njima svaki se čovjek dobre volje mora obratiti i čuti krik patnika”.
Havana, 25. 1. 1998. (IKA) – Nakon svečane mise s krunjenjem “Naše Gospe od Milosrđa iz El Cobrea” u Santiagu de Cuba, leta za Havanu i kratkog predaha u tamošnjoj apostolskoj nuncijaturi, papa Ivan Pavao II. pohodio je svetište sv. Lazara gdje se susreo sa “svijetom patnje”, u havanskoj četvrti El Rinc(n.
Svetište sv. Lazara je glavnim hodočasničkim mjestom na zapadu Kube. Vjernici hodočaste tamo i iz najudaljenijih mjesta, kako bi svojim kućama ponijeli svetu vodu koja izvire iza crkve. Sučelice crkvi nalazi se prihvatilište za gubavce, koje nosi ime poznatoga kubanskog dermatologa Guillerma Fern(ndeza Hern(ndeza-Baquera. U bolnici se trenutno nalazi 190 gubavaca, koje njeguje 11 redovnica Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, uz svesrdnu pomoć oko 220 osoba, bilo liječnika bilo bolničkog osoblja. To je mjesto poznato i zbog nedalekog prihvatilišta za oboljele od AIDS-a.
U samom svetištu sv. Lazara, Papu je dočekalo stotinjak bolesnika, s redovnicama i predstavnicima bolničkog osoblja. Nakon Papina liturgijskog pozdrava i molitve sv. Lazaru, Svetog Oca pozdravio je nadbiskup San Crist(bala de la Habane, kardinal Jaime Lucas Ortega y Alamino.
U svojoj je propovijedi papa Ivan Pavao II., između ostalog, istaknuo: “U mom pohodu ovoj časnoj zemlji, nije mogao izostati niti susret sa svijetom patnje, jer je Krist vrlo bliz onima koji trpe. Pozdravljam vas od svega srca, dragi bolesnici, smješteni u obližnjoj bolnici doktora Guillerma Fern(ndeza Hern(ndeza-Baquera, koji danas ispunjavate ovo svetište sv. Lazara, Gospodinova prijatelja. Preko vas želim pozdraviti također sve ostale kubanske bolesnike, starce koji su usamljeni, one koji trpe na tijelu i duši. Svojom rječju i naklonošću želim doći svima, sljedeći Gospodinovo ohrabrenje: ‘Bijah… bolestan i pohodili ste me’. Prati vas ljubav Pape, solidarnost Crkve i bratska toplina muževa i žena dobre volje.”
Nakon pozdrava i zahvale redovnicama Milosrdnicama te bolničkom osoblju, Sveti Otac je nastavio: “Dolazim kao hodočasnik istine i nade u svetište sv. Lazara, kao svjedok, na vlastitom tijelu, značenja i vrijednosti koje ima patnja kada se prihvaća u pouzdanom pribiližavanju Bogu ‘bogatom milosrđem’. Ovo je mjesto Kubancima sveto, jer ovdje doživljavaju milost oni koji se s vjerom obraćaju Kristu s onom sigurnošću koju je posjedovao sv. Pavao: ‘Sve mogu u onome koji me jača’. (…) Draga braćo, svako ljudsko biće doživljava u svom životu, na ovaj ili onaj način, bol i patnju, te ne može izbjeći pitanje o njima. Bol je tajna koju razum često ne može dohvatiti. On je dijelom tajne ljudske osobe koja se objašnjava samo u Isusu Kristu koji čovjeku objavljuje njegov identitet. Samo počinjući od njega moći ćemo naći smisao svega onoga što je ljudsko. ‘Patnja’, kao što sam napisao u apostolskoj pobudnici Salvifici doloris, se ne može preobraziti i promijeniti izvanjskom milošću, već iznutra. No taj se unutarnji proces ne događa uvijek na jednaki način. Krist, naime, ne odgovara izravno i na apstraktni način na to ljudsko pitanje glede smisla patnje. Čovjek čuje njegov spasenjski odgovor malo pomalo, kako postaje i sam sudionikom Kristovih patnji. Odgovor koji dolazi putem takvog sudjelovanja (…) je (…) poziv…: ‘Slijedi me’ Dođi! Sudjeluj svojom patnjom u djelu spasenja svega svijeta, koje se vrši po mojoj patnji. Po mojemu križu’.
