Rim, 31. 10. 1998. (IKA) – Stvarni i istinski primat pape nad svekolikom Crkvom stvar je vjere, a ne jednostavnoga ili dogovorenog načina upravljanja i vladanja Crkvom, izjavila je nedavno Kongregacija za nauk vjere. Papinstvo nije usklađivanje ili predsjedanje nekim uredom, te ne može biti svedeno na “primat u časti”, niti ga se smije shvaćati kao monarhiju političke vrste, piše u dokumentu koji je ta Kongregacija objavila 30. listopada u Vatikanu, a koji je rezultat, kako piše, “promišljanja” koja su uslijedila nakon simpozija o “Primatu Petrovog nasljednika u otajstvu Crkve”, održanog 1996. godine. Taj je skup bio odgovor na poziv pape Ivana Pavla II. o novom promišljanju i istraživanju važnosti, značenja i bitnih obilježja papina primata, o osobito glede nastojanja Katoličke Crkve oko traženja jedinstva svih kršćana. Naime, godine 1995. svojom ekumenskom enciklikom “Ut unum sint” (Da budu jedno) Sveti Otac pozvao je ostale kršćanske Crkve i crkvene zajednice da i one pridonesu razmišljanju o Petrovu primatu i načinima vršenja te službe, a koji bi bili prihvatljivi svim kršćanima. Međunarodno povjerenstvo za anglikansko-katolički dijalog u rujnu ove godine najavilo je kako je dovršilo dokument o tom pitanju, kojega će objaviti početkom 1999. godine.
Sadašnji dokument vatikanske Kongregacije za nauk vjere potpisali su njezin pročelnik kardinal Joseph Ratzinger i tajnik nadbiskup Tarcisio Bertone. Obojica su izjavili da se Papin primat kroz povijest različito vršio, u skladu s različitim prilikama i prema stvarnim crkvenim potrebama i zahtjevima. “Sveti Duh pomagao je Crkvi da spozna te potrebe i rimski Prvosvećenik, osluškujući glas Duha u Crkvama, traži odgovore i pruža ih drugima onda kada smatra da je to prikladno, te na primjereni način”, izjavili su Ratzinger i Bertone. Upravo zbog toga “jezgra nauka vjere o primatu” ne može jednostavno biti određena onime što je u povijesti bio “minumum obnašanja vlasti”, piše u dokumentu, jer činjenica da obnašanje vlasti primata u određenom povijesnom dobu nije bilo pridržano rimskom Prvosvećeniku ne znači da on u budućnosti ne bi mogao obnašati neke dužnosti koje pripadaju primatu. Određujući što je narav papinske službe i kako se ona može obnašati, dokument kaže da se “razlikovanje mora dogoditi u Crkvi, uz pomoć Duha Svetoga i u bratskom dijalogu rimskog Prvosvećenika s ostalim biskupima u skladu s konkretnim potrebama Crkve”. Istodobno, ističe se u dokumentu, “jasno je da samo Papa (ili Papa s ekumenskim saborom) ima, kao Petrov nasljednik, vlast i mjerodavnost posljednje riječi o načinu vršenja njegove pastoralne službe u sveopćoj Crkvi”. Kongregacija za nauk vjere nadodaje da Novi zavjet “s jasnoćom i jednostavnošću” pokazuje da je prvotna kršćanska zajednica prihvatila činjenicu da je Krist izabrao Petra kao prvoga među apostolima i da mu je povjerio posebnu zadaću u Crkvi. A Crkva je, piše u dokumentu, s vremenom i sa sve većom jasnoćom shvaćala da “služenje jedinstvu, povjereno Petru, pripada vječnom ustrojstvu Kristove Crkve”, te da će prijeći u nasljedstvo biskupu Rima, grada u kojemu je sv. Petar podnio mučeništvo. Rimski Prvosvećenik, kao Petrov nasljednik, “ima posebnu služiteljsku milost služenja jedinstvu vjere i zajedništva koje je potrebno za ispunjenje spasenjskog poslanja Crkve”. “Potpuno jedinstvo kojega je želio Krist među onima koji se priznaju njegovim učenicima zahtjeva zajedničko priznanje univerzalnosti crkvenog služenja”, piše u dokumentu koji pojašnjava da se svi biskupi moraju doduše brinuti za dobro cijele Crkve, no Papina je odgovornost “popraćena potpunom i vrhovnom vlašću u Crkvi”. Poput svih vjernika i Papa je podložan riječi Božjoj i katoličkoj vjeri, a njegove odluke ne donose se prema njegovim vlastitim željama, već su “glas volje Gospodina koji je govorio preko Svetog pisma i kojega tumači crkvena Predaja”. Priznajući da je Papi sam Bog povjerio poslanje “vrhovnoga i univerzalnog” učitelja vjere, Crkva priznaje da mu je dan i toj službi pripadajući dar, tj. “osobita pomoć Duha Svetoga… koja u određenim slučajevima također podrazumijeva njegovu nepogrešivost”, piše u dokumentu.