Bologna, (IKA) – U okviru pastirskog pohoda Bologni u prigodi zatvaranja Biskupskog euharistijskog kongresa, posljednji susret prije euharistijskog slavlja papa Franjo je održao sa sveučilišnom zajednicom na Trgu sv. Dominika.
Posljednji takav susret se u Bologni održao 1988. godine tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Ovom prigodom papi Franji je uručeno i najviše akademsko priznanje, Sigillum Magnum.
Nakon govora rektora Francesca Ubertinija i studenta Davida Leardinija, te njihovih riječi o vrijednosti istraživanja, studija i ulozi Sveučilišta u traženju istine i razumijevanju društva, Papa se osvrnuo na korijene i sadašnje značenje Bolonjskog sveučilišta.
Na značaj ovoga najstarijeg sveučilišta u Zapadnom svijetu, Papa je ukazao već na početku svoga govora. „Nisam mogao doći u Bolognu, a da se ne susretnem sveučilišnom zajednicom. Već gotovo tisuću godina Sveučilište u Bologni je laboratorij humanizma: na ovom mjestu dijalog sa znanošću je začeo novu epohu i oblikovao grad. Zato se Bologna zove ‘učenom’: upravo zbog Sveučilišta je učena, ali ne i nadmena, te njemu zahvaljuje otvorenost, odgaja građane svijeta i podsjeća da je identitet kojem se pripada onaj zajedničkog doma, universitas”.
Naglasio je kako je „svako sveučilište pozvano tražiti ono što ujedinjuje, pa tako i vaša Alma Mater. Prihvaćanje koje gajite prema studentima koji dolaze iz dalekih i teških okolnosti je lijepi znak: neka Bologna, stoljetno raskrižje susreta, sučeljavanja i odnosa, i u posljednje vrijeme kolijevka projekta Erazmus, uzmogne uvijek njegovati ovaj poziv”.
Podsjećajući na početke ovoga sveučilišta, istaknuo je, kako je sve započelo sa studijem prava, „što svjedoči da sveučilište u Europi ima duboke korijene u humanizmu, kojem su civilne institucije i Crkva doprinijeli svojim specifičnim ulogama. Sam sv. Dominik je ostao zapanjen vitalnošću Bologne i velikim brojem studenata kanonskog i civilnog prava. Bologna je sa svojim studijima znala odgovoriti potrebama novog društva, privlačeći studente željne znanja”.
Potraga za dobrom je ključ za istinski uspjeh studija. Ljubav je sastojak koji daje okus blagu spoznaje, posebno pravima čovjeka i naroda, rekao je Papa, te predložio tri prava.
Kao prvo je istaknuo pravo na kulturu, te pojasnio „ne mislim samo na sveto pravo na obrazovanje – jer u previše krajeva svijeta mladima je to onemogućeno – nego i na činjenicu da danas pravo na kulturu znači njegovati mudrost, humano i humanizirajuće znanje. Prečesto smo uvjetovani banalnim i prolaznim primjerima života, što potiču na traganje jeftinog uspjeha, obezvređujući žrtvu, potičući stav da studij nije potreban ukoliko odmah ne da nešto konkretno. Ne, studij je potreban kako bi si postavljali pitanja, da nas ne anestezira banalnost, te se pronađe smisao u životu. Potrebno je izboriti se za pravo da ne prevagnu brojne sirene koje danas odvode od tog traženja. Vaš veliki zadatak je odgovoriti paralizirajućim refrenima kulturnog konzumizma s dinamičnim i snažnim odabirima, istraživanjem, znanjem i dijeljenjem”.
Papa je upozorio i na „lažnu kulturu” koja čovjeka svodi na škart, istraživanje svodi na profit, a znanost na tehniku, te potaknuo: „Podržavajmo zajedno kulturu po mjeri čovjeka, onu vrstu istraživanja koja priznaje zasluge i nagrađuje žrtve. Podržimo tehniku koja se ne pokorava trgovačkim ciljevima, te razvoj u kojem neće postati dozvoljeno sve ono što je pogodno”.
