Liturgijska čitanja: Sir 24, 17-22; Kol 3, 12-17; Iv 19, 25

Preuzvišeni Apostolski nuncije u Hrvatskoj,
dragi nadbiskupe Ivane, pastiru riječke Crkve,
subraćo u biskupstvu i svećeništvu,
mnogopoštovani oci provincijali, dragi redovnici i redovnice,
poštovana braćo i sestre u vjeri,
predragi trsatski hodočasnici!

1. U nama danas osobito mjesto pronalaze riječi iz Knjige Sirahove: “Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetoga ufanja”. To su riječi koje se tiču Božje Mudrosti, a kršćanska ih je predaja vezala uz Blaženu Djevicu Mariju. Te riječi ocrtavaju Marijin duhovni lik koji je nadahnuće za pobožnost i nasljedovanje. “Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetoga ufanja”. Iz čiste ljubavi izranja štovanje Boga; iz svetoga straha i ljubavi prema Bogu raste spoznaja, a iz spoznaje o Božjoj ljubavi sigurnost svete nade.
Došli smo k tebi, Nazaretska Djevice, Posrednice milosti, Majko lijepe ljubavi. Došli smo k tebi osluhnuti nadu, u nju se zagledati i u nju uroniti, spominjući se pete obljetnice onih dana kada smo zajedno sa slugom Božjim, papom Ivanom Pavlom II. bili hodočasnici pred tvojim blagim likom; kada smo, uz križ Gospodnji, poneseni oduševljenjem Pedesetnice, slušali iste riječi koje nam progovaraju i u današnjemu evanđelju: “Evo ti majke!”
Pozdravljamo te starodrevnim himnom:
“Zdravo, Majko, svih milosti
Majko nade, oproštenja,
Majko Božja, milosrdna
Svih radosti, Majko, puna!”
(Himan iz Službe čitanja na spomen Prikazanja Blažene Djevice Marije, 21. studenoga)

2. Draga braćo i sestre, sabrani smo u euharistijskome slavlju, kao jedna vjernička duša, s još uvijek toliko živim slikama kao da nije prošlo pet godina od onoga popodneva 5. lipnja 2003. godine, kada je Papa na otoku Krku započeo svoje stoto apostolsko putovanje, i treći put stupio na hrvatsko tlo te ostao s nama sve do 9. lipnja, boraveći ovdje u Rijeci kao najdraži gost i sugrađanin svih Riječana.
I dok se slike u nama ponovno bude, danas ih je dobro povezati s riječima koje nam je tada uputio Sveti Otac, da bismo ih se prisjetili i osvježili ih te ponovno osjetili njihovu snagu. To je potrebno, jer riječi teže odolijevaju brzini promjena od slika koje su se urezale u sjećanja. Osim toga, dobro se pitati što je – kao dragocjena baština – ostalo disati i nakon što je prošlo tih pet godina i nakon što je i sam Papa, napustivši zemaljski život, prešao u naručje Gospodnje. Kakvo nam je ogledalo ostavio i što je ostalo živjeti kao njegova oporuka našoj Crkvi i hrvatskom narodu?
Ponajprije, nije zaboravio upozoravati nas na temelje koje smo često skloni previđati, zanemarivati do te mjere da ne razabiremo blagoslov koji nam Bog nudi. Već je u zračnoj luci na otoku Krku, toj našoj kolijevci glagoljaške baštine, ponovno dodirnuo mučeničke korijene, vjernost evanđelju i ne bez razloga spomenuo da je “kršćanstvo u prošlosti dalo velik doprinos razvoju Hrvatske”.
Vraćao nas je na vrijednosti koje je kršćanstvo u našoj Domovini uvijek promicalo: “dostojanstvo osobe, ćudoredna i umna čestitost, vjerska sloboda, obrana obitelji, prihvaćanje i poštivanje života, solidarnost, mjerodavnost i sudjelovanje, poštivanje manjina”. Pozvao je i sve odgovorne da se “ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnoga sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu”.
