Papine nade i brige za budućnost Europe

1. U ovome povijesnom trenutku, u kojem se provodi u djelo važni proces ponovnog ujedinjenja Europe putem proširenja Europske unije na ostale zemlje, Crkva s pogledom punim ljubavi promatra taj kontinent. Zajedno s mnogim svjetlima, ne nedostaju neke sjene. Određeno gubljenje kršćanskog spomena prati svojevrsni strah u suočavanju s budućnošću; uz raširenu rastrganost egzistencije nerijetko je vezano širenje individualizma i sve veće slabljenje solidarnosti među osobama. Prisustvuje se kao nekom gubljenju nade, u čijem je korijenu pokušaj da prevlada antropologija bez Boga i bez Krista. Na paradoksalni način, kolijevka ljudskih prava izložena je tako pogibelji da izgubi svoj temelj, nagrižen relativizmom i utilitarizmom.

2. U posinodalnoj apostolskoj pobudnici “Crkva u Europi”, koju sam proglasio 28. lipnja, želio sam se vratiti tim žurnim suvremenim pitanjima o kojima se opširno raspravljalo u tijeku sinodske skupštine u listopadu 1999. “Isus Krist, živi u svojoj Crkvi, izvor nade za Europu”, to je navještaj kojeg vjernici ne prestaju ponavljati, svjesni golemih mogućnosti koje pruža sadašnji trenutak, ali, istodobno, sa sviješću o njegovim “teškim nesigurnostima na kulturalnoj, antropološkoj, etičkoj i duhovnoj razini” (3).
Europska kultura ostavlja dojam “#!tihog odmetništva od vjere#! od strane zasićenog čovjeka, koji živi kao da Bog ne postoji” (br. 9). Najveća žurnost koja prožima Europu, “na Istoku kao i na Zapadu, sastoji se u rastućoj potrebi nade, tako da može dati smisao životu i povijesti i zajedničkom hodu” (br. 4).

3. Ali kako zadovoljiti tako duboku čežnju za nadom? Potrebno se vratiti Kristu i ponovno krenuti od njega. Crkva – pisao sam u pobudnici – može ponuditi Europi najdragocjenije dobro, koje nitko drugi ne može dati: vjeru u Isusa Krista, “izvor neprevarljive nade” (br. 18). Neka Marija, zora novog svijeta, bdije nad Crkvom u Europi i učini je spremnom naviještati, slaviti i služiti evanđelju nade.