Nijedan od velikih molitelja koje susrećemo u Bibliji i u povijesti Crkve nije imao lagodan molitveni život. Ne možete se moliti kao papige, to zasigurno nije molitva. Molitva sigurno daje velik mir, ali uključuje unutarnju i ponekad tešku borbu koja te može pratiti čak i tijekom dužih životnih razdoblja. Molitva nije lagana stvar i zato od nje bježimo. Kad se odlučimo na molitvu, kad želimo obaviti molitvu odmah na um padnu mnoge druge aktivnosti koje se u tom trenutku čine važnijima. To se događa i meni, povjerio se Papa vjernicima. Ne znam zašto, ali tako je gotovo uvijek. No, nakon odgađanja molitve shvatimo da te stvari uopće nisu bile bitne i da smo možda protratili svoje vrijeme. Neprijatelj nas tako vara. Božji muškarci i žene ne govore samo o radosti molitve nego i o naporu koji ona može sa sobom nositi. Ponekad predstavlja tešku borbu biti vjeran vremenima i načinima molitve. Neki sveci nisu godinama u njoj nalazili nikakvo zadovoljstvo, nisu osjetili njezinu korisnost. Šutnja, molitva, usredotočenost teške su vježbe i ponekad se ljudska narav buni, radije bismo bili bilo gdje na svijetu nego klečali na toj klupi u crkvi i molili. Oni koji žele moliti moraju se sjetiti da vjera nije laka i ponekad je vjernik u gotovo potpunom mraku, bez referentnih točaka. To su trenuci u životu obavijeni tamom i zato to neki sveci nazivaju tamnom noći jer ništa ne osjećaju ali nastavljaju moliti.

Oko molitve se javljaju i sumnje, neki sumnjaju da ona uistinu dopire do Svemogućeg Boga i pitaju se: „Zašto Bog šuti?“. Druge opet muče sumnje da je molitva čista psihološka radnja, nešto što je možda i korisno, ali nije zaista nužno i da se može biti praktičnim vjernicima i bez molitve.

Učitelji duhovnosti imali su jasnu sliku o tome i davali su u vezi s tim neke mudre savjete koji nisu bile plod nekog teorijskog razmišljanja nego plod vlastitoga iskustva. Važno je biti ustrajni u molitvi i sjetiti se da netko bdije uz nas. Sveti Antun Opat, utemeljitelj kršćanskoga monaštva u Egiptu prolazio je kroz teške trenutke u kojima se molitva pretvarala u tešku borbu. Sveti Atanazije, aleksandrijski biskup opisuje jednu od najgorih zgoda koje su se dogodile tome svetom pustinjaku kad je ima nekih 35 godina, dakle kad je bio u dobi koja za mnoge predstavlja razdoblje krize. Antuna je mučila ta kušnja ali je ustrajao i kad mu se napokon u srce vratio mir obratio se Gospodinu gotovo prijekornim tonom: „Gospodine gdje si bio? Zašto nisi odmah došao okončati moja trpljenja i patnje?“ A Isus mu je odgovorio: „Antune, bio sam tamo ali sam čekao da vidim kako se boriš“. Molitva je mnogo puta jedna borba, rekao je Papa te ispripovijedao jedan događaj koji se zbio još dok je bio biskup u Argentini kad je jedan otac cijelu noć molio pred vratima Bazilike Majke Božje od Lujana za ozdravljenje svoje devetogodišnje kćeri koja je bolovala od neizlječive bolesti. Kad se ujutro vratio kući saznao je da mu je kći čudesno ozdravila.

Kad molimo za neku milost moramo biti spremni na borbu u molitvi. Mi ponekad molimo milost koja nam je potrebna, ali to tražimo nekako bezvoljno, bez borbe, a tako se ne moli za ozbiljne stvari. Molitva je borba i Gospodin je uvijek s nama ako u trenutku sljepoće ne uspijevamo vidjeti njegovu prisutnost uspjet ćemo u tome u budućnosti, rekao je Sveti Otac.