništva, svađa i ljubomora koje mogu nastati unutar i među crkvenim zajednicama, istaknuo je Papa. Obraćajući se, pak, pokretima i zajednicama, preporučio im je odgoj koji će pomoći da njihovi članovi razviju osjećaj pripadništva crkvenoj zajednici. Središte župskoga života je euharistija, naročito nedjeljna: Duhovni i apostolski rast zajednice promiče širenje zajednice putem uvjerenoga misionarskoga djelovanja. Trudite se, dakle, u svakoj župi osnivati male skupine ili centre za slušanje vjernika koji naviještaju Krista i njegovu riječ, mjesta gdje je moguće iskusiti vjeru, vježbati ljubav i organizirati nadu. Takav ustroj velikih gradskih župa omogućuje jači misionarski polet, koji vodi računa o gustoći stanovništva, o njegovom kulturnom i društvenom obilježju, često veoma različitom, istaknuo je Benedikt XVI. Treba, dakle, krenuti od evangelizacije, jer budućnost kršćanstva ovisi od svjedočenja svakoga kršćanina, rekao je Papa, podsjećajući kako je svjedočenje ljubavi od samih početaka kršćanstva privlačilo ljude. Na upit kako se tumači uspjeh kršćanstva u prvim stoljećima, tako da je od navodne hebrejske sekte postalo državna religija, povjesničari odgovaraju da je iskustvo kršćanske ljubavi uvjerilo svijet. Življena ljubav glavni je oblik misionarstva. Stoga budite dobri samaritanci, potaknuo je Papa zazivajući Djevicu Mariju da štiti svoju Crkvu.