Pariz, (IKA) – “Isključivo pozitivistička kultura koja bi na subjektivno područje, kao neznanstveno, premjestila pitanje Boga, bila bi kapitulacija razuma, poricanje njegovih najviših mogućnosti, pa stoga i propast humanizma, a posljedice bi toga mogle biti jedino teške. Ono što je utemeljilo europsku kulturu, potraga za Bogom i spremnost da ga se sluša, ostaje i danas temelj svake istinske kulture.” Bilo je to snažno upozorenje kojim je Papa 12. rujna zaključio dugo iščekivani govor svijetu kulture, izgovoren na College de Bernardins. Dvije su teme označile čitav govor: “monaška kultura” i spisi svetoga Pavla, oboje usmjereni na “Quaerere Deum”, na “traženje Boga”: pravi “filozofski stav”, koji se sastoji od “gledanja dalje od pretposljednjih stvari i traženja onih posljednjih, istinskih”. Upravo je “Quaerere Deum” povezalo početak i zaključak Papina govora. “U pometnji vremena u kojima se činilo da ništa neće opstati, oni su htjeli učiniti ono bitno: zauzeti se kako bi pronašli ono što vrijedi i ostaje zauvijek, kako bi našli sam Život”, kazao je Benedikt XVI. govoreći o “naravi zapadnoga monaštva”. “Quaerere Deum – tražiti Boga i dozvoliti da nas on nađe: to danas nije ništa manje potrebno negoli u prošlim vremenima”, dodao je na koncu.
“Izvori zapadne teologije” i “korijeni europske kulture” povezani su “s monaškom kulturom, odnosno s djelovanjem monaha koji su “bili u potrazi za Bogom”, rekao je Papa na početku svoga govora u College des Bernardines, koji je kardinal Lustiger zamislio kao “centar za dijalog između kršćanske mudrosti i kulturalnih, intelektualnih i umjetničkih struja suvremenoga društva”. Benedikt XVI. je zahvalio i izaslanicima francuske muslimanske zajednice “što su prihvatili sudjelovati na susretu” i kojima je uputio svoje “najljepše željeu povodu ramazana koji je u tijeku”. “Potraga za Bogom ima po svojoj nutarnjoj potrebi zahtijeva kulturu riječi”, objasnio je Papa koji se zaustavio i na autentičnom značenju pojma “erudicija”, koji je protumačio kao “odgoj s konačnim ciljem da čovjek nauči služiti Bogu”, što “podrazumijeva i odgoj razuma na temelju kojega čovjek uči među riječima razlučiti Riječ”. Važna je i glazba i pjesma, jer je “kultura pjesme i kultura postojanja”, a iz takve “istinske ljepote” rođena je “velika zapadna tradicija glazbe”. “Loše izvedene pjesme”, prema Papi, obrušavaju čovjeka u “zonu različitosti”, u “udaljenost od Boga” u kojoj čovjek “postaje različit ne samo od Boga, nego i od sebe samoga”.
“Bilo bi pogubno kad bi europska kultura danas mogla razumjeti slobodu već samo kao potpuno odsustvo spona i s time neizbježno pogodovala fanatizmu i samovolji. Potpuni nedostatak spona i samovolja nisu sloboda, nego njezino uništenje”. Istkanuo je to Papa koji je u svome govoru svijetu kulture citirao spise svetoga Pavla (posebice 2Kor 3,17) želeći protumačiti da se “riječju o Duhu i o slobodi otvara ogromno obzorje, ali u isto vrijeme postavlja se i jasna granica samovolji i subjektivnosti”. Za Benedikta XVI., doista, “kršćanstvo nije jednostavno religija knjige”, jer “među riječima razlučuje Riječ, sam Logos”: ova “posebna struktura” Biblije, koja “je uvijek nov izazov za svaki naraštaj”, “isključuje sve što se danas naziva fundamentalizmom”. “Duh je Krist, a Krist je Gospodin koji nam pokazuje put”, dodao je Benedikt XVI., prema kojem “ova napetost između spona i slobode, koja nadilazi književni problem tumačenja Pisma, odredio je i misao i djelovanje monaštva te duboko oblikovao zapadnu kulturu. Ona se – nastavio je – ponovno postavlja pred naš naraštaj kao izazov pred polovima subjektivne samovolje, s jedne strane, i fundamentalističkog fanatizma, s druge.
