Tbilisi, (IKA) – Papa Franjo jutros je na stadionu Meskhi u Tbilisiju slavio misu na kojoj se okupilo oko 6500 vjernika.
Među mnogim bogatstvima ove veličanstvene zemlje, rekao je Papa u svojoj homiliji, jedno se posebno – važnost žena. Kao što je sveta Terezija od Djeteta Isusa, koje se danas spominjemo, napisala: “one vole Boga u mnogo većem broju nego muškarci” (Autobiografija, Rukopis A, VI). Ovdje u Gruziji postoji veliki broj baka i majki koje neprestano brane i prenose vjeru koja je posijana u ovoj zemlji svete Nino; i donose svježu vodu Božje utjehe u nebrojenim situacijama jalovosti i sukoba.
Utjeha koja nam je potrebna, zbog nemira koji doživljavamo u životu, upravo je prisutnost Božja u našim srcima. Božja prisutnost u nama je izvor istinske utjehe, koja prebiva u nama, oslobađa nas od zla, donosi nam mir i uvećava radost. Iz tog razloga, ako želimo doživjeti njegovu utjehu, moramo Gospodina pustiti u svoj život. A da bi Gospodin stalno živio u nama, trebamo mu otvoriti vrata našeg srca, a ne ga držati vani. Postoje vrata utjehe koja uvijek moraju biti otvorena, jer Isus posebno voli ući kroz njih: Evanđelje koje čitamo svaki dan i nosimo ga sa sobom, naša tiha molitva u klanjanju, ispovijed, Euharistija. To su vrata kroz koja Gospodin ulazi i daje novi okus stvarnosti. Kad su vrata našeg srca zatvorena, njegovo svjetlo ne može ući, te sve ostaje u mraku. Tada se priklanjamo pesimizmu, stvarima koje nisu u redu, stvarnostima koje se nikad ne mijenjaju. Na kraju završimo zadubljeni u vlastitu tugu, u dubinama tjeskobe, izolirani. Ako s druge strane, širom otvorimo vrata utjehe, Gospodnja svjetlost ulazi, rekao je Papa.
Kad smo ujedinjeni, u zajedništvu, tada Božja utjeha djeluje u nama. Čak i kad trpi nevolju i odbacivanje, kršćanin je uvijek pozvan donijeti nadu u srca onih koji su odustali; poticati utučene; donijeti Isusovo svjetlo, toplinu njegove prisutnosti i njegova oproštenja koje nas obnavlja. Bezbroj ljudi trpi kušnje i nepravdu, i žive u tjeskobi. Naše je srce potrebno pomazanja Božje utjehe, koja ne odnosi naše probleme, ali nam daje snagu ljubavi, da mirno podnosimo bol.
Primati i donositi Božju utjehu: ovo poslanje Crkve je žurno. Draga braćo i sestre, odazovimo se: nemojmo se zakopati u ono što se krivo događa oko nas ili da se žalostimo zbog nedostatka sklada među nama. Nije dobro za nas naviknuti se na zatvorenost malih crkvenih “mikro-okruženje”; za nas je dobra razmjena širokih obzorja, obzorja otvorenih nadi; imati hrabrosti ponizno otvoriti svoja vrata i izići iz sebe.
Prava veličina čovjeka sastoji se u tome da bude ‘malen pred Bogom’. Jer Boga se ne spoznaje po velikim idejama i opsežnom studiju, nego prije kroz malenost ponizna srca punog povjerenja. Biti velik pred Svevišnjim ne zahtijeva nakupljanje časti i prestiža ili zemaljskih dobara i uspjeha, nego potpuno samo-ispražnjenje. Dijete nema što dati nego sve prima. Dijete je ranjivo, i ovisi o svom ocu i majci. Onaj koji postaje poput malog djeteta je siromašan u sebi, ali bogat u Bogu.
Djeca nemaju problema u razumijevanju Boga, imaju nas mnogo čemu poučiti: ona nam govore da On ostvaruje velike stvari kod onih koji mu ne pružaju nikakav otpor; koji su jednostavni i iskreni, bez dvoličnosti. Evanđelje nam pokazuje kako se velika čuda postižu s malim stvarima. To je iznenađujuća veličina Boga, Boga koji je pun iznenađenja i koji voli iznenađenja, uvijek živom držimo želju za tim, kao i povjerenje u Božja iznenađenja! To će nam pomoći da se sjetimo da smo stalno i prije svega Njegova djeca: ne gospodari svog života, nego Očeva djeca; ne autonomni i samodostatni odrasli, nego djeca koju uvijek treba podizati i zagrliti, koji su potrebni ljubavi i oprosta. Blago kršćanskim zajednicama koje žive tu istinsku evanđeosku jednostavnost! Siromašni u sredstvima, bogati su u Bogu. Blago pastirima koji se ne povode za logikom svjetovnog uspjeha, nego slijede zakon ljubavi: prihvaćanje, slušanje, služenje. Blago Crkvi koja se ne predaje kriterijima funkcionalizma i organizacijske učinkovitosti, niti brine o svom ‘imidžu’, rekao je Sveti Otac pozvavši na kraju sve da mole za milost jednostavna srca, srca koje vjeruje i živi u blagoj snazi ljubavi, da možemo živjeti u mirnom i potpunom povjerenju u Božje milosrđe.
Na kraju mise zahvalio je monsinjoru Pasottu na njegovim riječima koje je izrekao u ime latinske, armenske i siro-kaldejske zajednice. Pozdravio je i kaldejskog babilonskog patrijarha Saka te kaldejske biskupe, mons. Minassina te one koji su stigli iz susjedne Armenije. Također je pozdravio vjernike iz raznih dijelova Gruzije. Osim toga zahvalio se predsjedniku Gruzije i ostalim predstavnicima vlasti, dragim prijateljima iz Armenske apostolske Crkve kao i predstavnicima ostalih kršćanskih zajednica, te je na poseban način zahvalio prisutnim vjernicima Gruzijske pravoslavne Crkve. Zamolio je prisutne da se mole za njega te im je poručio kako će on moliti za njih.