Papa provodi odmor u molitvi, čitanju i kontemplaciji prirode

Les Condes, (IKA) – Papa Ivan Pavao II. svoj je odmor i u utorak 13. srpnja posvetio molitvi, čitanju i kontemplaciji prirode. Sveti Otac se pri odlasku na izlet, prvi put u tijeku ovogodišnjeg odmora, nakratko zaustavio kako bi pozdravio jednu obitelj s djecom, koja ga je usput čekala, izvijestio je telefonski za Radio Vatikan novinar lista “Avvenire” Salvatore Mazza.

Napomenuo je također kako je u prigodi desetoga Papina boravka jedna mala izdavačka kuća objavila knjižicu koja govori o odnosu Pape prema planinama. Riječ je o nekoj vrsti duhovnoga planinarskog vodiča, o čemu je Papa govorio više puta, poglavito u tijeku svoga boravka u planinama. U njoj su sabrani svi govori prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja koje je izgovorio u prigodama ljetnoga boravka u planinama. “Papa izlazi u prirodu u svim vremenskim prilikama. Uvijek je, naime, govorio kako priroda treba biti cijenjena u svim svojim pojavnostima. Primjerice, prethodnog je dana vrijeme bilo promjenjivo, padala je kiša, čak i grad. Papa je ipak izišao”, kazao je dopisnik.
Sveti Otac nastavlja svoj odmor, koji je popratio i dubokim razmišljanjima. U nedjeljnome podnevnom nagovoru 11. srpnja, govorio je o odmoru kao o vremenu koje treba posvetiti Bogu, otkrivajući važnu nutarnju dimenziju ljudskoga života.

Osvrćući se na te Papine misli, propovjednik Papinskoga doma o. Raniero Cantalamessa kazao je kako na jednome mjestu u Evanđelju Isus kaže svojim učenicima “Povucite se u osamu i malo se odmorite”. Vjerujem da bi odmor trebao donijeti više vremena za slušanje vlastite žene, igranje s djecom, čitanje dobre knjige… Ukratko rečeno, posvetiti se više sebi i Bogu. O. CantaIamessa napomenuo je kako danas postoje odgovorni i ozbiljni ljudi koji vrijeme odmora provode drugačije od tolikih osoba, idu u samostane, udaljena mjesta od plaža i buke, koju imaju prigodu živjeti čitavu godinu. “Postoje osobe koje izabiru planine i šetnje po šumama i općenito u prirodi. U planinama kada vidimo boje, zelenilo drveća… Svaki put smo gotovo prisiljeni reći: Bože moj, ma tko je sve to stvorio? Jedan srednjovjekovni pisac govorio je kako bi se čovjek u tim slučajevima trebao osjećati kao ravnatelj orkestra koji usred svih tih glasova prirode, upravlja njima, uzdiže ih, usmjeruje na hvalu Bogu. Svakome kršćaninu koji ima imalo bliskosti sa Svetim pismom zacijelo ne nedostaju sredstva da izrazi te osjećaje. Začuđenost pred stvorenim dio je najuniverzalnijih i najizvornijih čovjekovih osjećaja”, zaključio je o. Cantalamessa.