Dana 21. veljače papa Franjo primio je u Dvorani Clementini Apostolske palače u Vatikanu u audijenciju sudionike šestog Međunarodnog foruma “Migracije i mir” koji se održavao u Rimu 21. i 22. veljače. Skup su organizirali Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, Scalabrini International Migration Network (SIMN) i Zaklada Konrad Adenauer.
U nastavku objavljujemo govor koji je Papa uputio sudionicima audijencije:

Poštovane dame i gospodo,
upućujem svakom od vas svoj srdačan pozdrav, uz izraze dubokog poštovanja prema vašem neprocjenjivom radu. Zahvaljujem nadbiskupu Tomasiju na njegovim lijepima riječima i dr. Pötteringu za njegovo obraćanje. Zahvalan sam i za tri svjedočanstva koja živo dočaravaju temu ovog foruma: “Integracija i razvoj: od reakcija do akcije”. Naime, nije moguće tumačiti sadašnje izazove suvremenih migracijskih kretanja i izgrađivanja mira bez uključivanja binoma “razvoj i integraciju”: upravo zbog toga sam osnovao Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, unutar kojeg se jedan Odjel bavi isključivo problemima migranata, izbjeglica i žrtava trgovine ljudima.

Migracije, u svojim različitim oblicima, nisu nova pojava u povijesti čovječanstva. One su ostavile svoj duboki trag u svakom dobu, potičući susret između naroda i rađanje novih kultura. U svojoj suštini, selilaštvo je izraz duboke želje za srećom svakog ljudskog bića, sreće koja se traži i kojoj se teži. Za nas kršćane, čitav ljudski život je putovanje prema našoj nebeskoj domovini.

Početak ovog trećeg tisućljeća je snažno obilježen migracijskim kretanjima koja, u smislu podrijetla, tranzita i odredišta, uključuju praktički gotovo sve dijelove svijeta. Nažalost, u većini slučajeva riječ je o prisilnim seljenjima, uzrokovanim sukobima, prirodnim katastrofama, progonima, klimatskim promjenama, nasiljima, ekstremnim siromaštvom i nehumanim životnim uvjetima: “Impresivan je broj osoba koje se sele s jednog kontinenta na drugi, kao i onih koje mijenjaju boravište unutar granica vlastitih zemalja i vlastitih zemljopisnih područja. Današnji migracijski valovi predstavljaju najveće seljenje osobâ, ako ne i narodâ, u povijesti” (Poruka za 100. Svjetski dan selilaca i izbjeglica, 5. kolovoza 2013.).

S obzirom na tu složenu panoramu, osjećam dužnost izraziti posebnu zabrinutost zbog prisilne naravi mnogih suvremenih migracijskih kretanja, koja povećava izazove koji se postavljaju pred političku zajednicu, civilno društvo i Crkvu i traži da se još hitnije odgovori na te izazove na koordiniran i djelotvoran način.

Naš se zajednički odgovor može uobličiti sa četiri glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati.

Prihvatiti: “Odbacivanje je stav koji nam je svima zajednički i koji nas navodi na to da u bližnjemu ne gledamo brata kojeg treba prihvatiti, već nekoga tko nije vrijedan naše pažnje, tko je izvan našeg osobnom životnog obzora, suparnika, podložnika koji nam se mora pokoravati” (Govor Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 12. siječnja 2015.). Pred tom vrstom odbacivanja, ukorijenjenoga, u konačnici, u samoljublju i ojačanog populističkim demagogijama, hitno je potreban zaokret u stavu, kako bismo nadvladali ravnodušnost te ispred strahova stavili velikodušno prihvaćanje onih koji kucaju na naša vrata. Za one pak koji bježe od ratova i strašnih progona, koji su često zarobljeni u verigama beskrupuloznih zločinačkih organizacija, treba otvoriti dostupne i sigurne humanitarne koridore.

Odgovorno i dostojanstveno prihvaćanje te naše braće i sestara počinje od toga da im se ponudi smještaj u prikladnim i odgovarajućim prostorima. Golema sabiralištâ tražiteljâ azilâ i izbjeglicâ nisu dala pozitivne rezultate, već su naprotiv iznjedrila nove situacije ranjivosti i nove nedaće. Rašireni programi prihvaćanja, već pokrenuti na različitim mjestima, izgleda da, nasuprot tome, olakšavaju osobni susret, omogućuju bolju kvalitetu usluge i povećavaju jamstva za uspjeh.

