Vatikan, (IKA) – O prvenstvu poslušnosti Bogu i pravome značenju pokore i oprosta u kršćanskome životu govorio je 15. travnja papa Benedikt XVI. u homiliji na misi s članovima Papinskoga biblijskog povjerenstva u kapeli Sv. Pavla u Vatikanu.
Poslušnost Bogu ima prvenstvo, podsjetio je Papa, pozivajući se na riječi sv. Petra pred Velikim svećeničkim vijećem: “Treba se pokoravati Bogu a ne ljudima”. Poslušnost Bogu daje Petru slobodu da se opre vrhovnoj vjerskoj ustanovi. Isto tako, Sokrat se pred sudom u Ateni, koji mu nudi slobodu pod uvjetom da više ne traži Boga, ne treba pokoriti tim sucima, kupiti svoj život gubeći sebe, nego se treba pokoravati Bogu. Izvor slobode je u poslušnosti Bogu. Naprotiv, u modernim vremenima, primijetio je Papa, veliča se oslobađanje čovjeka, čak i od poslušnosti Bogu: čovjek bi bio slobodan, neovisan, i ništa drugo. Ali, ta je neovisnost ontološka laž, jer čovjek nije sebe stvorio niti postoji za sebe: to je politička i praktična laž, jer su suradnja i dijeljenje slobode potrebni čak kad Boga ne bi bilo; ako je Bog nedostupan čovjeku, onda je konsenzus većine vrhovna mjera. Stoga konsenzus većine biva posljednja riječ kojoj se moramo pokoravati, a taj konsenzus, znamo iz prošloga stoljeća, može također biti u zlu. Tako vidim da tobožnja neovisnost ne oslobađa čovjeka, ustvrdio je Benedikt XVI., a prenosi Radio Vatikan.
Diktature su uvijek bile protiv poslušnosti Bogu. Nacistička diktatura, kao i ona marksistička, ne mogu prihvatiti da je Bog iznad političke moći, a sloboda mučenika, koji priznaju Boga … uvijek je čin oslobađanja u kojem nam dolazi Kristova sloboda. Danas, hvala Bogu, ne živimo u diktaturama, ali postoje istančani oblici diktature. To je konformizam, jer je obvezno misliti kako i drugi, djelovati poput drugih, te suptilni napad na Crkvu, ili manje suptilan, koji očituju kako konformizam stvarno može biti prava diktatura, istaknuo je Benedikt XVI.
Govoreći, pak, o kršćanskoj poslušnosti Bogu, rekao je kako ona pretpostavlja istinsko poznavanje Boga i stvarnu želju da mu se pokorava, a Bog ne može biti izlika za vlastitu volju. Mi se danas pomalo bojimo govoriti o vječnome životu. Govorimo o korisnim stvarima za svijet, očitujemo kako kršćanstvo pomaže poboljšati svijet, ali da je cilj kršćanstva život vječni, te da iz toga cilja proizlaze životne mjere, ne usuđujemo se govoriti, ustvrdio je Papa, ističući kako naprotiv moramo imati hrabrost, radost i veliku nadu da život vječni postoji, da je on pravi život i da od njega dolazi svjetlo koja osvjetljava svijet – potaknuo je Sveti Otac.
U tome je pogledu pokora milost, milost da priznajemo svoj grijeh, da priznajemo potrebu obnove, promjene, preobraženja svoga bića. Moram priznati da smo mi, kršćani, u posljednje vrijeme često izbjegavali riječ pokora, jer nam se previše čini tvrdom. Sada, kad nam pred očima svijeta govore o našim grijesima, vidimo da je pokora milost te da je potrebno činiti pokoru, priznati to što ne valja u našem životu; otvoriti se praštanju, pripremiti se za praštanje, prepustiti se preobraženju. Bol pokore, to jest pročišćavanja i preobražavanja, jest milost, jer je obnavljanje, djelo je božanskoga milosrđa. Molimo se da naše ime uđe u Božje ime, a naš život postane pravi život, vječni život, ljubav i istina, zaključio je Benedikt XVI.