To su nosivi stupovi postojanosti i prave veličine jedne države. Jesmo li se suočili s njima? Poznata nam je i njegova želja da i u političkome i gospodarskome pogledu budemo sastavni dio obitelji europskih naroda. Govorio nam je to iz ljubavi i molio za nas u ljubavi. Znao je da ima zavodljivih putova i na tom području koji lako zamagle pogled i previde ono što je bitno za čovjeka, narod i državu.
3. U Dubrovniku je u liku blažene Marije Propetog Isusa Petković naglasio posvemašnju predanost duhovnomu i materijalnomu dobru najpotrebnijih, ali i mjesto i važnost žene u obitelji, društvu i crkvenoj zajednici. Pozvao je hrvatske žene da nastave gledati na svaku osobu očima srca što je vlastito majčinskom osjećaju i da budu uvijek svjesne svojega uzvišenoga poziva supruge i majke.
Naglasio je kako vrtoglavi tijek suvremenog života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko, stoga je u našem vremenu potrebna ona “umnost žene koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi”. Istaknuo je da žena obogaćuje poimanje svijeta i pridonosi punini istine o međuljudskim odnosima. Posebno se obratio i ženama koje žive posvećenim životom pozivajući ih da Krista nasljeduju nepodijeljena srca.
U Osijeku se, slaveći svečani završetak Druge sinode Đakovačke i Srijemske biskupije, svjestan teških ratnih rana, zaustavio na razmišljanjima o pozivu na svetost. Upozorio je na potrebu zalaganja za pomirenje, za solidarnost i društvenu pravdu, što “zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom, otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju”. Posebno je pozvao vjernike laike da preuzmu svoj dio odgovornosti za život crkvenih zajednica te rekao: “Ni jedan krštenik ne može ljenčariti!” No, jednako je tako progovorio nadom potičući: “Ne obeshrabrujte se pred složenošću prilika!”
Njegovo je polazište bilo evanđelje, za svaki naputak i za svako vrjednovanje. Zbog toga što je bio oslobođen evanđeoskom istinom, svaki je iskorak bio njemu vlastit i svaka briga istinski njegova. Iz srca Slavonije, te žitnice Hrvatske, poslao je poziv da se poljoprivredi i ljudima koji obrađuju zemlju prizna prava vrijednost u sveukupnome razvoju društvene zajednice.
Kao što je cijenio rad slavonskih ratara, s njima osjećao njihovu muku i divio se plodnim njivama, tako je i ovdje u Rijeci osjetio životnost primorskih radnika, ribara i pomoraca. Dodirnuo je ljepotu našega Jadrana, čije čisto more, od kojega mnogi žive, moramo čuvati i plodnim sačuvati za buduće naraštaje, na što nas podsjeća i današnji svjetski dan zaštite okoliša.
4. Ivan Pavao II. upoznavao je svijet i volio ga. Poznavao je Hrvatsku i volio je. Riječi onoga tko nas voli treba češće čitati i u njima pronalaziti još dublju poruku. Sluga Božji Ivan Pavao II., osim što nas je volio kao pastir Crkve, upućivao nas je na onoga koji nas voli neizmjerno, na Boga i na njegova Duha. Tu je na riječkoj Delti rekao: “Kristova je Crkva uvijek, tako reći, u prigodi Pedesetnice.” Crkva neprestano ostaje mlada i živa jer Duh neprestano silazi na nju.
U svjetlu Duhova govorio je o obitelji, kao jednom od najdragocjenijih dobara čovječanstva. Obitelj je goruća tema našega društva. Papa je tražio “povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost”. Ovdje, u Rijeci, pozvao je kršćanske obitelji da se ne ustručavaju vlastitim životom svjedočiti i predlagati istinski Božji naum. Ponovio je da je obitelj zajednica života utemeljena na ženidbi, “na postojanome i vjernome zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom”.