Zaštititi: Moj predšasnik, papa Benedikt, istaknuo je činjenicu kako migracijsko iskustvo često čini ljude podložnijima izrabljivanju, zlostavljanju i nasilju (usp. Benedikt XVI., Poruka za 92. Svjetski dan selilaca i izbjeglica, 18. listopad 2005.). Govorimo o milijunima radnikâ i radnicâ selilaca – a među njima napose valja spomenuti muškarce i žene s neregularnim statusom –, izbjeglica i tražitelja azila, žrtava trgovine ljudima. Obrana njihovih neotuđivih prava, jamčenje temeljnih sloboda i poštivanje njihova dostojanstva zadaće su iz kojih nitko ne može biti izuzet. Zaštititi tu braću i sestre moralni je imperativ koji treba ostvariti primjenjujući pravne, međunarodne i nacionalne, instrumente koji moraju biti jasni i prikladni; implementirajući ispravne i dalekovidne političke odluke; dajući prednost konstruktivnim procesima, koji su možda sporiji, pred neposrednim rezultatima konsenzusa; provodeći blagovremene i humane programe u borbi protiv “trgovaca ljudskim tijelom” koji zarađuju na tuđoj nesreći; te usklađujući napore svih uključenih u te postupke, među kojima će, možete u to biti sigurni, uvijek biti i Crkva.

Promicati: Nije dovoljno samo zaštititi, već je potrebno promicati cjeloviti ljudskih razvoj migranata, prognanika i izbjeglica To se “postiže brigom za neprocjenjiva dobra pravde, mira i očuvanja stvorenoga svijeta” (Apost. pismo u obliku motu proprija Humanam progressionem, 17. kolovoza 2016.). Razvoj je, prema socijalnom učenju Crkve (usp. Papinsko vijeće “Iustitia et pax”, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 373-374.), neotuđivo pravo svakog ljudskog bića. Kao takvo, mora biti zajamčeno na način da se osigura neophodne uvjete za njegovo ostvarivanje, kako na individualnoj tako i na društvenoj sferi, dajući svima jednak pristup temeljnim dobrima i pružajući mogućnosti izbora i rasta. I u tomu je potrebno usklađeno djelovanje koje predviđa uključenost svih zainteresiranih strana: od političke zajednice do civilnog društva, od međunarodnih organizacija do vjerskih ustanova. Promicanje ljudskoga dostojanstva migranata i njihovih obitelji započinje u zajednicama iz kojih dolaze, gdje, zajedno s pravom da mogu emigrirati, mora biti zajamčeno i pravo na to da ne budu prisiljeni emigrirati (usp. Benedikt XVI., Poruka za 99. Svjetski dan selilaca i izbjeglica, 12. listopad 2012.), odnosno pravo na to da u domovini pronađu uvjete koji će im omogućiti da žive životom dostojnim čovjeka. U tu svrhu treba potaknuti napore koji će dovesti do ostvarivanja programâ međunarodne suradnje koji su lišeni pristranosti i interesâ kao i transnacionalnog razvoja u kojem će migranti biti uključeni kao aktivni čimbenici.

Integrirati: Riječ je o integraciji koja nije ni asimilacija niti pripajanje, nego dvosmjerni proces koji se u bîti temelji na uzajamnom priznavanju kulturnoga bogatstva drugoga. To nije nametanje jedne kulture drugoj, niti međusobna izolacija, koja za sobom povlači zlokobne i opasne “getoizacije”. Što se tiče onih koji dolaze i koji su dužni ne zatvarati se kulturi i običajima zemlje primateljice, poštujući prije svega njezine zakone, ne smije se nipošto zanemariti obiteljsku dimenziju procesa integracije. Zato osjećam potrebu ponoviti nužnost, na koju je u više navrata ukazalo Učiteljstvo (usp. Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan migracijâ, 15. kolovoza 1986.), da se donesu politike koje imaju za cilj poticanje i davanje prednosti spajanju obitelji. Što se tiče stanovništva zemlje domaćina, njemu treba pomoći i na odgovarajući način ga senzibilizirati da bude otvoreno za procese integracije koji, iako nisu uvijek jednostavni i neposredni, uvijek su bitni i neophodni za budućnost. To iziskuje posebne programe koji potiču značajne susrete s drugima. Nadalje, za kršćanske zajednice, mirna integracija osoba različitih kultura je, u stanovitom smislu, odraz njihova katoliciteta, jer jedinstvo, koje ne poništava etničke i kulturne različitosti, predstavlja sastavni života Crkve, koja je u Duhu Pedesetnice otvorena svima i želi sve zagrliti (usp. Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan migracijâ, 5. kolovoza 1987.).

