“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima!” (Lk 4,18). “I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan” (Lk 4,43).

1. Predraga braćo i sestre! Svjetski misijski dan vrlo je važno slavlje u životu Crkve. Može se reći da njegova važnost raste što se više približava pragu Dvijetisućite godine. Crkva, svjesna kao što je da izvan Krista “nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4, 12), danas više nego ikada ponavlja riječi Apostola: “Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9,16).
Vjerujem stoga da je prikladno, u toj perspektivi, svratiti pozornost na neke temeljne točke Radosne vijesti koju je Crkva pozvana naviještati i donositi ljudima novog Tisućljeća.
2. Isus Krist, Očev poslanik, prvi Misionar, jedini je Spasitelj svijeta. On je Put, Istina, Život: kao što je to bio jučer, isto je i danas i bit će sutra, do kraja vremena, kada će se sve stvari ponoviti u Njemu. Spasenje koje je Isus donio ulazi u najskrovitije dubine osobe, oslobađajući je prevlasti Zloga, grijeha i vječne smrti. Pozitivno gledano, spasenje je dolazak “novog života” u Kristu. Ono je besplatni dar Boga koji potiče na slobodno prianjanje čovjeka: naime, stječe se dan za danom “cijenom razapinjajućeg napora” (usp. Evangelii nuntiandi, 10). Potrebna je, stoga, naša osobna, neumorna suradnja po poslušnom pristanku volje planu Božjem. Na taj se način dolazi do sigurnog i konačnog utočišta koje nam je Krist priskrbio Križem. Nema drugog oslobođenja, zahvaljujući kojem bi došli do istinskog mira i radosti, koje samo može proizići iz susreta s Bogom-Istinom: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32).
Evo, dakle, ukratko, “Radosne vijesti” koju je Krist bio poslan donijeti “siromašnima”, zatočenicima tolikih ropstava ovoga svijeta, “ožalošćenima” svakog doba i kraja svijeta, svim ljudima jer svakom je čovjeku upravljeno spasenje i svaki čovjek na licu zemlje ima pravo spoznati ga: riječ je o njegovoj vječnoj sudbini. “Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen” (RM 10,13), podsjeća sveti Pavao.
3. Nijedan čovjek, ipak, neće moći nikad zazvati Isusa, vjerovati u njega ako prije neće čuti o Njemu govoriti, tj. ako ga prethodno neće upoznati (usp. RM 10,14-15). Iz toga slijedi uzvišeno poslanje Učitelja njegovima prije povratka Oca: “Idite… naučavajte” (Mt 28,19); “Propovijedajte…, tko uzvjeruje i pokrsti se bit će spašen” (Mk 16,16). Odatle proizlazi i predaja koju je On povjerio Crkvi, poslanoj u vremenu nastaviti njegovo djelo, kao “sveopći sakrament” spasenja (Lumen gentium, 48) i “rijeka dara milosti” (Evangelii nuntiandi, 14) za svekoliko čovječanstvo.
Iz toga proistječe “povlastica” i ujedno “teška zadaća” (usp. Poruka za svjetski misijski dan 1996.) koja, upravo na temelju primljene vjere, pripada svim onima koji su utjelovljeni u Crkvu: “povlastica”, “milosti” i “zadaća” da sudjeluju u sveopćemu evangelizacijskom nastojanju.
Pred brojnima do kojih, premda ih Otac ljubi (usp. Redemptoris missio, 3) još nije došla Radosna vijest Spasenja, kršćanin ne može u vlastitoj savjesti ne osjetiti drhtaj koji je uzdrmao apostola Pavla, i nagnao ga na povik “jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9,16). Naime, na neki način, svatko je osobno odgovoran, pred Bogom, zbog “nedostatka vjere” milijuna ljudi.
4. Veličina pothvata i utvrđenje neprimjerenosti vlastitih snaga ponekad može dovesti od obeshrabrenja, no ne smijemo se preplašiti: nismo sami. Gospodin sam zajamčio nam je: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20); “Neću vas ostaviti kao siročad” (Iv 14,18); “Poslat ću vam Branitelja” (Iv 16,7).