Upravo nam je ovdje u Rijeci, govoreći o obitelji, govorio o Duhu Svetom i kršćanskoj nadi: “Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade! Budite narod koji moli… Budite narod koji vjeruje u Riječ, koju nam je dao Bog…” Obratio se i mladima, dozvao u svijest istinu da “mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom”, koja je u njihovu srcu. Jasno im je dao do znanja da im je Bog dao zadaću koju nitko ne može ispuniti doli svatko od njih osobno.
5. U Zadru je Sveti Otac poručio: “Djevica je i kroz stoljeća, upravo kao što je bila na dan Pedesetnice, nastavila biti duhovno nazočna s vjernicima i s njima zajedno moliti za neprestano izlijevanje darova Duha na Crkvu, koja se suočava s izazovima što se javljaju u raznim povijesnim razdobljima… Ona, naime nije majka samo zato što je na svijet dala i što je hranila Sina Božjega. Ona je majka i zato što je ‘Djevica koja je postala Crkva’…” Marija je ikona te Crkve, pozivajući na brižljivost, na konkretnost djelovanja i na blagost. Sa zadarskog foruma Papa je pozvao Kristove vjernike laike da se, ugledajući se u Mariju, velikodušno uključe u djelo nove evangelizacije.
Vrativši se u Rim, u sažetku o svojemu pohodu Hrvatskoj (11. lipnja 2003.), Sveti je Otac nastavio tu marijansku temu: “… danas Marija nastavlja biti prisutna u crkvenoj zajednici: to je ponizna i nenametljiva prisutnost, no prisutnost koja potiče na molitvu i život po Duhu; to je kontemplativna prisutnost”.
Zbog toga smo ovdje na Trsatu, u svetištu koje je povlašteno mjesto za važnu poruku u vremenu koje je nama dano. Tu odjekuju riječi: “Evo ti majke!” Te su Isusove riječi bile posebno drage Sluzi Božjemu Ivanu Pavlu. Poput apostola Ivana i on je Mariju uzeo k sebi. Ona je postala dijelom njegova života i svime što je živio izricao je svoju privrženost Mariji – totus tuus – sav tvoj!
Na križu i kraj križa očituje se dubok razlog i istina kršćanske mudrosti, ali i potvrda ljudske slobode. “Gledat će onoga koga su proboli.” To je istina svijeta i ljudske povijesti: krv i voda iz Kristova boka, riječ svjedočanstva onoga koji je vidio snagu grijeha i još veću snagu ljubavi, susretište života i smrti.
6. Predragi vjernici, jesu li prepoznatljive te Papine riječi u našemu životu, u životu Crkve i društva? Zacijelo nije dostatno da se tek kaže kako je taj Veliki Papa pohodio naše krajeve; niti nas može obradovati prigodno povezivanje njegova imena uz pojedine inicijative. Suviše se olako govori o kršćanskim vrijednostima u našemu društvu, jer ih puno puta ne vidimo upravo tamo gdje moraju živjeti da bi njihovo spominjanje imalo smisla.
Ako volimo Krista i evanđelje, ako poštujemo Svetoga Oca, onda bi to trebalo biti vidljivo u našim zakonima; u kulturi, odgoju, znanosti i obrazovanju; tim bi vrijednostima trebalo disati gospodarstvo i politika; takvim bi ozračjem trebalo graditi i prepoznavati istinu u poslu onih koji su nositelji sudbene vlasti.
Sve ostalo je izgrađivanje privida, koji – osobito u neodgovornim medijskim produžetcima kulture koja je protivna nadi, jer je protivna istini – čak i Papinu osobu koristi kao nedolični pokušaj promicanja vlastitih prohtjeva. Ti prohtjevi, kao sebičnost izražena u nasilju svake vrste produbljuju podjele, siju umor koji rađa bezvoljnošću i malodušjem pred povijesnim zbivanjima. Zbog toga je Papin usklik da budemo narod nade dragocjeni poticaj koji nije tek slogan, jer uvodi u zadaću, a to je molitva. Budite narod koji moli nadahnuće Duha, za život u Božjem Duhu.

