Vatikan, 6. 10. 1994. (IKA) – Razvoj i tijek posvećenog života u novije doba bio je u središtu pozornosti kateheze pape Ivana Pavla II. na njegovu redovitom tjednom susretu s hodočasnicima održanom 5. listopada u bazilici sv. Petra i u dvorani Pavla VI. u Vatikanu. “Posvećeni život, koji je obilježio razvoj Crkve tijekom stoljeća, poznavao je i poznaje različite oblike”, napomenuo Sveti Otac podsjetivši da u Crkvi uz stoljećima poznate oblike povećenog života postoje i noviji, u prijašnjim razdobljima nepoznati oblici. Tu su prije svega “svjetovne ustanove” čiji članovi preuzimaju na sebe evanđeoske savjete, ali ih usklađuju s dlelatnošću u svijetu i zbog toga se njihove udruge i zajednice nazivaju “svjetovnim”, a ne “redovničkim”. Tim ustanovama valja pribrojiti “pokrete” i “crkvene skupine” s trima ograncima: svjetovnjaka, svećenika i posvećenih osoba u okviru evanđeoskih savjeta. Papa je podsjetio na činjenicu da je posebnost i novost tih iskustava njihova svjetovnost, te rekao: “Kada i svjetovnjaci krenu putem evanđeoskih savjeta, bez sumnje ulaze u stanje posvećenoga života… #!Posvećani#! svjetovnjaci ipak žele očuvati i učvrstiti svoju privrženost nazivu #!svjetovnjak#!, jer žele biti i očitovati se kao članovi Božjeg puka.” Ivan Pavao II. je u svezi s tim posebno istaknuo da su pokreti i crkvene udruge novijeg doba, oni svjetovnocrkvene naravi, čiji su članovi djelomično sačuvali svoj svjetovni način života, i drugi novi oblici posvećenog života koji se javljaju, plod djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. Sveti Otac je, također, podsjetio da se među novonastalim zajednicama posvećenog života nalaze i zajednice s već ustaljenim oblicima redovničkog života, uključujući i pustinjačke oblike, čime je spojeno i staro i novo. Papa je na kraju rekao: “Crkvi su sigurno potrebne posvećene osobe izravnije usmjerene prema svijetu da bi ga evangelizirale, ali su joj jednako tako, možda i više, potrebni oni koji traže, gaje i svjedoče Božju nazočnost i prisnost, također s nakanom da posvete čovječanstvo. To su dva vida posvećenog života koji se očituju u Isusu Kristu, koji je išao ususret ljudima da im ponese svjetlo
i život, ali je i tražio osamljenost da bi se posvetio kontemplaciji i molitvi. Ni jedan se od tih dvaju zahtjeva ne može zanemarivati u sadašnjem životu Crkve. Moramo biti zahvalni Duhu Svetom koji nam neprestano daje razmjeniti darove koje dijeli obilato i često iznenađujuće poduhvate koje nadahnjuje.”