PAPA KRUNI NAŠU GOSPU OD MILOSRĐA, KRALJICU I MAJKU SVIH KUBANACA
“Crkva, uronjena u društvo, ne traži nikakvi oblik političke moći kako bi izvršila svoje poslanje, već želi biti plodonosna klica zajedničkog dobra svojom prisutnošću u društvenim ustrojstvima. Ponajprije je usmjerena na ljudsku osobu i zajednicu u kojoj živi, znajući da je njezin prvi put konkretni čovjek sa svojim potrebama i svojim težnjama. Sve ono što Crkva traži za sebe, stavlja u službu čovjeka i društva. (…) Braneći svoju slobodu, Crkva brani onu svake osobe, obitelji, različitih društvenih organizacija, živih stvarnosti koje imaju pravo na vlastito područje samostalnosti i suverenosti”
Santiago de Cuba, 25. 1. 1998. (IKA) – Santiago de Cuba, drugi kubanski grad po veličini s 400.000 stanovnika, bio je 24. siječnja odredište pastoralnog pohoda pape Ivana Pavla II. Taj je grad, nekada glavni kubanski grad, utemeljio Diego Velasquez 1514. godine, a danas je jedini istinski takmac današnjem glavnom gradu, Havani, i to zbog svoga bogatog književnog, glazbenog i političkog života. Santiago ima bogatu kulturalnu povijest, koja započinje izgradnjom katedrale “Naše Gospe od Uznesenja” godine 1520. U novijoj kubanskoj povijesti, obilježenoj marksističko-komunističkom ideologijom, postaje “gradom junakom”, jer je tamo započela pobuna te je u tom gradu 1956. godine po prvi puta javno nastupio kubanski “Lider Maximo” (vrhovni vođa), Fidel Castro. Osim toga, područje Santiaga iskonska je domovina “sona”, plesa iz kojeg je proizašla “salsa”, kao i još poznatijeg “ruma” (koji se tamo naziva “ron”).
Nadbiskupija Santiago de Cuba utemeljena je 28. travnja 1522., broji 1.350.000 stanovnika, od kojih su 334.000 članovi Katoličke Crkve (25%). Podijeljena je u 16 župa, 29 crkvi ili “misijskih postaja”, većim brojem odgojnih i dobrotvornih ustanova, gdje radi 11 biskupijskih svećenika, 15 redovnika-svećenika i 21 časni brat, te 29 redovnica. Sadašnji je nadbiskup mons. Pedro Claro Meurice Estiu, rođen u San Luisu.
Sveti je Otac u tom gradu na trgu Antonio Maceo, s početkom u 17.10 po europskom vremenu, predvodio misno slavlje s krunjenjem kipa “Naše Gospe od Milosrđa iz El Cobrea”.
Marijansko svetište u mjestu El Cobre (prevedeno “el cobre” znači bakar) najčašćenije je na Kubi, te prisno povezano s društvenim i političkim zbivanjima te zemlje. Sve je započelo još 1606. godine, kada su dva ribara domoroca i jedan crni rob našli drvenu sliku Gospe koja je plutala u moru, s natpisom “Naša Gospa od Milosrđa”. Slika je prenesena u rudnik bakra u mjestu El Cobre, te je tamo 1684. godine podignuto prvo svetište. Godine 1801. u tom je svetištu pročitan “Manifest za slobodu robova rudnika El Cobre”, a za slobodu robova posebno se zauzeto kapelan u tom rudniku, o. Alejandro Escanio. Godine 1868. Carlos Manuel de Cespedes, predvodnik ukidanja ropstva i borac za kubansku nezavisnost, hodočasti u El Cobre i tamo moli za slobodu Kube. 12. srpnja 1898. u tom je marijanskom svetištu proslavljena misa zahvalnica za oslobođenje otoka, na kojoj su bili nazočni predstavnici Oslobodilačke vojske (Ejercito Libertador). Papa Benedikt XV., vidjevši veliku pobožnost puka prema Gospi, 10. svibnja 1916., “Našu Gospu od Milosrđa” proglašava zaštitnicom Kube, a nadbiskup Santiaga de Cuba, mons. Valentin Zubizarreta, kruni je 20. prosinca 1936. kao “Majku i Zaštitnicu Kube”. Godine 1952. Gospina slika “hodočasti” cijelim otokom kao poruka vjere i nade, a pod njezinom je zaštitom, 1959. godine, održan Nacionalni katolički kongres. Na kraju, 30. prosinca 1977. godine, papa Pavao VI. podjeljuje tom svetištu naslov bazilike, a posebni papinski izaslanik u toj je prigodi bio sadašnji predstojnik Kongregacije za biskupe kardinal Bernardin Gantin.
Prije početka misnog slavlja Gospin kip nošen je u ophodu do mjesta održavanja mise, nakon krunjenja kipa Marije s Djetetom Isusom sav puk pjevao je nacionalnu kubansku himnu, a pod njezine se noge položeni nacionalni grb i zastava. Riječ je o izričaju stoljetne pobožnosti tog otoka prema Gospi. Papu, koji je misu slavio sa svim tamo nazočnim biskupima i kardinalima, a na početku ga je pozdravio nadbiskup Santiago de Cube, mons. Pedro Claro Meurice Estiu.