Taj je Duh Mariju učinio Majkom nade. U njoj se radujemo Bogu i onda kada vidimo puno toga što guši nadu hrvatskih vjernika. Mogli bismo se obeshrabriti kada vidimo da i katolici koji o tome odlučuju neodgovorno i nezainteresirano pristupaju izradi važnih zakona; kada se osjeća nemar za one djelatnosti Crkve koje žele promicati dobro bližnjega, kako na karitativnome, tako i na kulturalnome i obrazovnome planu. Posljednjih mjeseci mi, pastiri Crkve u Hrvatskoj, često smo pred pitanjima vjernika zašto toliko blaćenje i tolike laži u hrvatskim medijima protiv Crkve.
Odgovor dolazi iz izbora čovjeka koji ne želi pripadati narodu nade; koji ne želi biti nositelj Božje istine. Ali jednako je tako i odgovor u nama, jer mi smo dionici ovoga društva, sudionici svih njegovih događanja i mogao bih pitati: zašto mi vjernici nismo dovoljno glasni i zašto dopuštamo da se tako olako vrijeđa ono za što znamo da je na dobrobit naše Domovine i da je istina drugačija od laži koja se nameće?
7. Sveti Otac nam je naznačio put istinskoga napretka. Rekao nam je jasno gdje se nalazi radost i sreća. Isticao je naše vrijednosti i prepoznavao našu veličinu koju sami toliko puta obescjenjujemo. Uvjeravao nas je da stojimo na čvrstome temelju, ako ostanemo vjerni Kristu, što je pokazala naša daljnja i bliža prošlost te da ne dopustimo da nas poljuljaju prolazne primamljive ponude kojima je rasadište u zlu.
No, svatko je slobodan birati, ali se ne treba čuditi ako iza toga slijede posljedice sjetve sjemena zla. Ako netko ne prihvaća istinu o ljudskoj stvorenosti, teško će se othrvati težnji za vladanjem nad drugim. Ako netko ne prihvaća logiku služenja, neće mu biti strano izrabljivanje drugoga. Ako netko ne osluškuje Božju riječ i istinu, neka se ne iznenadi kada mladi počnu govoriti govorom nepoštovanja prema starijima i korištenjem nasilja za ostvarivanje svojih želja. Ako se prihvati različitost mjerila, ne poštujući tuđu bol i osjećaje, ne treba nas čuditi bezosjećajnost i netrpeljivost. Ako se ruše temelji istine prošlosti, zar imamo pravo očekivati blagodat sadašnjosti?
Ako nema brige za stvoreni svijet, za ljepotu darovane nam Domovine i ako je baš sve na prodaju, kako će postojati briga za ozračje ljubavi, za spomen koji je dio ljudske osobnosti, za baštinu koja se ne mjeri novcem? Ako netko niječe kršćansku kulturu u Hrvatskoj i ne želi je promicati i protivi joj se, neka se ne iznenadi što će i plodovi biti protukršćanski na svim razinama… Dobro je napomenuti da za pravi kršćanski život nije dostatna neka nejasna ‘politička korektnost’, traženje ravnoteže društvenih silnica, nego je potrebno svjedočanstvo i kršćanski govor vjernika.
8. Ivan Pavao II. nam je svima nešto rekao. Želimo li ga uistinu čuti? Želimo li nakratko zastati u tišini i šutjeti, da bismo vidjeli Božju istinu o sebi i sebe u hrvatskome tkivu? “Siromašni i ponizni iz svakoga vremena nisu pogriješili kada su Mariju, koja šuti, odabrali za svoju glasnogovornicu, i Mariju, koja služi, za svoju kraljicu.”