Vjerujem da sprezanje ta četiri glagola, u prvom licu jednine i u prvom licu množine, danas predstavlja našu obavezu i dužnost prema braći i sestrama koji su, iz raznih razloga, bili prisiljeni napustiti svoju domovinu: dužnost pravde, uljuđenosti i solidarnosti.

To je prije svega, dužnost pravednosti. Ne možemo više podnositi neprihvatljive ekonomske nejednakosti, koje sprječavaju primjenu načela sveopće namjene zemljinih dobara. Svi smo pozvani poduzeti procese raspodjele koji su u znaku poštovanja, odgovornosti i nadahnuti pravilima distributivne (razdiobne) pravde. “Nužno je dakle iznaći načine da svi mogu uživati plodove zemlje, ne samo zato da bi se izbjeglo širenje jaza između onih koji imaju i više no što trebaju i onih koji se moraju zadovoljiti mrvicama, već prije svega zato što to zahtijevaju pravednost, jednakost i poštivanje prema svakom ljudskom biću. U tome smislu, želim svima dozvati u svijest onu nužnu sveopću namjenu dobara koje je jedno od stožernih načela socijalnog učenja Crkve. Poštivanje tog načela je bitni uvjet za olakšavanje stvarnog i jednakog pristupa onim bitnim dobrima koja svaki čovjek treba i na koje svi imaju pravo” (Poruka za 47. Svjetski dan mira, 8. prosinca 2013., 9). Ne može mala skupina pojedinaca kontrolirati polovicu svjetskih bogatstava. Nedopustivo je da pojedinci i cijeli narodi imaju pravo tek skupljati preostale mrvice. Ne smijemo biti ravnodušni ili misliti da smo izuzeti iz moralnih zahtjeva koji proizlaze iz zajedničke odgovornosti za brigu za planet. Riječ je o suodgovornosti koju je više puta istaknula kako međunarodna politička zajednica, tako i Učiteljstvo (usp. Papinsko vijeće “Iustitia et pax”, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 9; 163; 189; 406). Tu suodgovornost treba tumačiti u skladu s načelima supsidijarnosti, “koje daje slobodu razvijanja sposobnostî prisutnih na svim razinama društva, ali ujedno zahtijeva veći osjećaj odgovornosti prema općem dobru od strane onih koji raspolažu većom moći” (enc. Laudato si’, 196). Provoditi pravdu u djelo znači također pomiriti povijest s globaliziranom današnjicom, ne ovjekovječujući logike izrabljivanja ljudi i teritorija, koje odgovaraju najciničnijem korištenju tržišta, kojem je cilj povećati blagostanje malih skupina ljudi. Kao što je rekao papa Benedikt, proces dekolonizacije je usporen “bilo zbog novih oblika kolonijalizma i ovisnosti o hegemoniji starih i novih zemalja, koja se nastavila sve do danas, bilo zbog visokog stupnja neodgovornosti u samim zemljama koje su stekle neovisnost” (Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 33.). Sve to treba popraviti.

