U ovo vrijeme pandemije zajedno nastavljamo moliti za bolesne, za obitelji i roditelje s djecom koji su kod kuće, a osobito vam preporučujem da molite za vlasti.  Predstavnici vlasti često moraju odlučivati o mjerama koje se ne sviđaju narodu. No, to je za naše dobro. Često se predstavnici vlasti osjećaju sami i neshvaćeni. Molimo za predstavnike naših vlasti koji moraju donositi odluke o tim mjerama, da osjećaju da ih narod prati molitvom, pozvao je Papa u propovijedi mise koja je izravno prenošena na internetskim portalima i crkvenim televizijskim postajama.

Komentirajući evanđelje današnje liturgije o bogatom rasipniku i siromašnom Lazaru (Lk 16,19-31), Papa je potaknuo da ne budemo ravnodušni pred nevoljama onih, osobito djece, koji trpe glad ili bježe od rata i pred sobom nailaze samo na zidove. Ta je Isusova prispodoba vrlo jasna, iako može izgledati kao priča za djecu, jer je vrlo jednostavna. Isus njome želi pokazati ne samo jednu priču, nego mogućnost da svi mi i cijelo čovječanstvo tako živimo. Imamo dva čovjeka, jednoga zadovoljnoga koji se znao lijepo odijevati; možda je za odijevanje tražio najbolje stiliste onoga vremena. Oblačio se u grimiz i tanani lan. Dobro se provodio i danomice se sjajno gostio, te je tako bio sretan. Nije se brinuo, možda je iz opreza, radi gozbi, uzimao neku tabletu protiv kolesterola, no život mu je tako dobro prolazio. Bio je miran, rekao je Papa.

Na njegovim je vratima bio siromah koji se zvao Lazar. Znao je da je tamo siromah no to mu se činilo normalno; činilo mu se da je to život, neka se snađe. U najboljem slučaju – evanđelje to ne kaže – ponekad mu je nešto poslao, nekoliko mrvica i tako je prolazio njihov život. Obadvojica su umrli, i bogataš i Lazar. Evanđelje kaže da su Lazara odveli u nebo uz Abrahama. O bogatašu samo kaže da je bio pokopan i točka. Dvije su stvari koje pogađaju: činjenica da je bogataš znao da je pred njegovim vratima siromah i da se zove Lazar. No, nije mu bilo važno, činilo mu se normalno. Bogataš je možda radio poslove koji su u konačnici bili protiv siromašnih. Jasno je znao, bio je obaviješten o toj stvarnosti. Druga je stvar koja me snažno dirunula riječ „golema provalija“ koju Abraham kaže bogatašu: Između nas i vas je velika provalija, ne možemo komunicirati, ni prijeći s jedne na drugu stranu. Ista je provalija bila između bogataša i Lazara i u životu na zemlji. Ponor nije počeo tamo, nego ovdje na zemlji.

Razmišljao sam o tome kakva je bila nevolja tog čovjeka. To je bila nevolja da je bio vrlo dobro obaviješten, no imao je zatvoreno srce. Obavijesti koje je taj bogataš primio nisu dolazile do njegova srca, nije znao suosjećati, nije ga mogla dirnuti nevolja drugih. Nije mogao niti pozvati jednog od slugu koji su posluživali kod stola i reći: odnesi to onome… To je drama informacije koja ne silazi u srce. To se događa i nama, rekao je Sveti Otac.

Svi znamo, jer smo čuli u vijestima ili smo vidjeli u novinama, koliko djece danas u svijetu trpi od gladi, koliko ih nema potrebne lijekove, koliki ne mogu ići u školu. Čitavi kontinenti proživljavaju tu dramu, znamo to. Kažemo: ah, ti jadnici, i idemo dalje. Ta informacija ne silazi u srce i mnogi od nas, mnoge skupine muškaraca i žena žive u toj podvojenosti između onoga što misle, onoga što znaju i onoga što osjećaju; srce je razdvojeno od uma. Ravnodušni su kao što je bogataš bio ravnodušan prema Lazarovoj muci. Radi se o ponoru ravnodušnosti, upozorio je Sveti Otac.

Kada sam prvi put otišao na Lampedusu, došla mi je ta riječ „globalizacija ravnodušnosti“. Možda smo danas ovdje, u Rimu, zabrinuti, jer čini se da su trgovine zatvorene, da ne možemo kupovati i svaki dan šetati kako bismo htjeli; zabrinuti smo zbog svojih tisuću stvari. I pritom zaboravljamo na gladnu djecu, na siromašne ljude koji na državnim granicama traže slobodu, na prisilne migrante koji bježe od gladi i rata, te samo nailaze na zidove od željeza i bodljikave žice koji im ne daju proći. Znamo da to postoji, no to ne dolazi u srce. Živimo dramu ravnodušnosti da smo dobro informirani, no ne osjećamo stvarnost drugoga. To je ponor ravnodušnosti. Potom još jedna stvar pogađa. Znamo da se siromah zove Lazar. I bogataš iz Isusove prispodobe znao je to, jer je u paklu molio Abrahama da mu pošalje Lazara; tamo ga je prepoznao. No, ne znamo ime bogataša. Evanđelje nam ne kaže kako se zvao taj gospodin. Nije imao imena. Izgubio je ime, imao je samo pridjeve: bogat, moćan…

To je ono što u nama čini sebičnost; tjera nas da izgubimo svoj stvarni identitet, svoje ime i da samo vrednujemo pridjeve. Svjetovnost nam pomaže u tome. Upali smo u kulturu pridjeva gdje je naša vrijednost ono što imamo i što možemo, a ne to kako se zovemo; izgubili smo ime. Ravnodušnost vodi prema gubitku imena; samo smo bogati, samo smo ovo i ono, samo smo pridjevi. Molimo danas Gospodina za milost da ne padnemo u ravnodušnost, za milost da sve informacije o ljudskoj muci koje imamo, siđu u naše srce, te da se pokrenemo kako bismo učinili nešto za druge, zaključio je papa Franjo.