Vatikan, (IKA) – Vrijeme je milosrđa – srž je govora pape Franje župnicima njegove Rimske biskupije, koje je 6. ožujka primio u Vatikanu. Mnogo je ljudi ranjeno materijalnim i duhovnim problemima; stoga su, prema Papinim riječima koje prenosi Radio Vatikan, svećenici pozvani prije svega liječiti rane. Papu je pozdravio vikar za grad Rim kardinal Agostino Vallini.
U cijeloj je Crkvi vrijeme milosrđa – tim je riječima rimski biskup započeo govor, koji je bio gotovo ispit savjesti, bratski podijeljen, i bogat svjedočanstvima iz osobnoga iskustva pastira u Buenos Airesu. Papa Franjo podsjetio je na dobro zapažanje svojega prethodnika blaženoga Ivana Pavla II., koji je uveo blagdan Božjega milosrđa, i proglasio svetom s. Faustinu Kowalsku. Karol Wojtyla imao je dobar predosjećaj da je ovo vrijeme milosrđa, a to je nešto o čemu valja ponovno razmišljati.
Danas sve prebrzo zaboravljamo, pa i Učiteljstvo Crkve, upozorio je Sveti Otac. Djelomično je to neizbježno, ali ne možemo zaboraviti važne sadržaje, važne intuicije i upute ostavljene Božjemu narodu. A jedna od tih jest intuicija Božjega milosrđa. Odredba je to koju nam je dao on, ali koja dolazi iz visine, rekao je Papa te istaknuo da je stoga na njima, službenicima Crkve, održavati živom tu poruku, i to ponajviše u propovijedanju i u gestama, u znakovima, pastoralnim odlukama, i djelima milosrđa.
Upitavši potom što za njih, svećenike, znači milosrđe, papa Franjo napomenuo je da je Isus pun nježnosti prema ljudima, posebno prema osobama koje su isključene iz društva, prema grešnicima, i bolesnima o kojima se nitko ne brine. Tako je, na sliku Dobroga Pastira, svećenik čovjek milosrđa i samilosti, blizak svojemu narodu i služitelj svima. To je pastoralno mjerilo koje bih želio snažno istaknuti: blizina! Blizina i služenje …, ponovio je Sveti Otac. Tkogod je ranjen u životu, na bilo koji način, može u njemu naići na pozornost i na slušanje.
Svećenik na poseban način pokazuje veliko milosrđe kada dijeli sakrament pomirenja, primijetio je Papa. Pokazuje ga u svojemu ponašanju, načinu na koji prihvaća osobu, kako ju sluša, savjetuje i odrješuje. A to proizlazi iz načina na koji on sam, osobno, živi taj sakrament, kako se prepušta da ga Bog Otac zagrli u ispovijedi, i ostaje u tom zagrljaju. Svećenik je pozvan to naučiti, imati srce koje se zna raznježiti.
“Aseptični”, svećenici, oni iz “laboratorija”, kod kojih je sve čisto i lijepo, ne pomažu Crkvi, upozorio je Sveti Otac. Crkvu danas možemo zamišljati kao “poljsku bolnicu”. Potrebno je liječiti rane! Brojne rane! Mnogo je ljudi ranjeno; materijalnim problemima, skandalima, pa i u Crkvi… Ima ljudi ranjenih iluzijama svijeta… Mi, svećenici, imamo biti tamo, blizu tih ljudi. Milosrđe znači, prije svega, liječenje rana, istaknuo je papa Franjo.
Osim toga, ima i skrivenih rana, i ljudi koji se udalje kako bi sakrili rane. Možda se udalje iskrivljena lica, protiv Crkve, ali u dubini nose ranu… i žele nježnost! Poznajete li rane svojih župljana? Naslućujete li ih? Jeste li im blizu, upitao je Papa.
Često nam se događa, nama svećenicima, da nam naši vjernici pripovijedaju kako su na ispovijedi naišli na vrlo “strogoga”, ili pak vrlo “popustljivoga” svećenika, napomenuo je potom Sveti Otac. To nije dobro. Normalno je da među ispovjednicima ima razlika u stilu, ali te se razlike ne mogu odnositi na bit, odnosno na zdravi moralni nauk i milosrđe, istaknuo je Papa te primijetio da ni strogi, ni popustljivi svećenik ne svjedoče Isusa Krista, jer ni jedan ni drugi ne preuzima na sebe brigu za osobu koju susreće.
Istinsko milosrđe, naime, preuzima na sebe brigu o toj osobi, pozorno ju sluša, te se poštujući ju, i u istini, približava njezinu stanju i prati ju na putu pomirenja. Da, to je naporno, rekao je Sveti Otac. Ali, svećenik koji je uistinu milosrdan, ponaša se poput dobroga Samarijanca, jer je njegovo srce sposobno za sažaljenje, njegovo je srce Kristovo!
Ni popustljivost ni strogost ne omogućuju rast svetosti. Ni jedno ni drugo ne posvećuju svećenika, ali ni vjernika. Milosrđe, naprotiv, prati put svetosti, i pomaže u njezinu rastu. Pastoralno trpljenje znači trpjeti zbog ljudi, i s njima, poput oca i majke koji trpe zbog djece. Kako bi te riječi učinio još snažnijima, Papa je uputio svećenicima nekoliko pitanja koja mu pomažu kada mu se obrati neki svećenik. Koliko nas plače pred trpljenjem nekog djeteta, pred uništenjem neke obitelji, pred mnogim ljudima koji ne pronalaze put… Plač svećenika… Plačeš li zbog svog naroda? Moliš li pred Svetohraništem zagovornu molitvu? Boriš li se s Gospodinom za svoj narod, kao što se Abraham borio? Postavit ću još jedno pitanje: kako završavaš svoj dan? S Gospodinom ili uz televizor? Kakav je tvoj odnos prema onima koji pomažu biti milosrdniji? Odnosno, kakav je tvoj odnos s djecom, sa starijim ljudima, s bolesnima? Znaš li ih pomilovati, ili se sramiš pomilovati nekog starca?
Nemoj se sramiti tijela svojega brata, rekao je Papa. Na kraju će nam biti suđeno po tomu kako smo se znali približiti svakom tijelu, biti bliski tijelu brata, poput dobroga Samarijanca. Na kraju vremena bit će dopušteno promatrati proslavljeno tijelo Kristovo samo onima koji se nisu stidjeli tijela svojega ranjenog i isključenog brata, zaključio je Sveti Otac.