Papina poruka starijim osobama

Papina poruka starijim osobama

DIVNO JE DO KRAJA IZGORJETI ZA KRALJEVSTVO BOŽJE

“I sam star, osjetio sam želju razgovarati s vama… zahvaljujući Bogu na darovima i prigodama koje mi je do sada tako obilno udjeljivao”, tim riječima Ivan Pavao II. započinje svoju poruku posvećenu starijim osobama, koja nosi datum 1. listopada ove godine koju je Ujedinjenih naroda posvetila starijim osobama. Papa svojom porukom, predstavljenom u Tiskovnom uredu Svete Stolice u utorak 26. listopada, želi svratiti pozornost cijelog društva na prilike onih koji se, opterećeni starošću, često moraju suočavati s brojnim i teškim problemima.
Providnost je naš život, piše Papa, ucijepila u ovo 20. stoljeće, koje kao i tolika druga razdoblja povijesti, bilježi svjetla i sjene. Što reći o dva velika svjetska sukoba koja su izazvala u dosadašnjoj povijesti nezabilježene smrti i razaranja? Druga polovica stoljeća bila je, pak, godinama opterećena zloslutnim hladnim ratom. Brojni su narodi još uvijek daleko od priznavanja dobrobiti mira i slobode. Nastavljaju plamtjeti brojna žarišta ratova, praćenih pokoljima i nasiljima, koji se prečesto ni ne spominju u vijestima koje do nas dopiru.
Unatoč tome, ujedno se razvio smisao za pravo naroda na samostalnost u sklopu nacionalnih i međunarodnih odnosa, nadahnutih vrednovanjem kulturalnog identiteta i poštivanjem manjina. Velikim se Božjim darom smatra i činjenica da su vjeroispovijesti krenule putem dijaloga koji će ih učiniti temeljnim čimbenikom mira i jedinstva u svijetu. Drugo važno područje sazrijevanja je nova ekološka osjetljivost koju treba podupirati. I dok se ovo stoljeće i tisućljeće bliže svom zalazu i već se nazire zora novog doba čovječanstva, piše Papa, zaustavimo se načas u razmišljanju o stvarnosti vremena koje tako brzo protječe.
Što je starost? U određenom smislu, odgovara Papa, to je povlašteno doba one mudrosti koja je općenito plod iskustva. Čovjek uvijek ostaje stvorenje stvoreno na sliku Božju i u svakom životnom dobu ima svoju ljepotu i zadaće. Starije doba života nalazi u Božjoj riječi veliku utjehu do te mjere da se dugovječnost smatra znakom božanskog blagoslova. U tom smislu Papa podsjeća na biblijske likove Abrahama i Saru, Mojsija, Elizabetu i Zahariju, starca Šimuna i Anu, Nikodema te samog Petra koji je bio pozvan svjedočiti svoju vjeru mučeništvom. Starost se, dakle, u svjetlu biblijskog nauka i rječnika predstavlja kao pogodno vrijeme za ispunjenje pustolovine čovjekova života.
Papa ističe kako se u prošlosti prema starijim osobama postupalo s velikim poštivanjem. A danas? U nekim narodima starost se poštuje i cijeni. U ostalima, međutim, to se čini u mnogo manjoj mjeri zbog mentaliteta koji u prvi plan stavlja čovjekovu neposrednu korisnost i produktivnost. Dospijeva se čak dotle da se sve snažnije promiče potpomognuto samoubojstvo (eutanazija) kao rješenje za teške prilike. To je shvaćanje, nažalost, posljednjih godina izgubilo ono značenje užasa koje izaziva u dušama osjetljivim prema poštivanju života.
Sveti Otac stoga smatra žurnim ponovno vraćanje ispravnom pogledu na život u njegovoj sveukupnosti. Starije osobe pomažu gledati ovozemaljske događaje kroz prizmu mudrosti, jer su ih životna iskustva učinila iskusnima i zrelima. Zapovijed o poštivanju starijih osoba podrazumijeva trostruku obvezu prema njima: prihvaćanje, pomoć i vrednovanje njihovih kvaliteta. Dok govorim starijim osobama, kaže Papa u pismu, ne mogu ne obratiti se i mladeži potičući ih da budu uz njih. Zajednica vjernika, sa svoje strane, može mnogo toga primiti od ozbiljne nazočnosti starijih. Istodobno s produljivanjem životnog vijeka i rastom broja starijih osoba u društvu bit će sve potrebnije promicati kulturu prihvaćanja i vrednovanja starosti, a ne njezina potiskivanja na rub društva. Ideal ostaje boravak starijih u obiteljima, premda postoje prilike koje savjetuju ili nalažu njihovo smještanje u staračke domove.
Ivan Pavao II. upućuje zahvalu redovničkim zajednicama i dobrovoljačkim skupinama koje se posvećuju starijim osobama. “Mislim posebno na vas, udovci i udovice, koji ste ostali da sami prijeđete tu posljednju dionicu životnog puta; na vas, stariji redovnici i redovnice, koji ste dugi niz godina vjerno služili Kraljevstvu nebeskom; na vas, predraga braćo u svećeništvu i biskupstvu koji ste ušavši u određeno životno doba napustili izravnu odgovornost za pastoralnu službu”, piše Papa.
Vjera rasvjetljuje tajnu smrti i obdaruje starost ozbiljnošću. Starost se stoga ne smije smatrati i živjeti kao pasivno iščekivanje događaja koji će uništiti sve iza sebe već kao obećavajući pristup cilju pune zrelosti. Sveti Otac pohvaljuje sve one društvene pothvate koji omogućuju starijim osobama bilo da se nastave tjelesno, duhovno uzdizati i uspostavljati nove međuljudske odnose bilo da im pomognu da se osjete korisnim članovima društva stavljajući na raspolaganje ostalima svoje vrijeme, vlastite sposobnosti i iskustvo. “U tom duhu”, zaključuje Papa, “dok vam želim, draga braćo i sestre, da živite godine koje je Gospodin odredio za sve ljude, dijelim s vama osjećaje koji me nadahnjuju na izmaku mog života nakon više od 20 godina službe na Petrovoj stolici, u očekivanju osvita trećeg tisućljeća. Unatoč životnim ograničenjima doba sačuvao sam radost života. Zahvalan sam Gospodinu na tome. Divno je do kraja izgorjeti za Kraljevstvo Božje. Istodobno nalazim veliki mir u razmišljanju o trenutku kada će me Gospodin pozvati”. (sa)

