Vatikan, (IKA) – Krist je čovjekov prijatelj koji ga prati na životnome putu sve do Očeva doma, kazao je papa Benedikt XVI. na tradicionalnoj misi zadušnici koju je 11. studenoga služio u bazilici Sv. Petra u Vatikanu za kardinale i biskupe preminule u protekloj godini. Uz sjećanje na pet kardinala, brojne biskupe i nadbiskupe, vjernici su se posebno spomenuli Ivana Pavla II. Misli koncelebranata na nekoliko su se trenutaka vratile na 2. travnja i na dirljive događaje koji su uslijedili i tijekom kojih je Crkva žalila zbog oca koji se vratio u Očev dom, i radovala se zbog dolaska njegova nasljednika.
Velika obitelj Crkve u ovome razdoblju živi vrijeme milosti zbog posebnoga duhovnog raspoloženja u kojemu je započeo mjesec studeni, sa svetkovinom Svih svetih, i spomenom na vjerne mrtve, kazao je Sveti Otac u propovijedi, a njegove molitve za pokoj duša preminulih kardinala te nadbiskupa i biskupa, ubrzo su se pretvorile u zahvalno sjećanje. Dugo sam bio dio Kardinalskoga zbora, čiji sam bio i dekan tijekom dvije i pol godine. Stoga se osjećam na poseban način vezan za tu jedinstvenu zajednicu, kojom sam predsjedao i u nezaboravnim danima nakon preminuća voljenoga pape Ivana Pavla II. On nam je, među drugim svijetlim primjerima, ostavio i vrlo dragocjeni primjer molitve. I u ovome trenutku mi prihvaćamo njegovu duhovnu baštinu, svjesni da se njegovo posredovanje nastavlja iz Neba, i to još snažnije.
Papa se spomenuo i nekadašnjeg nuncija u Njemačkoj Corrada Bafile, dugogodišnjeg generalnog tajnika sinode biskupa belgijskog kardinala Jana Pietra Schottea, manilskog nadbiskupa kardinala Jaimea Sina, argentinskog kardinala Juana Carlosa Aramburue i kurijalnog kardinala Giseppea Caprija.

Komentirajući potom liturgijska čitanja, Sveti je Otac istaknuo kako onaj koji se pouzdaje u Isusa, svoje pouzdanje polaže u samoga Boga. Doista, Isus je pravi Čovjek, ali u njega se možemo potpuno i bezuvjetno pouzdati, kazao je Papa. Nama, ljudima, potreban je prijatelj, potreban nam je brat koji će nas uzeti za ruku i otpratiti do “Očeva doma”; treba nam netko tko dobro poznaje put. A Bog, u svojoj “preobilnoj” ljubavi, poslao je svoga Sina, ne samo kako bi nam pokazao put, već kako bi on sam postao put. Tko se stavlja u službu Gospodinu i tko posveti svoj život crkvenome služenju, nije oslobođen kušnji. Štoviše, susreće se s onima najpodmuklijima, kako pokazuje iskustvo svetaca. Ali, život u strahu od Boga oslobađa srce od svake bojazni i uranja ga u beskraj Njegove ljubavi. Neprocjenjiv je, dakle, dar koji je Otac podario čovječanstvu kada je poslao jedinorođenoga Sina. Tome daru odgovara i određena odgovornost, koja je toliko veća koliko je tješnji odnos s Isusom. Zbog toga, dok zahvaljujemo Bogu za sva dobročinstva kojima je obasuo našu pokojnu subraću, prikazujemo za njih zasluge Kristove muke i smrti, kako bi ispunili praznine nastale zbog ljudske krhkosti, kazao je Sveti Otac.