Papine poruke Kongresu o svećeničkim i redovničkim zvanjima u Europi

U Rimu u “Domus Mariae” je od 5. do 10. svibnja održan Kongres o svećeničkim zvanjima i zavjetovanom životu u Europi. Papa Ivan Pavao II. je uputio pismenu poruku za početak toga Kongresa, a 8. svibnja održao je na Kongresu svoj govor.

Papina poruka Kongresu

KONGRES JE ČIN NADE U BUDUĆNOST CRKVE U EUROPI

Predragi sudionici na Europskom kongresu o zvanjima!
1. Drago mi je što vam mogu uputiti svoj srdačan pozdrav na početku radova o odgovornoj temi “Nova zvanja za novu Europu”. Susret kojemu je prethodila savjesna priprava, koja je uključila mnoge osobe posvećene pastoralu zvanja, veliki je znak nade za Crkve europskog kontinenta i providnosno utječe u tu veliku rijeku vjerskih iskustava, koji podsjećaju Europu na njezine kršćanske korijene i Crkve na poslanje naviještanja Isusa Krista naraštajima Trećega tisućljeća.
Dalekovidni poticaj namjerava ponovno svratiti pažnju na pastoral zvanja, prepoznajući u njemu životni problem za budućnost kršćanske vjere na kontinentu i, neizravno, za duhovni napredak samih europskih naroda. Nije riječ o rubnoj strani crkvenoga iskustva, nego o samom življenju vjere u Isusa Krista, jedini Naum koji može potpuno ispuniti najdublje težnje ljudskoga srca.
2. Život je zaista poziv. Nacrt prijedloga koji se na to odnosi, doista, polaže korijene u srce Božjega otajstva: “U njemu – u Kristu – Bog nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi” (Ef 1,4).
Cijeli je ljudski život, stoga, odgovor Bogu, koji daje osjetiti svoju ljubav nadasve u nekim točkama: poziv na život, ulazak u milosnu zajednicu njegove Crkve; poziv da u crkvenoj zajednici dademo osobno svjedočanstvo Kristu prema posve osobnom i neponovljivom naumu; poziv na konačno zajedništvo s Njim u smrtnom času.
Nema sumnje stoga da je zauzetost crkvene zajednice u pastoralu zvanja jedna od najtežih i najžurnijih. Svakom kršteniku doista treba pomoći otkriti poziv koji mu je, u Božjem naumu, upućen i učiniti mu se raspoloživim. Tako će biti lakše onome tko je primalac osobitog poziva u službu Kraljevstva, priznati njegovu vrijednost i velikodušno ga prihvatiti. Nije riječ, doista, o odgoju osobe da nešto učini, nego dati temeljito usmjerenje vlastitom životu te izvršiti izbore koji zauvijek određuju osobnu budućnost.
3. U tom pogledu taj Kongres o pozivu na svećeništvo i zavjetovani život u Europi čin je vjere u snažno i trajno djelovanje Božje; čin nade u budućnost Crkve u Europi; čin ljubavi prema narodu Božjem “staroga kontinenta”, potrebnog osoba potpuno posvećenih naviještanju Evanđelja i služenju braći. Vi namjeravate utvrditi korisne strategije koje će pomoći onima koje Gospodin odabere za tu potpunu zadaću otkrivanja osobnog poziva i izgovaranja njihovoga “da” bez pridržaja.
Vaša se pozornost osobito obraća mladima da znaju prihvatiti Učiteljev poziv slijediti ga. On ih promatra prodornim pogledom o kojemu govori Markovo evanđelje (usp. Mk 10,21): izazovan pogled otajstva svjetla i ljubavi, koji zahvaća i prati svaku ljudsku osobu od prvoga časa njezina života.
Dobro su poznate poteškoće koje danas otežavaju prianjanje uz Kristovu ponudu. Među tima: potrošaštvo, hedonistički pogled na život, kultura bijega, ogorčeni subjektivizam, strah pred određenim obvezama, rašireno pomanjkanje jasnih ciljeva.
Poput bogatog mladića o kojemu nam pripovijeda Evanđelje (usp. Mk 10,22), mnogi mladići zamjećuju snažne unutarnje i vanjske otpore pred Kristovim pozivom i nerijetko se žalosni povlače, popuštajući prilikama koje ih koče. Žalost koja se spustila na lice bogatog mladića rizik je koji se vraća na onoga koji se ne zna pozitivno odlučiti za poziv; žalost je samo jedna strana te praznine vrijednosti koja je u dubini srca i nerijetko navodi onoga koji joj je žrtva da se uputi putovima otuđenja, nasilja i nihilizma.
