Zadar, (IKA) – Knjiga “Pape i hrvatski književni jezik u XVII. st.” dr. Stjepana Krasića, redovitog profesora crkvene povijesti i metodologije znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu, predstavljena je 21. rujna u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. O knjizi su govorili prof. dr. Mile Mamić, dr. fra Bernardin Škunca i sam autor.
“Hrvatski među šest svjetskih jezika”, kako stoji u podnaslovu knjige, Krasićevo je znanstveno otkriće i novost, sadržano u činjenici da je vrhovna vlast Katoličke crkve u 17. st. htjela uvesti hrvatski jezik kao obavezni predmet na tada najpoznatijim europskim učilištima, u vrijeme kad su se u Domovini tek postavljali njegovi temelji. Dekreti pape Grgura XV. i Urbana VIII. propisuju da se na sveučilištima u Bologni, Padovi, Beču, Koelnu, Parizu, Madridu i drugdje, pored latinskoga, grčkog, hebrejskog, aramejskog i arapskog, koji su zadužili svjetsku kulturu, uči još i hrvatski. U dekretima se također propisuju najstrože crkvene kazne suspenzije svim rektorima i profesorima koji ne bi proveli tu odredbu. Te papinske dekrete i reakcije na njih u izvorniku i hrvatskom prijevodu autor donosi u svojoj knjizi u Prilozima. To Krasićevo otkriće dokazuje “nevjerojatnu afirmaciju hrvatskog jezika kao jezika visoke kulture i znanosti, iste razine i ugleda koji su dotad uživali ostali najvažniji jezici”. Bilo je to, istaknuo je autor, prvi put u povijesti da se jezik jednog malog naroda uči na najvišoj razini u inozemstvu i da je uvršten u nastavni program najpoznatijih europskih sveučilišta, u vrijeme kad se u domovini nije predavao niti imao sav potreban znanstveni instrumentarij. Krasićeva knjiga sastoji se od 17 poglavlja u kojima opisuje političke prilike u hrvatskim krajevima u 17. st., pokret katoličke obnove nakon Tridentskog sabora, ulogu crkvenih redova u katoličkoj obnovi, istraživanje učenja stranih jezika na crkvenim učilištima te hrvatsku jezičnu problematiku.
Autor je istaknuo da “zvuči paradoksalno da je hrvatski jezik u inozemstvu bio mnogo prije proučavan nego u domovini, da su ga stranci mnogo više cijenili nego sami Hrvati i da je svoju najveću afirmaciju doživio još prije nego je bio službeno definiran i standardiziran”.