Rim, 5. 3. 1998. (IKA) – Bog govori i čovjeku današnjice, stjeranom u anonimnost, i zove ga imenom, kao što je činio sa svakom osobom koju je susretao na zemlji. O tome je govorio kardinal Jan Korec u svome prvom razmišljanju duhovnih vježbi, 3. ožujka, u nazočnosti pape Ivana Pavla II. u Vatikanu.
I danas se događa ono što se događalo u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, u komunističko doba, kada su zatvorenike zvali samo brojem. U suvremenom životu, izvan zatvora, dolazi do pojačanog raz-osobljenja, “depersonalizacije”. A ime, još od drevnih vremena, ima najveće značenje, jer na bitni način pripada čovjeku i pokazuje samu osobu. Kao dobri pastir koji poznaje svoje ovce, Isus je sve zvao po imenu, učenike, prijatelje pa čak i neprijatelje i sa svakim je ulazio u osobni odnos.
Upravo se na to promišljanje goruće suvremenosti nadovezalo drugo razmišljanje kardinala Koreca o svećeničkom zvanju. Svećenik je izabran da navijesti Evanđelje, ne da živi osamljen u pustinji, već da bude što spremniji pomoći ljudima. Zbog toga mora biti “usidren” u život svijeta i poznavati čovjeka, njegove stvarne brige, njegove potrebe, kako bi mu pomogao razumjeti i riješiti probleme u svjetlu vjere i snagom Evanđelja, rekao je kardinal Korec. Kako bi izvršio to svoje poslanje i odgovorio na očekivanja vjernika, nije dovoljno da svećenik samo moli i puno uči, već mora biti dobro obaviješten o svemu, kako bi mogao govoriti s jasnoćom i uvjerenjem, učeći i strane jezike. Istodobno, mora biti svjestan da ne zna sve te se ne smije osjećati vrednijim od drugih. Važno je prepustiti se vodstvu Duha Svetoga, koji nadahnjuje pomirljivim i dobrim mislima, jer je Duh ljubavi i svetosti. Svetosti koja se često prikriva u strpljivosti i iskrenom osmjehu koji razvedruje sve koje susreće. Svećenik mora nastaviti Kristov svećenički život i dijeliti njegovu milost, živjeti kao Krist među današnjim ljudima. Svećenik nije “privatna osoba”. On je čovjek vjere i ljubavi, pozvan da raspetoga i uskrslog Krista uprisutni svuda gdje se nalazi. Treba biti kao Isus, dobri Pastir, što znači biti za druge i posvetiti se drugima. Upravo zbog toga, sebičnjaci nikada ne bi trebali biti svećenici i pastiri. Svećenik mora, isto tako, biti spreman uvijek reći istinu i braniti pravednost, pa i pod cijenu da ostane sam, spreman na žrtvu, nikad ne “razvodnjujući” evanđeoske zahtjeve. No, ne može naokolo hodati s bičem u ruci. Prema Evanđelju, Isus ga je upotrijebio samo jednom. Zato svećenik ne smije navješćivati samo Božju strogost, već njegovu dobrohotnost i milosrđe, te mora biti dobar prema ljudima, služeći se ljubaznošću i pristupačnošću.
O načinu propovijedanja kardinal Korec govorio je ujutro, 4. ožujka, te je rekao da doista duhovni svećenik ne mora govoriti previše, već na kratki i sažeti način, upotrebljavajući govor kojega čovjek današnjice može razumjeti. Pri tome treba povezivati Kristovo otajstvo, koje je nadnaravno, i konkretne potrebe određenoga povijesnog doba. Svećenik mora govoriti o križu Kristovom, o oproštenju i Božjem milosrđu, o grijehu i njegovim posljedicama, o zemaljskim stvarima, ali i o vječnosti. Mora moliti za sve, pa i za one koji nikad ne mole, naviještati Kristovo spasenje ljudima koji su zauzeti tisućama svakodnevnih briga.