Kongres se, ipak, ne može zaustaviti ispitivati samo očite problematike koje označuju svijet mladih. On ima nadasve zadaću istaknuti kršćanskim zajednicama izvore, očekivanja, vrijednosti prisutne u novim naraštajima, nudeći istodobno konkretne prijedloge za izradu ozbiljnog nacrta života nadahnuta Evanđeljem, na temelju tih pretpostavki. Tko ljubi mlade ne može ih lišiti ove nove i uzvišene mogućnosti života na koji Krist poziva osobu glede potpunijeg ostvarenja vlastitih mogućnosti, kao pretpostavke za intimnu i trajnu radost. Treba, stoga, pokrenuti svaki napor, da mladi uspiju staviti Krista u središte svoga traženja i poslušno slijediti njihov možebitni poziv.
4. Veliko svjetlo vašemu kongresu mogu dati Apostolove riječi, koje označuju teološki pravilnik svake crkvene zajednice: “Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima” (1 Kor 12,4). Upravo se u toj mogućnosti partikularne Crkve moraju obvezati podupirati razvoj darova i karizmi koje Gospodin ne prestaje buditi u svome narodu. Rađati u Duhu nova zvanja moguće je kad je kršćanska zajednica živa i vjerna svome Gospodinu. Ta plodna životnost pretpostavlja snažno ozračje vjere, istančane i ustrajne molitve, pozornosti na kakvoću duhovnog života, svjedočanstvo zajedništva i poštovanja glede mnogostrukih darova Duha, misionarskog žara u službi Kraljevstva Božjega.
Ipak, valja potvrditi da se pastoral zvanja ne može iscrpsti u prigodnim i izvanrednim pothvatima, koji se stavljaju jedno uz drugo u normalnom hodu crkvene zajednice. On mora, dapače, biti jedna od neprestanih briga u pastoralu mjesne Crkve.
Glede toga, sama je liturgijska godina trajna škola vjere, i zahvaljujući njoj svaki je krštenik pozvan ući u srž otajstva Boga, dopuštajući se oblikovati na njegovu sliku i priliku.
5. Zna se kako je danas žurna pastoralna pozornost na odgojno posredovanje. Štoviše, partikularna Crkva može s povjerenjem gledati u svoju budućnost samo ako je sposobna odjelotvoriti ovu pedagošku pozornost, vodeći trajno brigu o odgojiteljima i, među prvima, o prezbiterima.
Kongres, stoga, predstavlja poziv svima pozvanima – svećenicima, redovnicima i redovnicama – da budu radosni svjedoci u službi Kraljevstva, znajući dobro da je njihov život sve značajnija prisutnost kod mladih: on potiče i obeshrabruje, budi želju za Bogom ili stvara zapreku u njegovu nasljedovanju. Prva pretpostavka za zvanje je pružanje skladnog svjedočanstva Krista uskrsloga. Kongres, osim toga, nastoji potaknuti rast istinske odgojne svijesti u samim odgojiteljima, pozvanima na tešku i uzvišenu odgovornost kod mladih, a ta je pratiti ih u njihovu traženju, oduševljavajući ih da na poziv velikodušno odgovore, da se obnovi u ovo doba Crkve čudo svetosti, prava tajna željene crkvene obnove.
6. Predraga braćo i sestre! Pred vama sigurno nije laka zadaća, ali neprestana molitva koja prati ovaj susret Crkava koje su u Europi, njeguje nadu u Božje obećanje i u korjenite odgovore na njegov poziv: oni su mogući i u naše dane. Molitva je tajna koja može zajamčiti ponovno rađanje povjerenja u unutrašnjost crkvenih zajednica. Molitva je trajna potpora onima koji su pozvani služiti zbog Evanđelja i promicati pastoral zvanja u ovim teškim godinama, ali koje nisu lišene jasnih oznaka novoga duhovnog proljeća. Proroštvo evanđeoske korjenitosti dar je koji Gospodin neće uskratiti svojoj Crkvi gotovo na pragu trećega tisućljeća.
Marija, uzor svakoga poziva i jasni primjer bezpridržajnog odgovora na Božji poziv, neka vas prati u vašoj pastoralnoj obvezi u službi “novih zvanja za novu Europu”.
S tim osjećajima podjeljujem svima vama posebni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 29. travnja 1997.