“Blažen je narod kojem je Bog Gospodin”, započeo je, navodeći riječi Pslamiste, svoju propovijed Sveti Otac, pozdravljajući potom sve nazočne, te nastavio: “U ovom slavlju krunimo sliku ‘Naše Gospe od Milosrđa iz Cobrea’. Iz njezina obližnjeg svetišta, Kraljica i Majka svih Kubanaca – bez razlike po rasi, političkom uvjerenju ili ideologiji – vodi i podupire, kao i u prošlosti, svoju djecu na njihovom putu prema nebeskoj domovini i ohrabruje da žive tako da u društvu uvijek vladaju istinske moralne vrijednosti, koje čine bogatu duhovnu baštinu koju ste naslijedili od pradjedova. (…) Poput Djevice Marije, Crkva je Majka i Učiteljica u nasljedovanju Krista, svjetla naroda. (…) Služeći vjeri muževa i žena ovoga ljubljenog naroda, Crkva im pomaže na putu dobra. Evangelizacijsko djelovanje, koje se razvija u različitim okružjima, kao na primjer u četvrtima ili mjestima bez crkve, moraju se brižno pripremati i promicati da bi svojim razvojem bile na usluzi ne samo katolicima već svekolikom kubanskom narodu, kako bi upoznao i uzljubio Isusa Krista. Povijest uči da bez vjere nestaje kreposti, a život gubi svoj transcendentalni smisao. (…) Crkva poziva sve da utjelove vjeru u svojem životu, kao najbolji put za cjeloviti razvoj ljudskog bića, stvorenog na sliku i priliku Božju, te za postizanje istinske slobode, koja uključuje priznavanje ljudskih prava i socijalne pravde. Glede toga katolički vjernici laici neka očuvaju svoj identitet kako bi bili doista ‘sol i kvasac’ u društvu čijim su djelom, te imaju obvezu i pravo sudjelovati u javnom dijalogu s jednakim uvjetima te dijaloškim i pomirljivim stavom. Isto tako, dobro naroda mora se promicati i tražiti od samih građana putem mirnih i postupnih sredstava. Na taj će način svaka osoba, uživajući slobodu izražavanja, mogućnost zauzimanja i predlaganja u građanskom društvu, te primjerenu slobodu udruživanja, moći učinkovito surađivati u traženju zajedničkog dobra.
Crkva, uronjena u društvo, ne traži nikakvi oblik političke moći kako bi izvršila svoje poslanje, već želi biti plodonosna klica zajedničkog dobra svojom prisutnošću u društvenim ustrojstvima. Ponajprije je usmjerena na ljudsku osobu i zajednicu u kojoj živi, znajući da je njezin prvi put konkretni čovjek sa svojim potrebama i svojim težnjama. Sve ono što Crkva traži za sebe, stavlja u službu čovjeka i društva. Doista, Krist joj je povjerio zadaću da njegovu poruku donese svim narodima, a kako bi to mogla učiniti treba prostor slobode i dovoljna sredstva. Braneći svoju slobodu, Crkva brani onu svake osobe, obitelji, različitih društvenih organizacija, živih stvarnosti koje imaju pravo na vlastito područje samostalnosti i suverenosti. U tom smislu, kršćanin i kršćanske zajednice žive duboko uronjeni u život svojih naroda i znakom su Evanđelja i u vjernosti svojoj domovini, narodu, nacionalnoj kulturi, no uvijek u slobodi koju je donio Isus. (…) Crkva je pozvana dati svoje svjedočanstvo Kristu, prihvaćajući odvažne i proročke stavove pred korupcijom političke i ekonomske moći, ne tražeći za sebe slavu i materijalna dobra, koristeći štoviše svoja dobra u služenju najsiromašnijima i nasljedujući jednostavnost Kristova života. Podsjećajući na takvo poslanje Crkve, zahvaljujemo Bogu koji nas je pozvao da mu budemo dionicima. U tom poslanju Djevica Marija zauzima posebno mjesto. Izričaj toga jest i krunjenje štovane slike ‘Naša Gospa od Milosrđa iz Cobrea’ . Kubanska povijest posuta je čudesnim znakovima ljubavi prema svojoj Zaštitnici, pred čijim nogama likovi ponizne dvojice domorodaca i jednog mulata označavaju bogatu pluralnost ovog naroda. El Cobre, gdje se nalazi njezino svetište, bilo je prvo kubansko mjesto gdje su robovi stekli slobodu.
Ljubljeni vjernici, nemojte nikad zaboraviti velike događaje povezane s vašom Kraljicom i Majkom. (…) S ovog mjesta želim uputiti svoj pozdrav također djeci Kube koji u bilo kojem dijelu svijeta časte ‘Našu Gospu od Milosrđa’ zajedno sa svom svojom braćom koja žive u ovoj lijepoj zemlji, te ih stavljam pod njezinu majčinsku zaštitu, tražeći od nje, omiljene Majke sviju, da ujedini svoju djecu putem pomirenja i bratstva.”
Papa je potom, a prije samog čina krunjenja “Naše Gospe od Milosrđa”, izrekao molitvu njoj u čast: “Naša Gospo od Milosrđa iz Cobrea. Zaštitnice Kube! Zdravo Marijo, milosti puna! Ti si ljubljena Kćer Očeva, Majka Krista, našega Boga, živi hram Duha Svetoga. (…) Došla si pohoditi naš narod i željela ostati s nama kao Majka i Gospa Kube, u tijeku njezinog hodočašća duž putova povijesti. Tvoje ime i tvoj lik uklesani su u razumu i srcu svih Kubanaca, u domovini i izvan nje, kao znak nade i središte bratskog zajedništva. (…) Podupri naše obitelji, obrani mlade i djecu, utješi one koji trpe. Budi Majkom vjernicima i pastirima Crkve, uzorkom i zvijezdom nove evangelizacije. Majko Pomirenja! Ujedini svoj narod raspršen po svijetu. Učini od kubanskog naroda obitelj braće i sestara kako bi ovaj narod širom otvorio svoj razum, svoje srce i svoj život Kristu, jedinom Spasitelju i Otkupitelju, koji živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim, u vijeke vjekova”.