IZLOŽBA “HRVATI – KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST”

(Citt( del Vaticano, Salone Sistino, 28. 10. 1999 – 15. 1. 2000.)

Izložbu “Hrvati – kršćanstvo – kultura – umjetnost” otvorili su u četvrtak 28. listopada 1999. u lapidariju Vatikanskih muzeja arhivist i bibliotekar Svete Rimske Crkve nadbiskup Jorge María Mejía, državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Dan prije održana je u dvorani za konferencije Vatikanskih muzeja konferencija za tisak na kojoj je predstavljena sama izložba s pratećim materijalima i talijanskom verzijom kataloga izložbe. Sve to, uz konačni postav izložaka omogućuje nam i konačni uvid u taj “najveći izložbeni pothvat ostvaren u posljednjem desetljeću”, kako je izložbu označio ministar kulture B. Biškupić.
Dr. Anton Benvin, nekadašnji rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu prvi je iznio ideju o toj izložbi (tada s naslovom Traditio christiana in finibus Croatorum) i 1996. učinio sve što je bilo potrebno za dozvolu Državnoga tajništva Svete Stolice. Hrvatska biskupska konferencija proslijedila je tu dozvolu Ministarstvu kulture koje je projekt povjerilo dr. Vladimiru Markoviću kao voditelju. Arhitekt Branko Silađin napravio je prostorno rješenje, sama izvedba djelo je doministra kulture prof. Miljenka Domijana. Suradnici na odabiranju izložaka i izradi kataloga izabrani su prema pojedinim strukama koje su uzete u obzir za izloške i tekst kataloga.
Naslov izložbe, tj. kršćanski, odnosno duhovni (kultura i umjetnost) i nacionalni elementi odredili su i njezin sadržaj koji je podijeljen u pet vremenskih razdoblja: 1. Kršćanstvo i hrvatska državnost (7.-11. st.); 2. Doba samostana i katedrala (12.-15. st.); Vrijeme kušnje: kršćanstvo i turska osvajanja (16. st.); Novi polet religioznosti i obnova Hrvatske (17.-18. st.); Prema našem dobu (19.-20. st.) i dodatak, Pučka pobožnost. Svako razdoblje sadrži priloge za povijest, umjetnost (arhitektura, minijatura), književnost, i glazbu (osim prvoga razdoblja).
Na taj sadržaj treba dodati katalog u doslovnom smislu riječi, tj. opise izložaka, kojih je na broju 128. Poredani su vremenskim redom, bez obzira na navedene struke. Svaki izložak je u katalogu reproduciran, a uz pojedine tekstove iz navedenih struka i razdoblja dodane su karakteristične ilustracije i odgovarajuće zemljopisne karte za civilnu i crkvenu povijest.
Opća značajka izložbe je njezina “bipolarnost”. Ona je, naime, s jedne strane dokumentarna, tj. izlaže rukopise i knjige, a s druge umjetnička, jer predstavlja umjetničke predmete. To je i novost naše izložbe. Prije su se u tom prostoru Vatikanske biblioteke izlagali samo “dokumenti” iz Vatikanskoga tajnog arhiva i Vatikanske apostolske biblioteke, jer su za umjetničke predmete bili zaduženi Vatikanski muzeji. Od 1. X. 1999. i prostor Sikstova salona i sav Muzej Vatikanske biblioteke prešao je pod upravu Vatikanskih muzeja, a ekonomski upravu je preuzeo vatikanski Governatorato (ne više APSA).
