Krakov, 9. 6. 1997. (IKA) – Papa je 8. lipnja boravio u Krakovu, gdje je do izbora za Petrova nasljednika bio nadbiskup metropolit. Ujutro se u nadbiskupskom dvoru sastao s poljskim premijerom Cimoszewicem, političarom iz Saveza lijevih demokrata. U 10.30 održao je veliko euharistijsko slavlje na širokom proplanku “Blonia Krakowska”. U sklopu tog slavlja proglasio je svetom dosad blaženu kraljicu Jadvigu.
Sveta kraljica Jadviga živjela je od 1374. do 1399. Bila je kći hrvatskog, ugarskog i poljskog kralja Ljudevita, iz francuske i napuljske dinastije Anžuvinaca, i Jelisave Kotromaničke, kćeri velikog bosanskog vladara Stjepana II. Kotromanići su bili u tijesnim rodbinskim vezama s plemićkim rodom Šubića, Jelisavina majka bila je poljska princeza. Nakon očeve smrti 1382, poljsko plemstvo prihvatilo je djevojčicu Jadvigu za svoju kraljicu. Kad joj je bilo 12 godina udala se za litavskoga velikog kneza Vladislava Jagela. Tada je on primio krštenje, postao i poljskim kraljem, i počelo je pokrštenje cijele Litve. Na njezinu molbu papa osniva nadbiskupiju u Vilnu. U Pragu je ustanovila zavod za litavske teologe, u Krakovu samostan za ukrajinske benediktince. Njezinom je zaslugom 1397. utemeljen teološki fakultet i time obnovljeno i u cijeloj Europi priznato krakovsko sveučilište, koje je poznato pod nazivom “Jagelonsko sveučilište”. Za potrebe sveučilišta je među ostalim darovala svoje zlatno kraljevsko žezlo, te je nakon toga nosila drveno. Za nju je kraljevati značilo služiti, a ne isticati se. Organizirala je skrb za siromahe i bolesnike. Štitila je ugrožene kmetove pred nasilnim plemićima i pred svojim mužem. Umrla je u 25. godini života, nakon prvog poroda.
Ivan Pavao II. ističe da je ona povezala više europskih zemalja koje će se zatim naći povezane vladarima iz dinastije Jagelovića. Bio je to pojas katoličkih zemalja od Baltika do Jadrana. Jadviga je znala povezati ljubav prema domovini iz koje je potekla i Poljskoj kao svojoj drugoj domovini. Poljaci se njome ponose, Madžari ne zaboravljaju da je bila njihova princeza, a Hrvati pamte ne samo da je bila kći i njihova kralja, nego također unuka katoličkoga bosanskog vladara. Tako Ivan Pavao II. utvrđuje svoje poimanje rodoljublja koje je slobodno od uskogrudnog nacionalizma. Pripadnost se ne mjeri ‘čistoćom krvi’ nego prihvaćanjem naroda i zauzimanjem za narod. Jadviga je također znak Papina i uopće katoličkog poimanja Europe kao zajednice naroda nerazmrsivo povezane kulturnim, religijskim, gospodarskim i političkim zajedništvom.
Zanimljivo je rješenje našla Kongregacija za proglašenje svetaca. Ustanovili su da je postojalo njezino javno štovanje prije godine 1534. Tek nakon te godine se za proglašenje traži službeni postupak kakav danas provode u Rimu.
To je značilo da već jest blaženica, a i papa Ivan Pavao II. znao ju je spominjati kao blaženicu. Slučaj je zanimljiv i za nas Hrvate. Koliko li je naših mučenika i drugih svetaca narod slavio prije te prijelomne godine 1534? Koliko li bismo ih još mogli slaviti kao blaženike i svece ne čekajući novo proglašenje postupkom koji je ozakonjen tek spomenute godine? Drugi katolički narodi to očito znaju, pa slave mnoge svoje svece koji nikad nisu na suvremeni način kanonizirani. U tu skupinu blaženika i svetaca spadaju dakako svi kršćanski mučenici iz prvih stoljeća, svi apostoli i njihovi učenici, svi sveti oci ranog kršćanstva i mnogi drugi.