OČINSTVO I MAJČINSTVO – POZIV KOJI SE MORA ŽIVJETI KAO JEDINSTVENA ODGOVORNOST PRED BOGOM

Spolni značaj tjelesnosti sastavni je dio božanske namisli: odbaciti je znači poniziti rađanje na tehnički kontroliranu ‘re-produkciju’ primjerka neke vrste, istaknuo je među ostalim papa Ivan Pavao II. primivši u petak, 27. kolovoza, u dvorištu papinskog dvora u Castel Gandolfu sudionike Međunarodnoga znanstvenog tjedna koji je priredio Papinski institut za brak i obitelj Ivan Pavao II. Pozdravljajući na početku sudionike skupa, među kojima su bili i rektor Papinskoga lateranskog sveučilišta i predsjednik tog Instituta mons. Angelo Scola, te kardinali Camillo Ruini i Alfonso L(pez Trujillo, Papa je istaknuo kako od svog nastanka prije osamnaest godina Institut ima za glavnu zadaću produbljivati božanski naum o osobi, braku i obitelji, ‘povezujući teološku, filozofsku i znanstvenu misao sa stalnom pozornošću prema skrbi za duše’ vršeći hvalevrijednu službu putem svojih odsjeka u Rimu, Washingtonu i Ciudad de Mexicu, te putem akademskih centara u Cotonou u Beninu, Salvadoru de Bahiai u Brazilu i Changanacherryju u Indiji. Evo i ostalih naglasaka iz Papina govora:

Očinstvo i majčinstvo, prije no izraz ljudske slobode, sačinjavaju protegu poziva upisanog u bračnu ljubav koji se mora živjeti kao jedinstvena odgovornost pred Bogom, prihvaćajući djecu kao njegov dar (usp. Post 4,1), u štovanju onog očinstva ‘od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji’ (Ef 3,15). Ukloniti tjelesno posredovanje iz bračnoga čina, kao mjesta iz kojeg može nastati novi ljudski život, znači poniziti rađanje kao suradnju s Bogom stvoriteljem na tehnički kontroliranu ‘re-produkciju’ primjerka neke vrste i izgubiti jedinstveno osobno dostojanstvo djeteta (usp. Donum Vitae, II, B/5). Doista, samo kada se u cjelini poštuju bitne značajke bračnoga čina, kao osobnog, ujedno tjelesnoga i duhovnog, darivanja bračnih drugova, istodobno se poštuje i osoba djeteta i očituje se njegovo porijeklo od Boga, izvora svakog dara.
Kada se, nasuprot tome, prema vlastitom tijelu, spolnoj različitosti u njega upisanoj i samoj sposobnosti rađanja odnosi kao prema čisto manje vrijednim biološkim činjenicama, podložnim manipulacijama, poriče se granica i poziv tjelesnosti te se tako očituje pretpostavka koja, osim subjektivne namjere, predstavlja nepriznavanje vlastitog bića kao Božjeg dara.
Želim sada zajedno s vama usmjeriti pogled prema budućnosti, polazeći od žurnosti koje se danas na tome području predstavljaju poslanju Crkve i, stoga, samome Vašem Institutu. U odnosu na prije osamnaest godina, kada je započeo Vaš akademski hod, izazov posvjetovnjačenog mentaliteta istini o osobi, bračnom zajedništvu i obitelji postao je, u određenom smislu, još korjenitiji. Nije više riječ samo o dovođenju u pitanje pojedinih moralnih odredbi spolne i obiteljske etike. Slici žene/muškarca vlastite naravnome razumu i, osobito, kršćanstvu, suprotstavlja se alternativna antropologija. Ona odbacuje činjenicu, upisanu u tjelesnost, da spolna različitost ima identificirajući značaj za osobu; kao posljedica toga u krizi se našlo poimanje obitelji, utemeljeno na nerazrješivosti ženidbe između žene i muškarca, kao prirodne i osnovne stanice društva. Očinstvo i majčinstvo shvaćaju se samo kao privatni pothvat, koji se ostvaruje i primjenom biomedicinskih tehnika, koje mogu ne uzeti u obzir izvršenje bračnog čina. Tako se traži neprihvatljiva ‘podjela između slobode i naravi’, koje su nasuprot tome ‘skladno uzajamno povezane i prisno udružene jedna s drugom’ (Veritatis Splendor, 50).
U stvarnosti, spolni značaj tjelesnosti sastavni je dio iskonske božanske namisli, prema kojoj su muškarac i žena stvoreni na sliku i priliku Božju (Post, 1, 27) i pozvani ostvariti, vjerno i slobodno, nerazrješivo i plodno, zajedništvo osoba kao odraza bogatstva trojstvene ljubavi (usp. Kol 1, 15-16).
Pred tim izazovima Crkva nema drugog puta nego upraviti pogled Kristu, Otkupitelju čovjeka i punini objave… Produbiti do kraja Božji naum o braku i obitelji, zadaća je u kojoj ćemo se morati svi zauzeti s obnovljenom snagom na početku trećeg tisućljeća.
Razmišljanje o osobi, braku i obitelji produbljuje se posvećujući osobitu pozornost odnosu između osobe i društva. Kršćanski odgovor na promašaj individualističke i kolektivističke antropologije iziskuje ontološki personalizam ukorijenjen u analizi primarnih obiteljskih odnosa. Razumnost i sposobnost uspostavljanja odnosa ljudske osobe, jedinstvo i različitost u zajedništvu i sastavna polarnost muškarca i žene, tijela i duha te pojedinca i zajednice
su-bitne (ko-esencijalne) su i nerazdjeljive protege. Razmišljanje o osobi, braku i obitelji u konačnici se uglavljuje u Društveni nauk Crkve, te postaje jedan od njegovih najčvršćih temelja.
Ti i ostali pogledi moraju se razviti prema dvostrukoj metodi. S jedne strane je nezaobilazno krenuti od jedinstva Božjeg nauma o osobi, braku i obitelji. Jedino to polazište omogućit će da nauk koji nudi Institut ne bude jednostavno uspoređivanje onoga što teologija, filozofija i humanističke znanosti kažu o tim pitanjima. Iz kršćanske objave izvire odgovarajuća antropologija i sakramentalna vizija braka i obitelji, koja na dijaloški način umije uzajamno djelovati s rezultatima istraživanja filozofske i humanističkih znanosti. To izvorno jedinstvo također je u temelju zajedničkoga djelovanja predavača različitih predmeta i omogućuje interdisciplinarno istraživanje i nauk koji za objekt imaju ‘unum’ osobe, braka i obitelji produbljenih, iz različitih i komplementarnih vidika, osobitim metodologijama.
S druge strane ističe se važnost triju tematskih područja na kojima su na konkretni način organizirani svi znanstveni kurikulumi Instituta. Sva tri ta područja nužna su za potpunost i povezanost Vašega istraživačkog rada. Kako ne uzeti u obzir ‘ljudski fenomen’ predstavljen od različitih znanosti? Kako se odreći proučavanja slobode, stožera svake antropologije i ulaznih vrata izvornih ontoloških pitanja? Kako se odreći teologije u kojoj se narav, sloboda i milost promatraju u jasnom jedinstvu, u svjetlu Kristova otajstva? U tome se sastoji sustavno polazište cjelokupnog Vašeg djelovanja, budući da “misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi” (Gaudium et spes, 22). (sa)

2