Predraga braćo i sestre!

1. Medu pokorničkim vježbama što ih Crkva predlaže osobito u ovo korizmeno doba nalazi se post. On predstavlja osobitu trijeznost u uzimanju hrane, ne zaboravljajući potrebe organizma. Riječ je o drevnom obliku pokore koji nije izgubio svoje značenje, nego ga možda upravo treba otkriti, posebno u onom dijelu svijeta i u onim sredinama gdje je ne samo hrane u izobilju, nego se čak susrećemo s bolestima do kojih dolazi zbog uzimanja previše hrane.
Razumije se da je pokornički post nešto sasvim drugo od terapeutske dijete. Ali se na svoj način može smatrati duševnom terapijom. Kad je post znak obraćenja, on olakšava unutrašnji napor da se čovjek otvori Bogu. Postiti znači sebi samima potvrditi ono što je Isus uzvratio Sotoni koji ga je napastovao na izmaku četrdesetdnevnog posta u pustinji. “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Mt 4,4).

2. U naše doba, osobito u društvima blagostanja, teško se prihvaća smisao tih evanđeoskih riječi. Konzumizam, namjesto da utaži potrebe, izaziva uvijek nove, te često urađa neumjerenim aktivizmom. Kao da je sve nužno i neodgodivo, a time se upada u opasnost ne imati više vremena da bi bar malo čovjek bio sa samim sobom.
Više je nego ikada suvremeno upozorenje sv. Augustina: “Pronađi se u sebi”. Da, trebamo ponovno uđi u sebe, želimo li sebe pronaći. U pitanju je ne samo naš duhovni život nego i sama osobna obiteljska i društvena ravnoteža.
Pokornički post, među drugim svojim značenjima, upravo nam pomaže u tom ponovnom osvajanju vlastite unutrašnjosti. Napor oko umjerenosti u jelu proteže se i na drugo što nam nije nužno te je velika potpora duhovnome životu. Trijeznost, sabranost i molitva idu zajedno.
To se načelo može korisno primijeniti na služenje sredstvima javnog priopćivanja. Ta javna glasila bez sumnje su korisna, ne smiju postati “gospodari” našega života. U kolikim li obiteljima televizor nadomješta mjesto da potiče razgovor među osobama! Stanoviti “post” bi i na tom području mogao biti spasonosan, bilo radi posvećivanja više vremena razmišljanju i molitvi, bilo za njegovanje međuljudskih odnosa.

3. Predraga braćo i sestre, pođimo u školu Blaženoj Djevici. Evanđelje pripovijeda kako je ona u svom srcu razmišljala o događajima svoga života (usp. Lk 2, 19), tražeći ondje ostvarenja Božjega nauma. Marija je uzor na koji se svi trebamo ugledati. Molimo je da nam priopći tajnu onoga “duhovnog posta” koji nas oslobađa od robovanja stvarima, dušu nam jaca da bude uvijek spremna za susret s Gospodinom.