“Monaštvo, uz kulturu riječi, čini i kultura rada, bez koje razvoj Europe, njezin ethos i njezino oblikovanje svijeta nisu zamislivi”. Uz “kulturu riječi”, prema papi našem je kontinentu potrebna i “kultura rada”, a njegov je govor na College des Bernardins nastavljen u odnosu na te dvije teme. Taj ethos, naglasio je Sveti Otac zastajući nad značenjem “kulture rada” – morao bi međutim uključiti volju da se sve učini kako bi rad i čovjekov utjecaj na povijest bili oblik suradnje sa Stvoriteljem, uzimajući od njega mjeru”. “Gdje ta mjera ponestane, a čovjek uzdigne sebe sama do bogolikog stvoritelja – upozorio je Papa – oblikovanje svijeta može se lako pretvoriti u njegovo uništenje”. Kršćanski Bog, dakle, različit je od boga grčko-rimskoga svijeta koji “nije poznavao Boga Stvoritelja” i čije se vrhovno božanstvo “nije moglo uprljati ruke reakcijom materije”. U kršćanskom poimanju, naprotivn, “Bog radi; nastavlja raditi na i oko povijesti ljudi. U Kristu On ulazi kao Osoba u mučan rad na povijesti. Sam je Bog Stvoritelj svijeta, a stvaranje još nije dovršeno”.
Kršćani u prvoj Crkvi nisu svoje misionarsko naviještanje promatrali kao promidžbu, koja bi trebala poslužiti povećanju vlastite skupine, nego kao nutarnju potrebu koja proizlazi iz naravi njihove vjere: Bog u kojega su vjerovali bio je Bog sviju, Bog jedan i istiniti koji se pokazao u povijesti Izraela i konačno u svome Sinu, dajući time odgovor koji se odnosi na sve i koji, u svojoj nutrini, svi ljudi iščekuju”. Dio je to papinog govora posvećenog univerzalnoj naravi kršćanskoga navještaja, u uskoj vezi s univerzalnom naravi razuma prisutna u čovjeku. “Univerzalnost Boga i univerzalnost razuma otvorenoga prema Njemu – objasnio je tako Benedikt XVI. – predstavljali su za njih poticaj ali i obvezu za naviještanje. Za njih vjera nije predstavljala kulturalni običaj, koji se u različitim narodima razlikuje, nego je pripadala području istine koja se na sve jednako odnosi”. Za kršćanstvo, drugim riječima, “mora postojati navještaj koji se obraća čovjeku stvarajući tako u njemu uvjerenje koje se može preobraziti u život”. “Klasičan” izričaj te “potrebe kršćanske vjere da postane priopćiva drugima” čita se u Pavlovoj poslanici: “Budite uvijek spremni odgovoriti svima koji vas zapitaju o razlogu (logos) nade koja je u vama”.
“U izvorištu svega mora biti ne iracionalnost, nego kreativan Razum; ne slijepi slučaj, nego sloboda”, rekao je Papa, koji je u zaključnom dijelu govora svijetu kulture primijetio da je “novost kršćanskoga navještaja mogućnost da sada svim narodima kaže: On se objavio”. No to “nije slijepa činjenica”, nego “razumna činjenica”, kojoj je potrebna “poniznost razuma” da bi bila prihvaćena, poniznost čovjeka koji odgovara poniznosti Božjoj”. Odatle i trajna aktualnost kršćanskoga navještaja, čija se “temeljna struktura” nalazi u govoru svetoga Pavla na Areopagu, i analogija, “premda u različitosti”, između “naše današnje situacije” i one koju je sveti Pavao našao u Ateni: “Naši gradovi – zaključio je papa – nisu više ispunjeni likovima i slikama mnogobrojnih božanstava. Za mnoge, Bog je doista postao veliki Nepoznati. No kako je tada iza brojnih likova bogova bilo sakriveno i prisutno pitanje o nepoznatom Bogu, tako je i sadašnja odsutnost Boga zaokupljena pitanjem koje se odnosi na Njega”.