Papin govor na Kongresu

NOVA KULTURA ZVANJA – PRVOTNA ZADAĆA KRŠĆANSKE ZAJEDNICE

Gospodo kardinali, časna braćo u biskupstvu, redraga braćo i sestre!
1. Drago mi je što mogu uputiti svoju srdačnu dobrodošlicu svima vama, koji sudjelujete u Europskom kongresu o zvanjima u svećeničkom redu i zavjetovanom životu, koja se ovih dana održava u Rimu. Pozdravljam gospodina kardinala Pija Laghija, predstojnika Kongregacije za katolički odgoj, i zahvaljujem za ljubazne riječi koje mi je želio uputiti u ime nazočnih. S njim pozdravljam gospodu kardinale i časnu braću u biskupstvu ovdje sakupljenu.
Upravljam također posebnu misao svima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima koji su zauzeti promicati u crkvenim zajednicama pastoral koji se bavi svećeničkim zvanjima i osobito zavjetovanim životom: njima izražavam svoje zadovoljstvo i svoje živo ohrabrenje.
Naporni dani vašega skupa istaknuli su kako je Crkva, hodočasnica na europskom kontinentu, pozvana oživjeti, naročito u mladima, duboku težnju za Bogom, stvarajući tako vezu prikladnu pobuditi velikodušne odgovore na pozive. Stoga je potrebno da svatko iznova i žarko osluškuje Duha: On je, doista, onaj koji sigurno vodi prema punom poznavanju Isusa Krista i prema obvezi slijediti ga bez pridržaja.
2. Poslana u svijet nastaviti Spasiteljevo poslanje, Crkva je u trajnom stanju poziva i svednevice se obogaćuje mnogostrukim karizmama Duha. Iz bliskog sjedinjenja ljubavi i vjere s Ocem, sa Sinom i s Duhom Svetim ona crpi jamstvo novog procvata svećeničkih zvanja i osobito zavjetovanog života.
Ovaj procvat, doista, nije plod spontanog rađanja, niti djelatnosti koja računa samo na ljudska sredstva. Isus to daje jasno shvatiti u Evanđelju. Pozvavši učenike da ih pošalje u svijet, On nadasve potiče gledati uvis: “Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju” (Mt 9,38). Pedagogija zvanja na koju se Gospodin poziva dopušta shvatiti da pastoral koji računa samo na djelatnosti i propagandne poticaje riskira završiti bezuspješno i bez izgleda, jer je svaki poziv nadasve Božji dar.
Žurno je, stoga, da veliki molitveni pokret zahvati crkvene zajednice europskog kontinenta, suprotstavljajući se vjetru posvjetovnjačenja koji nastoji dati prednost ljudskim sredstvima, djelotvornosti i pragmatičnom shvaćanju života. Žarka molitva mora se neprestano uzdizati iz župa, samostanskih i redovničkih zajednica, iz kršćanskih obitelji i mjesta patnje. Treba odgajati osobito djecu i mlade da otvore srce Gospodinu da bi bili spremni slušati njegov glas.
Ovo ozračje vjere i slušanja riječi Božje učinit će kršćanske zajednice sposobnima prihvatiti, pratiti i odgajati zvanja koja Duh Sveti u njima probudi.
