Rim, 22. 4. 1998. (IKA) – Dok su se azijski biskup u utorak, 21. travnja, prijepodne vraćali na svoja mjesta u sinodskoj dvorani, kako bi nakon kratkog “predaha za kavu” nastavili s radom, Papa je u šali prokomentirao kako nije mogao uživati u stanci, jer je u tijeku tog predaha primio pakistanskog predsjednika vlade Muhammeda Nawaza Sharifa s pratnjom, te sinodske oce iz Libanona, Sirije i Vijetnama. “Govorili smo o Aziji”, “pojasnio” je Sveti Otac smiješeći se.
Naime, papa Ivan Pavao II. je i u utorak, 21. travnja, sudjelovao u radu izvanredne Biskupske sinode za Aziju, na kojoj je nakon službenih govora u ponedjeljak, 20. travnja, riječ predana samim sinodskim ocima.
Kao što smo već izvijestili, sinodski oci još su jednom izrazili žaljenja zbog nemogućnosti biskupa iz kontinentalne Kine da dođu na ovu važnu Sinodu. Iz svih je nastupa bilo jasno da postoje “dvije” Azije: jedna je ona na Filipinima, gdje su katolici većina i gdje je vjera – unatoč siromaštvu – jaka, a druga je ona npr. u Vijetnamu i posebno u Japanu koji je već postao gotovo “simbolom” slabe probojnosti kršćanstva na Dalekom Istoku.
Japanski biskupi, koji su se izmjenjivali za mikrofonom, govorili su o njihovu pastoralnom iskustvu i poteškoćama naviještanja kršćanske vjere koja je “najmlađa” od svih tradicionalnih religija koje su usko povezane s tamošnjom kulturom i društvom. Biskupi su požalili i zbog toga što kršćanska vjera, premda je imala sjajnog navjestitelja poput sv. Franje Ksaverskoga, nije nikad uspjela pustiti korijenje u Japanu kao što je to uspjelo šintoizmu i nadasve budizmu koji je, samo pedeset godina po “dolasku” iz Kine u srednjem vijeku postao nacionalnom vjerom Zemlje izlazećeg sunca. Navedeni su i različiti razlozi zbog “neuspjeha kršćanstva”, a ponajvećma je istaknuta evangelizacija koja je previše “zapadnjačka”. Kršćanskog se Boga, rečeno je, još uvijek prikazuje analitičkim i očinskim crtama, i to onima oca koji dijeli, koji odabire dobre i loše. Azijski je osjećaj daleko bliži pojmovima materinstva koje je blago i nježno, prepuno neizmjerne ljubavi. Isto tako, problem su i konkretna načela za kršćanski život koja su još uvijek europska, i ako su još uvijek prikladna na Zapadu, na Istoku još uvijek predstavljaju prepreku za povezivanje s ljudima. Biskupi su stoga predložili da se Crkva u Aziji nastoji ostvariti onim “načelom stupnjevitosti” kojeg je papa Ivan Pavao II. toliko puta isticao, te da Sveta Stolica bude mudri posrednik koji ulijeva hrabrost, ali koji izravnu odgovornost za rast kršćanske vjere prepušta odgovornosti azijskih vjernika koji bolje poznaju kulturu i nade, kao i očekivanja njihovih društava. Japanski su biskupi, podsjetivši na velike tragedije atomskog razaranja Nagasakija i Hirošime u II. svjetskom ratu, priznali da Crkva nije dovoljno jasno ukazala na apsurdnost rata, kao niti na opasnost koju sa sobom donosi nacionalizam koji s drugima ne zna dijeliti ništa, pa niti mir.
Nakon vrlo osjetljivog pitanja inkulturacije kršćanske poruke u tamošnje kulture, biskupi su se posvetili ključnoj ulozi obavijesnih sredstava u evangelizaciji svoga kontinenta. O njima je, između ostalih, govorio i nadbiskup John Patrick Foley, predstojnik Papinskog vijeća za sredstva društvenoga priopćivanja, koji je posebno istaknuo važnu ulogu katoličkoga tiska u odgoju i obrazovanju katolika, kao i u jačanju jedinstva unutar katoličke zajednice u Aziji. Isto tako, nadbiskup Foley se osvrnuo na velike mogućnosti radija posebice u povezivanju s ljudima na područjima do kojih nije lako doprijeti. Slučaj za sebe su, opetovano, Filipini, gdje radio jača katoličku zajednicu. Važan je i Internet, ističe Foley, kako bi se do ljudi došlo u njihovim kućama, ali i kako bi biskupi mogli komunicirati s drugima putem svojih Ureda za komunikacije i odnose s javnošću. “Nemojte zaboraviti pripremiti i obrazovati ljude za prevažno područje komunikacija”, pozvao je biskupe mons. Foley, preporučivši im da što prije pripreme i izrade pastoralni plan za društvene komunikacije.
Drugim je zasjedanjem dominiralo dugo i razrađeno izlaganje kineskog kardinala Paula Chan Kuo-Hsija, biskupa Kaohsiunga na Tajvanu, podijeljeno na tri poglavlja koja su obrađivala pitanja poslanja Crkve u okružju azijskih stvarnosti, Isusa Krista kao Radosne vijesti spasenja te Crkve i njezina poslanja ljubavi i služenja u Aziji. Kardinal Kuo-Hsi i sam je istaknuo potrebu inkulturacije, približavanja i prilagođivanja kršćanske poruke azijskim društvima i kulturama. S njima, a posebno s velikim religijama toga područja, kršćanstvo nužno mora ući u dijalog, jer je Azija “dom” svih velikih svjetskih religija – hinduizma, budizma, judaizma, kršćanstva i islama. Isusa Krista azijskom načinu razmišljanja treba prikazati na “razumljivi”, “azijski način”. Krist patnik, onaj koji na sebe uzima zlo, siromaštvo, odbačenost i iskorištavanje azijskih naroda, kako bi im dao smisao ljudskog dostojanstva, vrlo je važan u društveno-kulturalnom okružju tog kontinenta. Lik Isusa “dobrog Samaritanca” i “dobrog pastira” može progovoriti azijskom srcu. Ulazeći u dijalog s ostalim religijama, kršćanstvo će otkriti kako postoje mnoge dodirne i zajedničke točke, a ujedno će i vjernicima ostalih religija ponuditi svoje vrijednosti.
No, velika su i zla i prijetnje društveno-gospodarskoga azijskog sustava, ističe kardinal Shan Kuo-Shi. Najveća su ona urbanizacije s “megapolisima”, globalizacije ekonomije bez etike solidarnosti, teret inozemnog duga, organizirani kriminal i iskorištavanje djece. Dolaze odmah potom trgovina drogom, SIDA, zdravstvena neučinkovitost, problemi vezani uz iseljenike, političke izbjeglice, vjerski fundamentalizam. Zbog svega toga, Crkva u Aziji mora postati ne samo Crkva za siromašne, već Crkva koja će biti sa siromašnima.
Jaki su i znakovi nade, a nadasve je velika žeđ za duhovnim i vjerskim vrijednostima cijeloga kontinenta, za demokratskim vrednotama i školovanjem. Crkva bi stoga, na azijskom kontinentu, trebala služiti svim kulturama, ublaživati patnje, biti Crkvom služiteljicom koja stvara zajedništvo. A to je zajedništvo, istaknuo kardinal Shan Kuo-Shi, vidljivo u osobi Petrova nasljednika koji je vrlo bitan za katoličku vjeru.