To je istinsko značenje i vrijednost bola, fizičkih, moralnih i duhovnih patnji. To je Radosna vijest koju vam želim priopćiti. Na ljudski upit, Gospodin odgovara pozivom, posebnim zvanjem koje svoj temelj ima u ljubavi. (…) Isus Krist stao je na čelo križnog puta: prvi je trpio. On nas ne gura u patnju, već je dijeli s nama i želi da život imamo i da ga imamo u obilju. Bol se preobražava kada u sebi doživimo blizinu i solidarnost živog Boga. (…) Iz te sigurnosti stječe se unutarnji mir, a iz duhovne, vedre i duboke radosti, koja proizlazi iz ‘Evanđelja patnje’, izvlači se spoznaja o veličini i dostojanstvu čovjeka koji velikodušno trpi i daruje vlastiti bol ‘kao živu žrtvu, svetu i Bogu ugodnu’. Na taj način, onaj koji trpi nije teret za druge već pridonosi njihovom spasenju svojom patnjom.
Patnja nije samo fizičke naravi, kao što to može biti bolest. Postoji i patnja duše, ona koju doživljavaju odbačeni, progonjeni, zatočeni zbog različitih zlodjela ili zbog savjesti, zbog njihovih mirotvornih zamisli koje nisu prihvaćene. Ovi posljednji trpe odbacivanje i kaznu na koju ih njihova savjest ne osuđuje, dok se istodobno žele uključiti u djelatni život gdje bi mogli izraziti i ponuditi vlastito mišljenje s poštivanjem i snošljivošću. Hrabrim na promicanje napora s ciljem ponovnoga društvenog prihvaćanja zatvorenika. Bio bi to čin izrazite ljudskosti i sjeme pomirenja koje služi na čast vlasti koja ga promiče i istodobno jača mirni suživot u zemlji. Svim zatvorenicima, njihovim obiteljima koje trpe zbog odvojenosti i teže ponovnom ujedinjenju, šaljem srdačni pozdrav, potičući ih da se ne predaju pesimizmu i obeshrabrenju. (…)
Kršćanski proteg patnje ne svodi se samo na njegovo duboko značenje i otkupiteljsko obilježje. Bol poziva na ljubav, tj. mora rađati solidarnošću, požrtvovnošću, velikodušnošću u onima koji trpe i u onima koji se osjećaju pozvanima da im služe i pomognu u njihovim patnjama. Prispodoba o dobrom Samaritancu, koju nam prikazuje Evanđelje solidarnosti prema bližnjemu koji trpi, ‘postala je jednim od glavnih dijelova moralne kulture i sveopće ljudske civilizacije’. (…) Rječitost prispodobe o dobrom Samaritancu, kao i cijelog Evanđelja, jest: čovjek se mora osjetiti osobno pozvanim svjedočiti ljubav u boli. (…)
Sve se to odnosi na fizičke patnje, no još više vrijedi za mnogostruke moralne i duševne patnje. Zato, kada neka osoba trpi u duši ili kada duša nekog naroda trpi, bol mora pozvati na solidarnost, pravdu, izgradnju civilizacije istine i ljubavi. Rječiti znak volje za ljubavlju pred bolom i smrću, zatočeništvom i osamljenošću, nasilnim obiteljskim odjeljenostima ili iseljavanju koje razdvaja obitelji, mora biti činjenica da svako društveno tijelo, svaka javna ustanova, kao i sve osobe s odgovornošću na zdravstvenom planu, na području skrbi za potrebne i ponovni odgoj zatočenika, poštuju i učine sve da se poštuju prava bolesnika, isključenih, zatvorenih i njihovih obitelji, tj. da se poštuju prava svakog čovjeka koji trpi. (…)
Ravnodušnost pred ljudskim bolom, pasivnost pred razlozima koji uzrokuju patnje tog svijeta, nepravodobna pomoć koja ne liječi duboko rane osoba i naroda, teški su propusti. Pred njima svaki se čovjek dobre volje mora obratiti i čuti krik patnika. (…)
Pod križem, s raširenim rukama i probodenim srcem stoji naša Majka, Djevica Marija, naša Gospa Žalosna i Gospa od Utjehe, koja nas prihvaća u svoje majčinsko krilo puno milosti i milosrđa. Ona je sigurni put prema Kristu, našem miru, našem životu, našem uskrsnuću. Marija, Majka patnika, milosrđe umirućih, topla utjeha obeshrabrenih: svrni svoj pogled prema svojoj kubanskoj djeci koja prolaze kroz teško iskušenje i pokaži im Isusa, blagoslovljeni plod svoje utrobe!”, završio je Sveti Otac.