Navedeni izlošci trebali bi na određeni način odgovoriti naslovu izložbe i dati cjeloviti i objektivan prikaz hrvatskoga kršćanskog duhovnog nasljeđa. Cjelovitost je u razdoblju 13 stoljeća nemoguće ostvariti, te su zato izabrani, po sudu pojedinog stručnjaka, karakteristični izlošci i ilustracije.
Dokumentarni dio počinje s prvim kršćanskim vijestima o našim krajevima, tj. o tzv. Misiji opata Martina za pape Ivana IV. “porijeklom Dalmatinca”, koji je skupio kosti kršćanskih mučenika, koji su prikazani na mozaiku lateranske krstionice. Slijede dokumenti koji se odnose na našu državnost (pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru), pa sve do dokumenta Državnoga tajništva o priznanju Republike Hrvatske (koji nažalost nije izložen).
Kršćansko obilježje naše povijesti i naše glagoljaštvo zastupljeni su dopuštenjem glagoljanja pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu iz 1248, pa preko glagoljskih rukopisa (misala i brevijara), do posljednjega, Parčićeva tiskanog glagoljskog misala iz 1893. Posebno mjesto trebala bi zauzeti povijest Ustanova sv. Jeronima u Rimu. Ona je dijelom zastupljena temeljnim dokumentom koji se odnosi na dopuštenje podizanja “Hospicija” sv. Jeronima iz 1453. i bule pape Siksta V. o uspostavi nacionalnog Kaptola Sv. Jeronima iz 1589.
Veze sa Svetom Stolicom zapravo su crvena nit koja prolazi cijelom izložbom. Ipak posebno se mogu istaći već spomenuti Liber pontificalis, ali i Žitja rimskih arhijerejov i cesarov Šimuna Kožičića Benje, te njegovi govori na Lateranskom koncilu, kao i pismo Marka Marulića papi Hadrijanu VI. o pošastima u Hrvatskoj iz 1522. Kruna tih veza sa Svetom Stolicom je dokument o priznanju Hrvatske sa strane Svete Stolice i breve kojim je Ivan Pavao II. beatificiaro kardinala A. Stepinca.
Književnost je zastupljena prvim rukopisima na narodnom jeziku, latinskim i glagoljskim pismom, do najnovije literature koja dijelom i nije kršćanska.
Poteškoća za glazbeni dio je raskorak u naravi stvari. Zvuk za izložbu nije prikaladan, pa se to dijelom nadomjestilo na samoj izložbi, gdje je na ulazu u dvoranu postavljen ekran na kojem se prikazuje kratki film o Hrvatskoj s ilustrirajućom glazbom. Od notnih dokumenata potrebno je spomenuti tiskanu Citharu octochordu iz 1757. koja je neizbrisivo označila naše crkveno pjevanje sve do danas.
Umjetnički dio je zapravo “prava” izložba, jer je to ono što će većina posjetitelja zapaziti i najviše zapamtiti. To je bio i jedan od razloga koncepcije takve “bipolarne” izložbe. Takvih eksponata ima 60, što znači da ne pretežu brojem, nego svojom vizuelnošću. Kreću se od Višeslavove krstionice, pa preko značajnih natpisa za našu povijest i kršćansku pobožnost do najnovije umjetnosti, zastupljene samo preko modernih umjetnika (isključeni su bili živući umjetnici). Neke značajke koje se mogu uočiti u tim eksponatima, jesu svakako Kristov lik, u raznim vidovima, osobito u raspeću koje je zastupljeno u nekoliko različitih primjeraka; posjetitelj će otići s izložbe s likom Meštrovićeva raspela iz splitskog Kašteleta i Dulčićeva vitraja (ovdje u reprodukciji) iz franjevačke crkve na Kaptolu u Zagrebu. ™