Tu je, nadalje, dužnost uljuđenosti. Naše zauzimanje za migrante, prognanike i izbjeglica sastoji se u primjeni onih načelâ i vrijednostî prihvaćanja i bratstva koji čine zajedničku baštinu čovječanstva i mudrosti iz koje treba crpiti nadahnuće. Ta načela i vrijednosti su uzakonjeni u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, kao i brojnim poveljama i međunarodnim ugovorima. “Svaki selilac je ljudska osoba koja kao takva posjeduje neotuđiva temeljna prava, koja u svim situacijama svi moraju poštivati” (isto, 62.). Danas, više no ikad, je potrebno ponovno potvrditi da čovjek mora biti u središtu i ne dopustiti da prolazna i trenutna stanja, kao i nužno ispunjavanje birokratskih ili administrativnih zahtjeva, potamne njegovo bitno dostojanstvo. Kao što je rekao Ivan Pavao II., “neregulirani pravni status ne smije dovesti do toga da se umanjuje dostojanstvo migranta, koji je urešen neotuđivim pravima, koja se ne smije ni kršiti niti ignorirati” (usp. Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan migracijâ, 25. srpnja 1995., 2). Poradi dužnosti uljuđenosti treba vratiti i vrijednost bratstva, koja se temelji na urođenoj relacijskoj konstituciji ljudskoga bića: “Živa svijest o toj relacionalnosti (povezanosti) potiče nas promatrati i postupati sa svakom osobom kao s pravom sestrom i pravim bratom; bez bratstva je nemoguće graditi pravedno društvo i postojan i trajni mir” (Poruka za 47. Svjetski dan mira, 8. prosinca 2013., 1). Bratstvo je najciviliziraniji način ophođenja s drugim, koji nam nije prijetnja, već nas potiče na preispitivanje te ponovno afirmira i obogaćuje naš individualni identitet (usp. Benedikt XVI., Govor sudionicima interakademske konferencije “Promjenjivi identitet pojedinca”, 28. siječnja 2008.).

Postoji na kraju dužnost solidarnosti. Suočeni s tragedijama koje se duboko urezuju u živote mnogih migranata i izbjeglica – sukobi, progoni, zlostavljanja, nasilje, smrt – spontano se u nama bude osjećaji empatije i suosjećanja. “Gdje ti je brat” (Post 4, 9): to pitanje koje Bog postavlja čovjeku od njegovih početaka, tiče se i nas, pogotovo danas s obzirom na našu braću i sestre migrante: “Ovo nije pitanje upućeno drugima; to je pitanje upućeno meni, tebi, svakome od nas” (Homilija na sportskom igralištu “Arena” u gradskoj četvrti Salina, Lampedusa, 8. srpnja 2013.). Solidarnost se rađa upravo iz sposobnosti da razumijemo potrebe naše braće i sestara koji su u teškoćama i da preuzmemo odgovornost za te potrebe. Na tome se, u biti, temelji sveta vrijednost gostoljubivosti, prisutna u religijskim tradicijama. Za nas kršćane, to gostoprimstvo pruženo umornom putniku pruža se samome Isusu Kristu, koji se poistovjetio sa strancem: “stranac bijah i primiste me” (Mt 25, 35). Dužnost solidarnosti tjera nas boriti se protiv kulture bacanja i gajiti veću pozornost prema najslabijima, najsiromašnijima i najranjivijima. Zato “svi trebaju promijeniti svoj stav prema seliocima i izbjeglicama, prijeći sa stavova obrane i straha, nezainteresiranosti ili marginalizacije – što, najposlije, odgovara upravo “kulturi odbacivanja” – na stav koji se temelji na “kulturi susreta”, koja je jedina kadra izgraditi pravedniji svijet, svijet u kojem će vladati veće bratstvo, riječju, bolji svijet” (Poruka za 100. Svjetski dan selilaca i izbjeglica).

U zaključku ovog razmišljanja, dopustite mi još jednom skrenuti pozornost na posebno ranjivu skupine migranata, prognanika i izbjeglica koju smo pozvani prihvatiti, štititi, promicati i integrirati. Riječ je o djeci i mladima koji su prisiljeni živjeti daleko od domovine i koji su odvojeni od svojih najmilijih. Njima sam posvetio nedavnu poruku za Svjetski dan selilaca i izbjeglica s njima, naglašavajući kako “naše djelovanje mora ići u pravcu zaštite, integracije i trajnih rješenja” (Poruka za 103. Svjetski dan selilaca i izbjeglica, 8. rujna 2016.).

Vjerujem da će radovi ovog dvodnevnog skupa donijeti obilne plodove dobrih djela. Jamčim vam svoju molitvu, a i vi, molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Hvala!