Neka nas jača, napose u trenucima tame i kušnje, imati na pameti da, ma koliko hvalevrijedni i nezamjenljivi bili ljudski napori, poslanje ipak uvijek ostaje, u prvom redu, djelo Božje, djelo Duha Svetoga, Tješitelja koji je neprijeporan “protagonist” istog (usp. Redemptoris missio, 21). Ono se događa u Duhu, štoviše ono je “izlijevanje Duha” (tamo 22). Naime, upravo zahvaljujući djelu Duha Evanđelje “nastaje u savjestima i ljudskim srcima i širi se u povijesti” (usp. Dominum et vivificantem, 42).
Svaki kršćanin, upravo “pomazanjem” primljenim u krštenju i krizmi može, štoviše, mora primijeniti na sebe samog Gospodinove riječi, čvrsto vjerujući da “je” i na njemu Duh Sveti, koji ga šalje naviještati Radosnu vijest i surađuje njegovom potporom u svakom pothvatu apostolata.
5. Uzorni odgovor na sveopći poziv na odgovornost u misionarskom djelu onaj je koji je u svoje doba dala sveta Terezija od Djeteta Isusa, čije se 100-e obljetnice smrti prisjećamo ove godine. Terezijini doživljaji i nauk ističu najužu povezanost koja postoji između poslanja i kontemplacije. Nema, naime, misije bez izrazitog molitvenog života i dubokog zajedništva s Gospodinom i njegovom žrtvom na Križu.
Sjediti do nogu Učiteljevih (usp. Lk 10,39) predstavlja, bez sumnje, početak svakog istinski apostolskog djelovanja. No, ako je to polazišna točka, nakon nje slijedi čitav put kojeg treba prijeći, koji ima svoje obavezne dionice u žrtvi i križu. Susret s Kristom “živim” također je susret s Kristom “žednim”, s onim Kristom koji, pribijen na Križ, stoljećima izvikuje svoju goruću “žeđ” za dušama koje treba spasiti (usp. Iv 19,28).
A kako bi se utažila žeđ Boga-Ljubavi i, zajedno s tim, naša žeđ, ne postoji drugo sredstvo do li ljubiti i biti ljubljen. Ljubiti, duboko usvajajući goruću Kristovu želju “da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4); biti ljubljen, dopuštajući Mu da se nama posluži prema “njegovim putovima koji nisu naši puti” (usp. Iz 55,8), čineći da svi ljudi, ispod svakoga neba, sa svoje strane uzmognu upoznati Ga i doseći spasenje.
6. Jamačno, nisu svi pozvani poći u misije: “Naime, misionarima se postaje nadasve onime što jesi, prije negoli onime što govoriš ili činiš” (Redemptoris missio, 23). Nije najbitnije “gdje”, već “kako”. Istinskim apostolima može se biti, i to na plodonosniji način, i među kućnim zidovima, na radnom mjestu, u bolničkom krevetu, u samostanskoj klauzuri…: ono što je bitno je da srce izgara onom božanskom ljubavlju koja – sama – može pretvoriti u svjetlo, oganj i novi život za čitavo Otajstveno Tijelo, do granica zemlje, ne samo fizičke i moralne patnje, već i sam svakodnevni napor.
7. Predraga braćo i sestre, od srca priželjkujem da svekolika Crkva, na pragu novog Tisućljeća, doživi novi polet misionarskog zalaganja. Svaki krštenik neka napravi ono što mora i nastoji na najbolji mogući način živjeti, već prema osobnim prilikama, program svete Zaštitnice misija: “U srcu Crkve, moje majke, bit ću ljubav… tako ću biti sve!”.
Marija, Majka i Kraljica apostola koja je, prisutna na Posljednjoj večeri s učenicima, u molitvi iščekivala izlijevanje Duha i od početka pratila junački hod misionara, neka danas nadahne vjernike da je nasljeduju u brižljivoj i solidarnoj skrbi za široko područje misionarskog djelovanja.
Tim osjećajima, dok ohrabrujem svako nastojanje misionarske suradnje u svijetu, sve od srca blagoslivljem.

Iz Vatikana, 18. svibnja 1997., na blagdan Duhova

Ivan Pavao II.