Kao drugo je istaknuo pravo na nadu. „Mnogi danas žive u samoći i nemiru, te osjećaju teško ozračje napuštenosti. Stoga, potrebno je dati prostora pravu na nadu: ono se sastoji u tome da se ne bude svakodnevno napadnut retorikom straha i mržnje. Pravo na to da se ne bude potopljen populističkim frazama i nemirnim širenjem lažnih vijesti. Pravo na postavljanje razumne granice crnoj kronici kako bi se čuo glas i tzv. ‘bijele kronike’, često prešućene”. Papa je pojasnio, kako je to „pravo mladih da ne žive u strahu za budućnost, da znaju da u životu postoje lijepe i trajne stvarnosti, u koje vrijedi uložiti svoj život. Pravo na vjeru u pravu ljubav, koja nije za jednokratnu uporabu, na vjeru da posao nije priviđenje, nego obećanje za svakoga koje treba ispuniti”. U tom je kontekstu dodao „kako bi bilo lijepo da su aule sveučilišta gradilišta nade, radionice bolje budućnosti, gdje se uči odgovornost prema sebi i prema svijetu. Osjećati odgovornost za budućnost naše zajedničke kuće. Ponekad prevladava strah. No današnja kriza ujedno je i velika šansa, izazov za inteligenciju i za slobodu svakoga, izazov koji treba prihvatiti kako bismo postali tvorci nade. Svatko od vas to može postati, za druge”.
Kao treće istaknuo je pravo na mir, jer „i to je pravo, dužnost, upisano u srce čovječanstva”, te nastavio: “Ovdje, na korijenima europskog sveučilišta, rado se prisjećam ovogodišnjeg obilježavanja 60 godina od Rimskih sporazuma, od početka Ujedinjene Europe. Nakon dva svjetska rata i zvjerskih nasilja među narodima, Unija je rođena kako bi branila pravo na mir. No danas, velike vizije mira nestaju pred mnogim interesima i nemalim brojem sukoba. Živimo neizvjesnu krhkost i teško je imati velike snove. Ali, molim vas, nemojte se bojati jedinstva. Neka pojedinačni i nacionalni razlozi ne unište hrabre snove utemeljitelja Ujedinjene Europe”. Pojasnio je, kako pritom ne misli samo na ljude velike kulture i vjere koji su za europski projekt dali svoj život, već „i na milijune osoba koje su izgubile život, jer nije bilo jedinstva i mira. Nemojte ih zaboraviti”.
Zazivamo “ius pacis”, kao pravo svih da ulaze u sučeljavanja, ali bez nasilja. Ponavljamo: nikad više rata, nikad više protiv drugih, nikad više bez drugih. Neka na svjetlo dana izađu interesi i često mračne spletke promicatelja nasilja, i utrke u naoružanju što svojim poslovima gaze mir, naglasio je.
Sveučilištarce je ohrabrio „ne vjerujte onima koji vam kažu da se uzaludno boriti, i da se ništa neće promijeniti. Nemojte se zadovoljiti malim snovima, već sanjajte na veliko. Vi mladi, imajte velike snove. I ja sanjam, i ne samo dok spavam, jer pravi se snovi sanjaju otvorenih očiju i ostvaruju na svjetlu dana. Obnavljam zajedno s vama san ‘novog europskog humanizma kojem je potrebno sjećanje, hrabrost i zdrava i humana utopija’, san o Europi-majci, što ‘poštuje život i nudi nadu života’, o Europi gdje ‘mladi dišu čisti zrak poštenja, vole ljepotu kulture i jednostavnog života, nezagađenog beskrajnim potrebama konzumizma, gdje su brak i djeca velika odgovornost i radost, a ne problem zbog pomanjkanja stabilnog posla’. Sanjam sveučilišnu i majčinsku Europu, koja će, sjećajući se vlastite kulture, djeci pružiti nadu i biti instrumentom mira u svijetu.”