Braćo i sestre, puno nas toga izaziva da govorimo; prisiljava nas se govoriti ljudskim govorom, da se ne bi čuo govor Božje Riječi. I o Ivanu Pavlu II. se govorilo i govori puno, često samo radi toga da se ne bi čulo govoriti samoga Papu. Lakše je davati ocjene, nuditi svoja, često iskrivljena tumačenja, nego prihvatiti njegov govor i istinu evanđelja.
Nakon njegove smrti u cijelome su svijetu, a na osobit način u Hrvatskoj, vjernici jasno pokazali prepoznavanje njegove veličine u Božjoj veličini. Ali postoje i oni koji, budući da ne mogu zanijekati tu veličinu, sada namjerno stvaraju dojam suglasja u svemu što je činio i govorio Sveti Otac, često iskrivljujući prošlost, kako bi se osporavala sadašnjost. Mi nipošto ne zaboravljamo napadanje katoličkog nauka, niti zaboravljamo ljude koji su bezobzirno nasrtali i nasrću na naše svetinje i koji su grubo vrijeđali papinstvo i Učiteljstvo Crkve, osobito u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II.
To je njihov životni izbor koji, iako ga ne dijelimo, poštujemo, ali mi se ne smijemo dati zavarati sadašnjom slatkorječivošću koja je u svojoj dubini neistina. Nerijetko se selektivno govori o Ivanu Pavlu II., kako bi se stvorile podjele i napadalo sadašnje Učiteljstvo Crkve i biskupe te pokušalo unositi razdor i nesuglasja. Ipak, treba sačuvati mir, jer mi smo kršćani, ljudi spomena i dugoga pamćenja, jer – poput Marije – događaje pohranjujemo u svome srcu otvarajući se Duhu koji nas upućuje u svu istinu.
9. “Hvala tebi ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekao raširene ruke i srca otvorena… Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!” riječi su to koje je Ivan Pavao II. izgovorio u Zadru na oproštaju s Hrvatskom. Braćo i sestre, te riječi dišu blizinom i osjećajima koji su nam prirasli srcu.
Dolaskom u Rim, na prvoj audijenciji srijedom, osvrćući se na svoj stoti apostolski pohod izvan Italije Papa je rekao:
“I tijekom ovog putovanja mogao sam utvrditi koliko je kršćanstvo pridonijelo umjetničkom, kulturalnom, ali ponajprije duhovnom i moralnom razvoju Hrvatske i njezinog naroda. Na tom će čvrstom temelju dragi hrvatski narod moći sada, na početku trećeg tisućljeća, nastaviti izgrađivati svoju povezanost i stabilnost, kako bi se skladno integrirao u zajednicu europskih naroda.
Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi”. A ovdje pred likom Majke Božje Trsatske preporučio nam se da molimo za njega i kada umre.
Braćo i sestre, mi u to zajedništvo molitve i u njegov zagovor duboko vjerujemo, sada kada je dionik nebeske Domovine, u radosti Bogorodice kojoj se sav predao.
Toplinom svoje blizine svaki nam je put budio nadu, obnavljao povjerenje, unosio snagu za nove korake, otvarao riznice kršćanske velikodušnosti i miline nauka koji izranja iz Nazaretskoga doma i Golgotske drame. Ivan Pavao II., Pastir velikoga srca pomagao nam je da se zaodjenemo u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost i da podnosimo jedni druge praštajući si (usp. Kol 3,12). U nadi da ćemo ga uskoro častiti naslovom blaženika i sveca, predraga braćo i sestre, smijemo ga zvati PAPOM HRVATSKE NADE.
A ti, Majko Svete radosti i Majko Lijepe ljubavi,
Djevice Nazaretska, Zvijezdo mora i Majko Božja Trsatska,
moli za nas, za sav hrvatski narod i za sve narode svijeta! Amen.