3. Treba, osim toga, promicati skok kakvoće u pastoralu zvanja europskih Crkava. Često se smatralo da se ta temeljna zadaća kršćanskih zajednica može povjeriti osobama koje su spremne preuzeti tu obvezu. Nesumnjivo ti povjerenici obavljaju, u različitim crkvenim stvarnostima, dragocjeni posao i često skriven u službi božanskog poziva. Ipak, izmijenjene povijesne i kulturalne prilike zahtijevaju da se pastoral zvanja shvati kao jedan od prvotnih ciljeva cijele kršćanske zajednice.
Svi koji su zauzeti u pastoralu zvanja učinit će svoj posao toliko uspješnijim koliko će više pomoći pojedinim članovima zajednice osjetiti kako je upravo obveza odgojiti stanoviti broj svećenika i zavjetovanih osoba primjeren zahtjevima Božjega naroda.
Ipak ostaje očito da su prvi koji se moraju osjetiti zainteresiranima za pastoral zvanja sami oni koji su pozvani u svećeničku službu i na zavjetovani život: s radošću života potpuno darovanog Gospodinu oni će dati stvarni i poticajni prijedlog korjenitog nasljedovanja Isusa, očitujući njegovo iznenađujuće značenje.
Krist se nije ograničio zahtijevati moliti za radnike u žetvi, nego im je osobno uputio poziv da ga slijede riječima: “Dođi i slijedi me!” (Mt 19,21). Časna braćo u biskupstvu, predragi svećenici i redovnici, ne bojte se uputiti mladima, koje susrećete u svojoj svakodnevnoj službi, Gospodinov poziv! Skrbite se izlaziti im ususret da biste predlagali otajstvene i čudesne riječi koje su označile i vaš život: “Dođi i slijedi me”.
4. Trajna i strpljiva pozornost kršćanske zajednice na službu božanskoga poziva promicat će, tako, novu kulturu zvanja u mladima i u obiteljima. Muka koja zahvaća svijet mladih otkriva, također u novim naraštajima, prisutna pitanja o značenju života, kao potvrdu činjenice da ništa i nitko ne može ugasiti u čovjeku pitanje smisla i želju za istinom. Za mnoge je to mjesto gdje se postavlja traženje poziva.
Treba pomoći mladima da se ne mire s osrednjošću, predlažući im velike ideale, da i oni mogu zapitati Gospodina: “Učitelju, gdje stanuješ?” (Iv 1,38), “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? ” (Mk 10,17), i otvoriti srce velikodušnom nasljedovanju Krista.
To je bilo iskustvo brojnih muškaraca i žena, koji su znali postati vjernim Kristovim svjedocima, apostolima Evanđelja na našemu kontinentu. Dijeleći brige i nevolje ljudi svoga doba, oni su vjerovali u opći poziv na svetost, doveli je do vrhunca po posebnom putu koji im je Duh označio. Njihovi izbori i njihove karizme zacrtali su duboke brazde dobra, koje treba produbiti, da bi europske Crkve mogle i dalje obavljati svoje poslanje evangelizacije, posvećivanja i promicanja čovječnosti također u sljedećem stoljeću.
Neka Djevica Marija, Majka zvanja, prati ovaj velikodušni pothvat, postižući od Gospodina nova i obilna zvanja u službi naviještanja Evanđelja u svakom narodu Europe.
S tim željama, podjeljujem svakome od vas i vašim zajednicama posebni apostolski blagoslov.